Možda nas ova nevolja osvijesti da budemo dobre komšije

U istom smo sosu bez obzira na naciju, jezik, ekonomsku moć, glupost ili sposobnost onih koji nas vode, tvrdi Mirjana Đurđević (Laguna)

Iako je po osnovnoj vokaciji doktor tehničkih nauka i profesorica na Visokoj građevinsko-geodetskoj školi u Beogradu, Mirjana Đurđević iza sebe ima veoma bogatu bibliografiju, sačinjenu od 16 romana objavljenih od 2001. godine do danas.

Njene knjige se često ne zadržavaju samo na prvom izdanju, što znači da su u dobrim odnosima sa čitaocima, što i nije čudno s obzirom na njen prijemčiv, humoristički i lapidaran stil prožet dokumentarističkim elementima.

Đurđević je 2009. godine dobila regionalnu Nagradu “Meša Selimović” za najbolji roman objavljen na prostoru Srbije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Crne Gore. U pitanju je delo Kaja, Beograd i dobri Amerikanac, koje je doživelo do sada šest izdanja.

Prošle godine je Mirjana Đurđević, zajedno sa Brankom Mlađenovićem, objavila roman Bunker patka, koji je nastavak romana Bunker swing, a u kojem pripoveda urnebesnu priču o srpskoj rakiji na američkom tlu, pod budnim okom prohibicije.

Mirjana Đurđević za Al Jazeeru govori o pandemiji korona virusa i njenim konsekvencama, ali i o drugim aktuelnim društvenim i književnim temama.

  • Nemoguće je izbeći da razgovor započnemo sa korona virusom. Sve ovo što se dešava podseća na negativnu utopiju: pandemija, karantini, vanredna stanja, policijski časovi… Kako sve to Vama izgleda i da li ovom što se dešava postoji pandan u istoriji ili literaturi?

– Poslednje pitanje novinarke u poslednjem intervjuu koji sam dala glasilo je “Kuda sve to vodi?”, a moj odgovor “Kolebam se između nekakve mučne distopije ili jednostavnog, efikasnog smaka sveta…” Tekst je objavljen 3. marta, tri dana pre nego što je zvanično obnarodovan prvi slučaj zaraženog u Srbiji. Danas je 26. mart i imamo 457 obolelih, od kojih sedam mrtvih. Dok se ovaj tekst nađe pred čitaocima, verovatno će biti još manje mesta za bilo kakva kolebanja. Brzina kojom se ova pošast širi i lakomislenost sa kojom je dočekana nije zabeležena u istoriji, manimo se literature.

  • U Vašim romanima često se susreću fikcija i dokumentarizam. Ukoliko biste nekada pisali roman o korona-cunamiju, koji segment priče bi Vam bio najinteresantniji?

– Previše je toga “interesantnog” u onome što se događa, mene ipak poslednjih dana najviše iritiraju informacije koje nam stižu sa raznih krajeva planete. Korona se u Južnoj Koreji raširila u dvoipomilionskom gradu Daegu, na masovnoj službi Šin čan đi Crkve Isusove, štagod to bilo. New York u ovom trenutku beleži 21.000 obolelih, sa epicentrom u sinagogi u New Rochelleu, tridesetak kilometara od Pete Avenije. U isto vreme Srpska pravoslavna crkva ne odustaje od tradicije da se vernici pričešćuju istom kašičicom. Čak ni informacije da je episkop valjevski kolima hitne pomoći prebačen na Infektivnu kliniku u Beogradu ne može odvratiti kolone ljudi – na propisanom rastojanju, ponekih i sa maskama, e to stvarno jeste zanimljivo – da strpljivo čekaju “spasonosnu” kašičicu vina. U kome ima tek dvanaestak procenata alkohola, toliko o dezinfekciji.

  • Predsednik Srbije Aleksandar Vučić je i ovu situaciju iskoristio da preuzme glavnu ulogu, on drži svoje duge solilokvije prožete političkom propagandom. Kako to komentarišete?

– Njemu bih jedino forvardovala toplu ljudsku hashtag-preporuku, koja već danima kola društvenim mrežama: #vučićuostanikodkuće. I dodala, materinski, #razgovaraćemoposle.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

  • Nezgodno je sa damama govoriti o godinama. Ali valja reći da Vi ne pripadate onoj generaciji 65+, koja se nalazi u ‘kućnom pritvoru’. Ukoliko ovo potraje, kakve posledice on može ostaviti na starije ljude? I šta država i društvo u tom smislu treba da preduzmu?

– Ne znam, zaista, ne verujem da je ijedna država imala razrađenu pametnu strategiju za zaštitu starijih građana u ovakvom slučaju. Svi prepisuju jedni od drugih i dopisuju svoje mudrolije, neke odista sulude. A ima apsurdnih situacija – juče u samoposluzi sretnem drugara, sportistu, rekreativca, sa kolicima natovarenim do vrha najosnovnijim namirnicama. Pitam koji mu je đavo, ne znam ga takvog. “Sutra mi je šezdesetpeti rođendan”, reče, izvinjavajući se. Mogu samo da apelujem na solidarnost svih dobrih ljudi da pomognu rođacima, komšijama, prijateljima i neznancima koji su trenutno izolovani. Bar telefoni još uvek rade.

  • Aktivni ste na društvenoj sceni, komentarišete bez dlake na jeziku aktuelna zbivanja. Mislite li da intelektualac ne sme da bude izolovan, da mora da bude aktivan?

– Društvena aktivnost/neaktivnost je lična odluka i treba je poštovati. Znam neke vrhunske intelektualce od kojih nikada nismo čuli javnu reč, ali su svojim delom, profesionalnim i ljudskim, hrabro, staloženo i tiho uvek bili na strani istine, pravednosti i humanosti. A znam i one dežurne galamdžije za koje se kad-tad ispostavi da su im motivi bili šibicarski. Upravo zbog takvih je uloga intelektualca u savremenom svetu devalvirana i tu pomoći nema. Ja prosto ne umem da ćutim, tako da ni meni nema pomoći.

  • U jednom intervjuu ste rekli da Vas svi kolektivni istorijski i društveni sunovrati pogađaju koliko lični. Koji su najveći sunovrati Srbije i srbijanskog društva proteklih decenija?

– Svi oni u kojima smo bili orni da čistimo u tuđem dvorištu dok se u našem đubre gomilalo i zatrpavalo nas. Dugačak je spisak.

  • U Vašim romanima dominira humor, persiflaža pomešana sa dokumentarizmom, neretko se obračunavate sa fantomima društva o kojima drugi ćute. Da li je Vaš literarni moto sličan krilatici Tomasa Bernharda: ako ne možemo da promenimo svet, možemo bar da mu se smejemo?

– Smem li malo da dopunim Bernharda, a da ne zazvučim nadobudno? Tačno je, svet promeniti nećemo, ali donekle možemo pomoći sebi. Nasmejemo li se svom strahu, osetićemo se slobodnijim, hrabrijim, jačim…  Sad, ko se čemu smeje, drugo je pitanje. A ko će poslednji da se smeje, to je već pitanje nad pitanjima.

  • U jednom intervjuu ste ‘glembajevski’ konstatovali da višak olako stečenog novca sa manjkom obrazovanja uvek gubitna kombinacija. Da li ste mislili na gubitnu kombinaciju za društvo ili za te pojedince? Čini se da onima koji su bogatstvo stekli tokom devedesetih ništa ne fali u ovim postjugoslovenskim, postratnim područjima?

– Naravno da sam mislila na društvo. Postjugoslovensko ili bilo koje, svejedno. Samo bih dodala da obrnuto ne važi, na to me je podsetilo vaše pitanje o ulozi intelektualaca. Čovek s “viškom pameti”, a praznih džepova u očima neobrazovanih i siromašnih ljudi, dodatno kontaminiranih današnjim medijima, obična je budala. I opet smo u problemu.

  • Vaše prilično zapaženo delo Ubistvo u akademiji nauka na duhovit način krimi-zaplet smešta u Srpsku akademiju nauka i umetnosti. Otkud potreba da se bavite ovom institucijom i kakva je po Vama njena uloga u ovom što živimo tridesetak godina?

– Nikakva značajna potreba, zapravo je sve počelo od male prljave spletke koju je saradnici jednog od instituta, a mojoj poznanici, smestio izvesni uvaženi akademik. Bila sam slučajni svedok “pobune” njenih kolega, koji su iz noći u noć ostajali na poslu i – pisali pismo. Ne sećam se više kome, spletkarošu ili predsedniku Akademije lično, svejedno. Tek, mnogo teško pismo, jer ako staviš zarez ovde znači da si mu opsovao mater, a ako ga premestiš tamo opsovao si mu sve po spisku, i tako u nedogled. Zašto ga jednostavno ne ubijete, upitala sam već potpuno sluđena tolikim zarezima. Rekli su mi da sam neozbiljna. Ko neozbiljan? Evo ja ću da vam ga ubijem. Sela i napisala, s elementarnom interpunkcijom. Što je najzanimljivije, roman uopšte nije bio primljen kao drugarska pomoć, naprotiv. Akademik je već davno počivši, prirodna smrt je bila u pitanju, ali se meni više “službene tajne” ne otkrivaju. Mračna institucija, jako mračna. Mada mislim da je njena uloga u ovom što živimo poslednjih trideset godina malo precenjena. Oni se uglavnom bave sami sobom.

  • Bili ste aktivni u Forumu pisaca, koji okuplja književnike koji su se oštro protivili ratnim pohodima Srbije i nacionalizmu. Dugo vremena je ova organizacija bila neaktivna, a sada vidimo da se ponovo aktivirala u ovo predizborno doba. Kako gledate na to?

– Forum pisaca je jedna ad hoc družina koja se s mene pa na uštap oglasi u javnom životu nekakvom peticijom ili saopštenjem. 1999, 2003, pa 2012. godine, ako me sećanje ne vara. Dakle, ni statuta, ni članstva, ali dobro zvuči, priznaćete. I komforno je, evo vi i ja sad možemo da izdamo saopštenje da je Zemlja četvrtasta i potpišemo se kao Forum, dvoje nas je, a oboje smo pisci. Te 2012, kada sam i ja nešto potpisivala, postojala je volja među mladim piscima da se Forum registruje, bilo je raznih korisnih ideja, puno dobre energije koja je spontano zamrla jer nije bilo podrške od onih na koje su gledali kao na uzore, sa velikim poštovanjem. Kraj priče, pomislila sam i slegnula ramenima, iako sam u to vreme još smatrana za “omlađeg pisca” životnog iskustva sam imala napretek. Kad eto ti opet Foruma pisaca, ovaj put od tri-četiri “člana”, saznajem iz štampe. Drže seriju tribina po Srbiji s nekom tropostotnom opozicijom, ne znam kojom, tek u politici ima napretek tih ad hoc interesnih družina. Veoma rezignirano gledam na to, kad me već pitate.

  • Za kraj, vratimo se koroni ponovo. Može li se desiti da ovako teška situacija kod ljudi probudi i neka dobra osećanja, da se poveća u našim društvima toliko nedostajuća solidarnost?

– Ovo je veliki ispit za sve nas, i kao pojedince i kao društva. U istom smo sosu bez obzira na naciju, jezik, ekonomsku moć, glupost ili sposobnost onih koji nas vode. Ako iz toga ne može da se izvuče pouka, ova civilizacija zaista nije zaslužila da opstane. Balkan je već odneo jednu sićušnu pobedu, onom podrškom sa prozora Sarajeva i Beograda Zagrebu nakon zemljotresa. Nikakve državne akcije farbanja fontana i mostova u boje zastave unesrećenih, znamo koliko licemerja ume da bude u sličnim spektaklima. To su spontano uradili ljudi zabarikadirani u svojim domovima. Možda nas, do kraja, ova nevolja osvesti da možemo biti dobre komšije kad već nismo hteli da budemo braća.

Izvor: Al Jazeera