Motivi izraelskog nastojanja da se vrati u Afriku

Izrael je na različite načine i različitim sredstvima nastojao prodrijeti u Afriku jer ona predstavlja dio njegovih ambicija koje se pružaju od Eufrata do Nila. Također, Crveno more je od velikog značaja za izraelske trgovinske i strateške interese, pored toga što Izraelu treba afrička podrška u suprotstavljanju arapskim islamskim državama.

Izrael je veoma rano shvatio važnost Afrike u međunarodnim organizacijama i krugovima, pa je tako prvi izraelski premijer David Ben-Gurion u jednom od svojih govora u Knessetu 1960. godine rekao da afričke države nisu jake, ali da se njihov glas čuje u svijetu.

Glas afričkih država u međunarodnim organizacijama ima jednaku vrijednost kao i glasovi velikih država. Izraelsko-afričko prijateljstvo u najmanjoj mjeri ima za cilj učiniti Afriku neutralnom stranom u izraelsko-arapskom sukobu i, u najboljem slučaju, obezbijediti podršku Afrike izraelskim stavovima.

Afričko članstvo

Izrael je dobio status „posmatrača“ u Organizaciji afričkog jedinstva (OAU) koji je održao sve do 2002. godine kada je OAU raspušten. Zamijenila ga je Afrička unija (AU) kao okvir koji regulira regionalne odnose afričkih država. Izrael je pokušao ponovo vratiti taj status, stoga je 2003. godine podnio zahtjev za priključenje Afričkoj uniji u ulozi „posmatrača“. No, taj zahtjev je odbijen a Izrael još od tada pokušava doći do ovog statusa.

Izraelski izvori ukazuju da je premijer Benjamin Netanyahu učestvovao na afričkom mini-samitu o sigurnosti i borbi protiv terorizma koji je održan u Ugandi. Samitu su prisustvovali predsjednici i premijeri Kenije, Ruande, Etiopije, Južnog Sudana, Zambije i Malavija. Netanyahu je tada dobio obećanje od njih da će „Izrael biti primljen kao država posmatrač u Afričku uniju“.

Ako Izrael uspije dobiti status posmatrača u Afričkoj uniji onda to na direktan način umanjuje ulogu arapskih država na nekoliko frontova, uključujući i organizacijski i institucionalni, budući da članica sa statusom posmatrača ima pravo iznositi prijedloge i amandmane te učestvovati u diskusijama koje se odvijaju u Uniji. Također, ima pravo zahtijevati pridruživanje međunarodnim konvencijama u kojima je Unija jedna od ugovornih strana.

Izrael će na taj način ostvarit korist jer mu se pruža uvid u sve informacije koje se tiču organizacija u sastavu Afričke unije, kao što su Generalna skupština Afričke unije, specijalizirani odbori i Afrički sud pravde, što podržava poziciju Izraela kao međunarodnog aktera.

Izrael je nastojao uspostaviti diplomatske odnose sa Južnim Sudanom neposredno nakon proglašenja secesije od Sudana, kojem je obećao pružanje različitih vidova pomoći, što je metoda koju Izrael konstantno primjenjuje u odnosima s državama koje proglase svoju nezavisnost.

Postoje brojni interesi za Izrael u Africi, zbog čega je i zainteresiran za svoje političke i ekonomske relacije sa afričkim državama, a oni su sljedeći:

1. Jačanje kontrole nad istražnim bušenjima za naftom u Africi

2. Eksploatacija sirovina koje se vade u afričkim državama, posebno uranijuma

3. Postojanje širokog afričkog tržišta za izraelske proizvode, naročito u oblasti vojne industrije

4. Monopolistički odnos Izraela u mnogim industrijskim granama i oblastima, poput prehrambene industrije u Etiopiji i Eritreji

5. Proizvodnja i izvoz dijamanata koncentrirani su u afričkim zemljama, što je jedan od najvažnijih izvora izraelskog nacionalnog dohotka.

Sredstva prodora

U svom nastojanju da učvrsti kontrolu nad Afrikom i uspostavi čvrste odnose sa njenim državama, Izrael iskorištava potrebu afričkih država za ekonomskom pomoći. U tom smislu, izraelsko Ministarstvo vanjskih poslova je osnovalo Agenciju za međunarodni razvoj i saradnju (MASHAV). Ova agencija ima zadatak da povezuje državne institucije i kompanije iz privatnog sektora, a njen rad se veže za političke ciljeve.

Generalni sekretarijat Arapske lige je još od 1992. godine primao povjerljive izvještaje koji ukazuju da se izraelski prodor u Afriku odvija na tri načina:

1. Regrutiranje stručnjaka i tehničkog osoblja i njihovo slanje u afričke države.

2. Pružanje izraelskim kompanijama svih informacija o afričkim državama.

3. Unaprjeđivanje i jačanje odnosa i veza između Izraela i afričkih država u oblasti politike, ekonomije i kulture, ne samo sa vladama tih država već i sa nevladinim organizacijama i političkim strankama.

Izvještaji, također, potvrđuju da Sjedinjene Američke Države razumiju izraelsko aktiviranje na ovom planu i ohrabruju ga, jer je to, u konačnici, u interesu zajedničkog američko-cionističkog utjecaja na račun francuske dominacije koja ima svoje historijsko prisustvo u Africi, ali i na račun nestabilnog arapskog utjecaja.

Primjećujemo da Izrael koristi ekonomske instrumente kako bi uticao na odluke koje se donose u afričkim državama. Upotreba ekonomskih instrumenata je porasla zbog uvjeta kroz koje svijet danas prolazi, uključujući i nedavnu ekonomsku krizu. Sve to je povećalo uzajamnu ovisnost država, a ovi instrumenti mogu biti upotrijebljeni na dva načina: u vidu sankcija ili poticaja, što podrazumijeva ekonomske i vojne subvencije, tehničku pomoć i sigurnosnu obuku.

Izrael je zatim posvetio posebnu pažnju režimima u nastajanju, u pokušaju da ih proširi na sve afričke države. Još važnije od toga, radili su na formiranju stručnjaka koji su imali mentalitet lidera. O ovim izraelskim stručnjacima govori i jedan iskusniji novinar koji je obišao mnoge afričke zemlje i vidio ulogu ovih stručnjaka u tim državama, pa kaže:

„Dok američko i evropsko tehničko osoblje traži klimatizirane kancelarije i izlaze u javnost isključivo u luksuznim odjelima i bijelim košuljama kada idu podučavati afričke seljake o sredstvima za razvoj proizvodnje, izraelskog stručnjaka uglavnom možemo vidjeti u radnom odjelu na njivama sa seljacima.“

Izrael nikada nije bio distanciran od interveniranja u Africi, međutim, danas je izrazito prisutan u glavnim gradovima afričkog kontinenta posebno u Adis Abebi, pored prisustva u Nairobiju i Kampali. Izrael je svjestan da je ova regija ključna za utjecaj u Africi i strateški izuzetno bitna.

Izraelsko prisustvo u Etiopiji datira od šezdesetih godina prošlog stoljeća kada je Tel Aviv odlučio da se u ranoj fazi pojavi na afričkom kontinentu kroz slanje ekonomskih, vojnih i stručnjaka za komunikacije. Pored toga, uspostavio je i ambasadu u Adis Abebi koja je druga po veličini u zemlji, odmah nakon Američke ambasade, kako navodi Centar Al-Quds za političke studije.

Haim Bar-Lev, šef operacija u izraelskom Generalštabu, posjetio je Etiopiju u tajnosti 11. septembra 1975. godine, kada je postavio okvire za vojnu saradnju između dvije zemlje. Izraelski motiv je bio ovladati Crvenim morem i spriječiti da taj vodeni prostor postane arapski, naročito nakon što je zatvoren Tiranski prolaz 1967. godine i Bab al-Mandab 1973. godine.

Izgovori i prilike

Značaj Crvenog mora za Izrael povezan je sa značajem rijeke Nil. To jasno pokazuje i pažnja koju Izrael posvećuje jačanju veze sa Etiopijom, jer na taj način jača prisustvo u regiji Crvenog mora kako bi imao kontrolu nad izvorima Plavog Nila u Etiopiji. Izraelski interes prema Etiopiji dodatno pojačava i to da upravo ova država predvodi pobunu protiv dogovora iz 1927. i 1959. godine o podjeli vode Nila, s obzirom da 86 posto vode Nila dolazi iz Etiopije.

Izraelska intervencija u Africi nastavlja se pod krinkom pružanja podrške onima koji su u osnovi Jevreji. Pa tako, vidimo izraelsko interveniranje u Nigeriji gdje pomažu skupinu Igbo koja živi u regiji Biafra u borbi protiv sjeverne regije, inače pod upravom centralne vlasti, u kojoj su većina stanovnika muslimani. Što se tiče Ugande, to je bila jedna od tri predložene države za osnivanje jevrejske države na njihovoj teritoriji (Palestina, Argentina i Uganda).

Iako je izbor na kraju pao na Palestinu da bude „nacionalna država Jevreja“, to nije navelo Jevreje da zaborave važnu ulogu Afrike u pružanju podrške njihovom cilju protiv muslimana, stoga su radili na jačanju prisustva u Ugandi i Keniji.

Izrael je prethodno pokazivao interes za Ugandu zbog činjenice da se preko ove države može suprotstaviti islamskom pokretu u Sudanu i spriječiti njegovo širenje prema jugu. Danas tu ulogu može nositi država Južni Sudan, stoga se uloga Uganda može ograničiti na borbu protiv muslimana unutar granica ove države i njen značaj kao jedne od zemalja rijeke Nil.

Što se tiče Kenije, Izrael svojim prisustvom u ovoj državi ima za cilj postaviti obruč koji se proteže od Adis Abebe do Najrobija, preko kojeg Izrael može u potpunosti kontrolirati regiju, okružiti države sliva Nila i ugroziti njihovu sigurnost u smislu vodenih resursa.

Izraelsko prisustvo u Africi dolazi kao rezultat arapske nemoći da se suprotstave ovakvim aktivnostima Izraela u spomenutim državama sa studiozno pripremljenim planovima i koordiniranim aktivnostima u svim oblastima, posebno sigurnosnim, vojnim i ekonomskim. Rezultat je to i nesposobnosti afričkih država da razumiju suštinu izraelskih i američkih planova.

Arapsko odsustvo dalo je priliku Izraelu da se duboko infiltrira i ostvari svoj utjecaj na ovom kontinentu koji predstavlja 23 posto od ukupne površine svijeta. Bolno je i tužno da vođe afričkih država opisuju Izrael kao simbol prosperiteta i civilizacije, te da je Izrael pomogao u izgradnji Afrike zbog čega treba biti model djelovanja i izvor inspiracije za sve afričke države „ako žele prosperitet i razvoj“, kako je to kenijski predsjednik jednom rekao.

Izrael pažljivo prati ekonomski razvoj država ovog kontinenta koji bilježi značajan rast tokom posljednjih godina, čineći da sedam od deset država sa najbržom stopom razvoja u svijetu dolazi upravo sa afričkog kontinenta. Ovo je učinilo Afriku širokim i obećavajućim tržištem za izraelske proizvode, pored rudnih bogatstva i važnih sirovina i resursa koje kontinent posjeduje, pri čemu treba imati na umu da upravo Izrael ima ogromne kompanije koje posluju u Africi.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera