Oglasi

Motadel: Hitler je zloupotrebljavao islam za političke ciljeve nacista

Knjiga britansko-njemačkog historičara bestseler je u Njemačkoj i Velikoj Britaniji jer donosi nove spoznaje o razmjerama nacističke manipulacije islamom.
Nacistička Njemačka iskorištavala je vjerska osjećanja muslimanaUstupljeno Al Jazeeri

Nedovoljno istražena tema nacističke manipulacije islamom tokom Drugog svjetskog rata uglavnom se koristila za stvaranje novih mitova. Ono što kao novitet u istraživanju tog kompleksnog historijskog problema donosi knjiga britansko-njemačkog historičara Davida Motadela Islam i rat nacističke Njemačke (Islam and Nazi Germany's War) je uvid koji zorno pokazuje da je njemačka geopolitička strategija još krajem 19. stoljeća razvila ideju o koherentnom manipulisanju islamom i iskorištavanju te religije u političke svrhe.

Ta je strategija prvo uozbiljenje u realnoj politici dobila tokom Prvog svjetskog rata, kad su ideolozi carske Njemačke, u savezu s mladoturcima, ideju džihada pokušali iskoristiti u borbi protiv svojih kolonijalno-imperijalnih takmaca. Taj pokušaj, zbog niza objektivnih razloga, bio je jalov, ali njemački ideolozi nikad nisu odustali od ideje da se islamom koriste u propagandne i političke ciljeve, smatrajući korisnim da "igranjem" vjerskim osjećanjima muslimana vrše masovnu mobilizaciju stanovništva.

Na kraju, tokom Drugog svjetskog rata, Treći rajh i nacistički planeri na najbrutalniji način manipulirali su vjerskim osjećanjima muslimana u svim regijama u kojima su došli u doticaj s islamskom kulturom. Sjeverna Afrika, Krim, Kavkaz i Balkan bili su mjesta najžešće nacističke propagande, gdje je, pomoću vjerskih simbola, raspirivana mržnja protiv saveznika, boljševika i Jevreja. Ta politika proizvela je ogromne žrtve, a samo je na Balkanu, piše Motadel u knjizi, 250.000 ljudi stradalo kao žrtva nacističke zloupotrebe vjerskih osjećanja.

David Motadel profesor je na LSE-uUstupljeno Al Jazeeri

  • Ideja da se islamom manipulira u političke i vojne svrhe nije Hitlerov, niti izum nacista. Propagandisti carske Njemačke još su u Prvom svjetskom ratu, kako pišete, zloupotrebljavali islam u propagandne svrhe. Kolike su razmjere tih zloupotreba bile tokom Prvog svjetskog rata?

- Njemački zvaničnici došli su u doticaj s islamom još u 19. stoljeću, kad se u okviru Njemačkog carstva nalazila značajna muslimanska populacija u njemačkim kolonijama u Togu, Kamerunu i Njemačkoj istočnoj Africi. Već tada su Nijemci nastojali koristiti religiju kao mehanizam kontrole. Dopustili su rad šerijatskih sudova, islamski vakufi ostali su nedirnuti, ne zatvaraju se medrese i priznaje se pravo na obilježavanje vjerskih praznika. Kolonijalni zvaničnici vladali su zaposjednutim područjima koristeći se posrednicima muslimanima, koji su, s druge strane, pristankom na saradnju, davali legitimaciju kolonijalnim vlastima. U Berlinu se na islam, osim toga, gledalo i kao na oružje eksploatacije u kontekstu carske "svjetske politike". To je postalo najočitije tokom bliskoistočne turneje cara Vilima II 1889. godine, kad je, u dramatičnom govoru na Salahudinovom grobu u Damasku, sebe opisao kao "prijatelja" cijelog muslimanskog svijeta, koji je u tom trenutku imao 300 miliona ljudi. Ta politika bila je dio napora Berlina da mobilizira muslimane koji su živjeli u britanskoj, francuskoj i ruskoj imperiji za svoje ciljeve tokom Prvog svjetskog rata.

U jesen 1914. godine njemačke i osmanlijske vlasti naručile su seriju fetvi od šejhul-islama, najvećeg vjerskog autoriteta halifata, kome je sjedište bilo u Konstantinopolju, u kojima se muslimani pozivaju na podizanje svetog rata protiv sila Antante. Ratna zbivanja pojačavala su nastojanja Berlina i Konstantinopolja da intenziviraju pokušaje da potaknu, kako je to Vilim II govorio, cijeli muslimanski svijet na divlji otpor protiv britanskog, francuskog i ruskog carstva. Iako su svi pokušaji da se džihad raširi propali, njemačka strategija i dalje se oslanjala na korištenje islama u svojim geopolitičkim planovima. Godine 1914. neki stariji planovi bitno su revidirani.

Postoji mnogo šira priča o pokušajima zapadnih sila da instrumentaliziraju islam za svoje vojne i političke ciljeve. U imperijalno doba evropska carstva uobičajeno su se koristila religijskom propagandom da potaknu muslimane na pobunu protiv svojih političkih takmaca ili rivalskih kolonijalnih sila. Tokom rata na Krimu Britanci, Francuzi i Osmanlije poticali su muslimane na pobunu na Krimu i u kavkaskoj regiji. Najznačajniji pokušaj da se islam iskoristi u političke i vojne strategije je pokušaj centralnih sila da revolucionariziraju pobožne muslimane tokom Prvog svjetskog rata. Takva praksa nastavila se za zapadnjačkom podrškom radikalnim islamskim antikomunističkim pokretima tokom Hladnog rata – a najpoznatija epizoda u toj politici bila je podrška afganistanskim mudžahedinima, koje je Washington opskrbljivao oružjem – religijsko-političkim traktatima i Kur'anima.

  • Ko je bio Max von Oppenheim i koja je njegova uloga u širenju ideje da se islam treba 'koristiti' u vojno-propagandne svrhe i je li to bila državno-politička doktrina Njemačke?

- Max von Oppenheim bio je jedan od ključnih arhitektata kampanje mobilizacije muslimana tokom Prvog svjetskog rata. Zapravo, malo je ljudi koji su toliko zaslužni za oblikovanje politike carske Njemačke prema islamu kao on. Školovani pravnik i odličan poznavalac nekoliko bliskoistočnih jezika, Von Oppenheim je dugo boravio na Bliskom istoku i u Africi. Godine 1986. regrutiralo ga je Ministarstvo vanjskih poslova i kao njegov službenik proveo je 12 godina u Kairu, gdje je nadgledao političko sazrijevanje islamskog svijeta. Tokom Mehdijevske pobune u Sudanu prvi je prepoznao političku snagu islama. O političkim i pitanjima islama diskutirao je s prominentnim islamskim reformatorima, kakav je bio Muhammad Abduh. S osmanlijskim sultanom Abdulhamidom II razmjenjivao je ideje o panislamizmu, što je pomoglo da se Visoka porta opredijeli za podržavanje pobuna unutar i izvan granica Carstva. Car Vilim II lično je čitao Von Oppenheimove izvještaje o muslimanskom svijetu.

Naslovnica knjigeUstupljeno Al Jazeeri

U oktobru 1914. godine, prije nego što su Osmanlije stupile u rat, Von Oppenheim je napisao 136 stranica dug rad naslovljen Memorandum o revolucionariziranju muslimanskih teritorija naših neprijatelja. Nakon sklapanja njemačko-osmanlijske vojne alijanse počelo je provođenje ideja, što je značilo da se krenulo u poticanje vjerskog nasilja u islamskim dijelovima neprijateljskih kolonija i rubnim dijelovima Carstva. Cilj je bio da se muslimanska unutrašnjost rivalskih imperija destabilizira kako bi trupe bile blokirane daleko od evropskih ratišta. Poziv na sveti rat trebao je biti proklamiran čim Turska izvrši prve vojne udare, pojašnjavao je Von Oppenheim, opisujući islam kao "naše najvažnije oružje" i ono koje bi moglo biti od presudnog značaja za ratni uspjeh. Odmah je ponudio nekoliko veoma konkretnih prijedloga. Vjerski revolt treba isprovocirati u Indiji, pomoću prošvercanog njemačkog oružja; Kavkaz se mora pretvoriti u centar islamskog preokreta; Egipat mora biti osvojen, muslimanski ratni zarobljenici koji dolaze iz Antantinih redova odmah moraju biti udobrovoljeni, a onda mobilizirni da se bore protiv prijašnjih imperijalnih gospodara. Sazrilo je vrijeme za islamski revolt, pisao je tada Von Oppenheim.

Zanimljivo, 25. jula 1940. godine, odmah nakon pada Francuske i uoči ključne Bitke za Britaniju, Von Oppenheim je njemačkom Ministarstvu vanjskih poslova poslao rad na sedam stranica o potrebi poticanja pobuna u neprijateljskim islamskim teritorijama. Došlo je vrijeme, pisao je, za sveobuhvatnu strategiju mobilizacije islamskog svijeta u borbi protiv Britanskog carstva. U saradnji s utjecajnim vjerskim vođama, njemački oficiri trebaju isprovocirati nemire na cijelom muslimanskom koridoru od Egipta do Indije. U 80. godini Von Oppenheim je dobro znao o čemu govori.

  • Zašto njemačko-turski poziv na globalni džihad u Prvom svjetskom ratu nije uspio?

- Berlin i Konstantinopolj nisu uspjeli u iniciranju veće pobune. Ideja da se islam može u takvom obimu iskoristiti kako bi se isprovocirala organizirana pobuna bila je pogrešna. Utjecaj panislamizma bio je uveliko precijenjen. Muslimanski svijet je bio mnogo heterogeniji nego što su to ideolozi zamišljali. Još važnije, cijeloj kampanji nedostajalo je kredibiliteta. Svima je odmah bilo jasno da se muslimani pokušavaju iskoristiti za strateške ciljeve centralnih sila, a ne za istinske vjerske ciljeve. I moć halifata bila je ograničena. Sultanu je nedostajalo vjerske legitimacije i bio je manje univerzalno prihvaćen kao halifa islamskog svijeta nego što se Berlin nadao da uistinu jest. Na kraju, sile Antante organizirale su veoma efikasne vjerske kontrakampanje.

  • Hitlerova Njemačka polagala je velike nade u manipuliranje vjerskim osjećanjima muslimana potičući njihova antikolonijalna, antiboljševička i antisemitska osjećanja. Koliko je to bio strateški plan i na koji su način Nijemci djelovali u sjevernoj Africi, na Krimu, Kavkazu i Balkanu?

- Hitlerove trupe 1941. i 1942. godine umarširale su u područja naseljena muslimanima u sjevernoj Africi, na Balkanu, Krimu i Kavkazu i došli nadomak Bliskog istoka i srednje Azije. Zvaničnici iz Berlina vidjeli su u islamu značajnu političku silu. No, razlog zbog kojeg je Treći rajh htio biti čvrsto povezan s islamom nije samo činjenica da su bili dio iste ratne zone, nego, isto tako, što je i važnije, što se istovremeno nastojalo da njemačka vojna situacija bude što više deteritorijaziravana. U Sovjetskom savezu Hitlerov "munjeviti rat" strateški je propao. Što je više Wehrmacht dolazio u stanje pojačanog pritiska, stratezi u Berlinu počeli su intenzivnije tražiti partnere u ratu, pokazujući u tom procesu zadivljujući pragmatizam. Njemačko udvaranje muslimanima imalo je za cilj da pacifizira okupirana područja naseljena muslimanima i potakne pobožne muslimane da se bore na Hitlerovoj strani. Nacistička Njemačka uložila je mnogo napora da promovira savezništvo s muslimanskim svijetom, a sve protiv, navodno, zajedničkog neprijatelja – Britanskog carstva, Sovjetskog saveza, Amerike i Jevreja.

U ratnim zonama Nijemci su se angažirali u širenju vjerske i političke propagande kako bi promovirali Njemačku kao zaštitnika islama. Već početkom 1941. godine Wehrmacht je distribuirao vojni priručnik naslovljen Der Islam svojim vojnicima, sugerirajući im da se korektno odonose prema muslimanskoj populaciji. Na istočnom frontu Nijemci su naredili da se obnove džamije i medrese koje su u ranijem periodu porušili Sovjeti i da se revitalizira vjerski establišment i obnove vjerski običaji i slavlja, a sve s ciljem da podriju sovjetsku vladavinu.

Njemački vojni autoriteti činili su poseban napor da povežu vjerske dostojanstevnike istočnih teritorija, sa Balkana i iz sjeverne Afrike. Propagandisti u tim područjima pokušali su koristiti vjersku retoriku, religijski vokabular i ikonografiju kako bi mobilizirali muslimane: politizirali su sveti tekst Kur'ana, kao i druge vjerske odredbe, a najviše koncept džihada, a sve s ciljem da proizvedu vjersko nasilje za svoje političke ciljeve.

  • Šta je, ukratko, instrumentalizacija islama u njemačkoj političkoj doktrini?

- Sistematska instrumentalizacija islama prvi je put predložena 1941. godine, u memorandumu diplomata Eberharda von Stohrera, bivšeg Hitlerovog ambasadora u Kairu. Stohrer je sugerirao da bi trebao postojati prošireni program za islam, koji bi uključivao izjave o općenitom stavu Trećeg rajha prema islamu. U 1941. i 1942. godini ministarstvo vanjskih poslova uspostavilo je program koji je uključivao korištenje vjerskih lica – najviše legendarnog jerusalemskog muftiju Amina al-Husaynija, koji je doputovao u Berlin krajem 1941. godine. Nacisti su 18. decembra 1942. godine formirali Centralni islamski institut u Berlinu, koji je postao centar njemačke propagande usmjerene prema islamskom svijetu. Kako je rat odmicao, a njemačke trupe ulazile u područja naseljena muslimanima na Balkanu i u Sovjetskom savezu, i drugi segmenti nacističke države počinju primjenjivati smjernice te politike.

Njemačko nastojanje da izgradi savezništvo s islamskim svijetom prvenstveno i isključivo bilo je rezultat pragmatičnosti. Ideologija je stvarala određene probleme. Najočitija prepreka režimske politike prema muslimanima bio je rasizam. U svojoj knjizi Moja borba (Mein Kampf) Hitler je već postulirao rasnu inferiornost neevropskih naroda, posebno Arapa i Indijaca. Ali, kad su se dokopali vlasti, nacisti su postali mnogo pragmatičniji. Nejevreji Turci, Iranci i Arapi već su 30-ih godina bili isključeni iz zvanične rasne politike, što je bio rezultat diplomatskih intervencija vlada u Teheranu, Ankari i Kairu. I tokom rata Nijemci su pokazali sličan pragmatizam susrećući se s muslimanima sa Balkana i tur(kij)skim manjinama u Sovjetskom savezu. Gledano sa vjerskog stajališta, situacija je bila mnogo jednostavnija. Nacističke vođe, prije svih Hitler i Himmler, nekoliko puta javno su izrazile poštovanje prema islamu. Kritizirjući Katoličku crkvu, Hitler je rutinski tu instituciju usporedio s islamom; dok je katoličanstvo omalovažavao kao slabu religiju, hvalio je islam kao strogu, agresivnu i vojničku religiju. Ipak, strateška potreba, a ne ideologija, vodila je naciste u želji da mobiliziraju islamske potencijale.

Njemački vojnici islamske vjeroispovijestiUstupljeno Al Jazeeri

Njemački zvaničnici osjećali su potrebu da vide muslimane pod rubrikom "islam". Religija im se činila kao zgodno propagandno-političko sredstvo kako bi se obratili etnički, lingvistički i društveno veoma heterogenoj populaciji. Nijemci su u islamu vidjeli autoritet koji ima snagu legitimizacije umiješanosti u rat, pa čak i za opravdavanje nasilja.

  • Na Krimu i Kavkazu, pa, na kraju, i na Balkanu, Nijemci su stvarali vojne formacije sačinjene od muslimana. Takva je i 13. SS divizija, koju su uglavnom sačinjavali bosanski muslimani i, nešto manje, Albanci. Koji su razlozi formiranja te divizije?

- Na Balkanu su regruteri SS jedinica počeli ciljati muslimane kao potencijalne pripadnike svojih snaga početkom 1943. godine, nakon što su partizanske snage na tom prostoru počele vezati za teren sve više njemačkih vojnih snaga. Najveća SS formacija formirana na Balkanu uspostavljena je u Bosni – 13. Waffen-SS divizija, koja je kasnije preimenovana u "Handžar". Jedinicu su s mnogo entuzijazma podržali vodeći bosanski autonomisti, koji su u svom Memorandumu od 1. novembra 1942. godine sugerirali da bi se trebala osnovati dobrovoljačka jedinica pod njemačkom komandom. Na kraju, regruteri su uspjeli "prikupiti" otprilike 20.000 dobrovoljaca. Hvaljeni od njemačke propagande kao ratnici protiv boljševizma i Jevreja, postat će i vojna i politička sila u regiji. Ustaški režim pratio je te događaje s velikom dozom podozrenja. Njihov pokušaj da kontroliraju pojekt propao je. Kako bi se izbjegle buduće ustaške sabotaže, SS je "Handžar diviziju" premjestio u južnu Francusku, gdje je divizija bila obučavana.

U ljeto 1943. godine, kad je Josip Broz Tito inicirao veliku ofanzivu u Bosni, rođaci članova divizije bili su meta partizana. U Francuskoj su njihovi bračni drugovi i djeca uskoro dobili informacije o tome šta se događa u Bosni. Znali su da su njihove porodice u domovini ostale potpuno nenaoružane i bez ikakve odbrane. Šokirani takvim razvojem situacije, posebno zato što su Nijemci obećali da će njihov angažman biti ograničen na teritoriji domovine gdje bi branili svoje domove, mnogi bosanski dobrovoljci bili su potpuno dezorijentirani. U noći sa 16. na 17. septembar grupa vojnika pobunila se i ubila svog oficira. Nijemci su ugušili pobunu u veoma kratkom roku. Veliki broj pobunjenika uhapšen je i javno smaknut. Nakon toga divizija je premještena u kamp za obuku u Neuhammeru, gdje ih je dva puta posjetio Himmler lično, a u februaru 1944. godine muslimani su vraćeni na Balkan.

"Handžar divizija" uglavnom je korištena u antipartizanskim operacijama u sjeveroistočnoj Bosni i ubrzo je stekla lošu reputaciju zbog brutalnosti i nasilnih incidenata. Britanski čovjek za vezu koji je bio s Titovim partizanima izvijestio je o zvjerstvima koje je divizija počinila: "Dobro se ponašaju na teritorijama gdje su muslimani većina, ali tamo gdje žive Srbi čine masakre nad civilnim stanovništvom, ne birajući ni spol, ni dob." Nakon rata jedan od oficira "Handžar divizije" dao je plastičan opis zločina koje su počinili njeni pripadnici. I Herman Fegelein, Himmlerov oficir za vezu u Hitlerovom štabu, podnio je 6. aprila 1944. godine, na vojnom sastanku, raport Hitleru o zvjerstvima koja čine "Handžar divizija", opisujući kako jedinica širi strah po cijelom Balkanu. Hitler nije bio zainteresiran da sluša izvještaj i odgovorio je da ga nije briga za ono što radi divizija, nastavljajući sa sastankom.

  • Kad pišete o odnosu Nijemaca i muslimana na Balkanu, iznosite tvrdnju da su Nijemci u toj grupi vidjeli saveznika. Osim propagande, koja je bila ista kao i u drugim dijelovima islamskog svijeta, koliko su zločini ustaškog režima i četnika 'pomogli' da se muslimani na stanovit način privuku na njemačku stranu?

- Kad su Nijemci izvršili invaziju na već raspadnutu Jugoslaviju, u proljeće 1941. godine, nisu prvobitno zauzeli područja naseljena pretežno ili većinski muslimanskim stanovništvom, a prije svega Bosnu i Hercegovinu, koja se našla u sastavu novoosnovane hrvatske ustaške države. Ustaški režim zvanično je nastojao suditi svojim muslimanskim podanicima dok je istovremeno ubijao Jevreje i proganjao pravoslavne Srbe. Od početka 1942. godine, s druge strane, cijela regija potonula je u mnogobrojne konflikte koji su vođeni između hrvatskog ustaškog režima, Titovih komunističkih partizana i četnika. Partizani su se borili i protiv ustaških jedinica, i protiv četnika. Četnici su se borili protiv ustaških jedinica i Titovih partizana, a muslimanska populacija bila je na meti vojnih napada sve tri zaraćene strane. Ustaški režim koristio je muslimanske jedinice za borbu protiv Titovih partizana, kao i protiv četničkih jedinica, kao što ih je koristio za kontrolu područja naseljenih Srbima. Uskoro su muslimanska sela postala meta osvetničkih napada. Procjenjuje se da je broj muslimanskih žrtava u tim napadima porastao do nekoliko desetaka hiljada. Na kraju su se predstavnici muslimanske zajednice obratili Nijemcima za pomoć, tražeći muslimansku autonomiju pod Hitlerovom zaštitom. Nijemci su po tom pitanju bili veoma osjetljivi.

Kako se građanski rat na Balkanu otimao kontroli, Nijemci su sve više bivali angažirani na područjima naseljenim muslimanima. U pokušaju da pacifiziraju regiju, Wehrmacht i SS vidjeli su u muslimanima dobrodošlog saveznika i promovirali nacističku Njemačku kao zaštitnika islama u jugoistočnoj Evropi. Ta kampanja počela je u proljeće 1943. godine, kad je SS poslao jerusalemskog muftiju u obilazak Zagreba, Banje Luke i Sarajeva, gdje se susreo s vjerskim poglavarima i držao proosovinske govore. Tokom posjete Gazi Husrev-begovoj džamiji u Sarajevu održao je toliko emotivan govor o patnji muslimana da se dio publike rasplakao. Tokom sljedećih mjeseci Nijemci su pojačali vjersku propagandu, radeći pojačano na uspostavljanju što prisnije saradnje s islamskim velikodostojnicima, jer su vjerovali da vjerski čelnici imaju najveći utjecaj u običnom narodu. Suprotno onome što su radili na Krimu i Kavkazu, Nijemci su zatečene islamske institucije ostavili nedirnute. Muslimani su formalno bili potčinjeni najvećem vjerskom autoritetu u zemlji, Ulema-medžlisu. Njemački vojni zvaničnici neprekidno su se konsultirali s članovima tog tijela, pokušavajući s njima razviti što bliskije odnose.

  • Jesu li savezništvo s Nijemcima čelnici bosanskih muslimana željeli iskoristiti da spase nezaštićene mase od sve učestalijih progona i da pokušaju dobiti izvjestan vid političke autonomije kako bi se bili u stanju efikasnije odbraniti od zločina četnika i ustaškog režima?

- Najjednostavnije rečeno, jesu. Mnogi muslimanski čelnici i pripadnici uleme nadali su se da će im Nijemci pomoći da osnuju muslimansku državu. Uskoro je postalo jasno da Wehrmacht i SS nisu u stanju pacifizirati regiju. Istovremeno, podrška koju su Nijemci davali muslimanima podgrijavala je mržnju među četnicima i partizanima protiv njih. Nasilje je eskaliralo. Na kraju, u ratu je poginulo 250.000 muslimana.

Njemački vojniciUstupljeno Al Jazeeri
Moram dodati i sljedeće: Berlin nikad nije dao konkretne garancije za nacionalnu nezavisnost. Slično su se ponašali i u drugim muslimanskim regijama koje su kontrolirali. Berlin je odbio zahtjeve Arapa u vezi s arapskom nezavisnošću, bosanskohercegovačkih muslimana u vezi sa stvaranjem muslimanske države, kao što je odbio zahtjeve čelnika Krimskih Tatara i kavkaskih naroda za potpunu autonomiju. To je bila velika prepreka njemačkim naporima da pridobiju podršku muslimana u tim regijama. Prednost korištenja islama, umjesto etno-nacionalnih kategorija, za njemačku politiku i propagandu ogledala se u činjenici da na taj način zaobilaze pitanja nacionalnih nezavisnosti.

  • U knjizi pišete i o ljudima koji su se protivili političkom manipuliranju islamom i idejama koje je njemačka propaganda širila na Balkanu. Reis Fehim ef. Spaho kritizirvao je ustaški režim i pomagao da se spase Jevreji i Romi. Na istovjetan način djelovali su i Derviš Korkut i Mustafa Hardaga. Koliko su muslimani Balkana imali snage suprotstaviti se njemačkoj propagandi i manipulacijama?

- U znatnoj su mjeri pomagali. Na cijelom Balkanu zabilježeni su slučajevi gdje su muslimani pomagali svojim komšijama Jevrejima. I mnogi vjerski čelnici suprotstavili su se vlastima Nezavisne Države Hrvatske zbog proganjanja manjina. Posebno je zanimljiv slučaj proganjanja Jevreja koji su se preobratili na islam i Roma muslimana.

U suštini, nacističke vlasti i njihovi lokalni pomagači suočili su se s teškoćama u razlikovanju Jevreja i muslimana. Privilegirani položaj muslimana – i katolika, prirodno – u ustaškoj državi mnogim Jevrejima činio se kao prilika da izbjegnu progon. Uskoro su mnogi pokušali izbjeći represije i progon preobraćenjem na islam. Samo u Sarajevu znatan broj Jevreja preobratio se na islam ili katoličanstvo od aprila do oktobra 1941. godine. U jesen iste godine ustaške vlasti konačno su intervenirale zabranjujući tu vrstu preobraćivanja. Čak ni oni koji su ranije promijenili vjeru još nisu bili sigurni od progona, jer je rasa, a ne vjera, bilo ono što Jevreje čini Jevrejima u očima ustaških birokrata. Moram reći i da je znatan dio Jevreja (koji se nisu preobratili) uspio napustiti zemlju pretvarajući se da su muslimani. Mnogi od njih, i žene i muškarci, spasili su se krijući se ispod muslimanskog zara.

Slično tome, balkanski muslimani bili su pogođeni i progonom Roma, jer su mnogi Romi bili muslimani. Kad je ustaška država počela proganjati romsku populaciju, to je najviše pogodilo Rome muslimane koji su živjeli u Bosni i Hercegovini – one koje je narod nazivao "bijelim Ciganima". U ljeto 1941. godine Romi muslimani požalili su se muslimanskim vjerskim autoritetima na diskriminaciju koju proživljavaju i delegacija najvažnijih muslimanskih predstavnika obratila se peticijom državi, tražeći da se Romi muslimani tretiraju kao dio muslimanske zajednice.

Kako bi udovoljili muslimanima, ustaše i Nijemci odmah su isključili Rome muslimane iz progona i deportacija. Zaštita "bijelih Cigana" dovela je do toga da se veliki broj Roma kršćana preobrati na islam i te činove, kao što je bio slučaj s preobraćenjima Jevreja, država je u dogledno vrijeme zabranila. Osim toga, zabilježeni su slučajevi Roma nemuslimana koji su nosili fesove kako bi izbjegli deportacije i u tim slučajevima vlasti su na kraju intervenirale.

Sve u svemu, na kraju, pokušaj Nijemaca da u muslimanima nađu saveznika bio je manji od onoga što su stratezi u Berlinu očekivali. Propaganda je pokrenuta prekasno i često je bila u neskladu s nasilnim realnostima rata. Što je još važnije, tvrdnje Rajha da je on zaštitnik pravovjernih nisu imale kredibiliteta, jer je većini muslimana u ratnim zonama bilo jasno da se koriste u profane političke svrhe. Nijemci nisu uspjeli ni potaći znatnije muslimanske mase na borbu protiv saveznika. Iako su deseci hiljada muslimana bili regrutirani u njemačke armije, na kraju se pokazalo da su Britanci, Francuzi i Sovjeti bili uspješniji u mobilizaciji svoje muslimanske populacije. Stotine hiljada muslimana borile su se protiv Hitlerove Njemačke. Samo je u Francuskoj sjevernoj Africi gotovo 250.000 muslimana bilo upisano u De Gaulleovu armiju i oni su, na kraju, učestvovali u oslobođenju Evrope.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.