Oglasi

ʽMostarske kišeʼ - fenomen jednog vremena

Plijenile su 'Mostarske kiše' svojom pojavom i pjesmom čitave generacije svojih vršnjaka širom zemlje.
'Mostarske kiše' osnovane su davne 1973. godineUstupljeno Al Jazeeri

Kao i na kraju svakog dana, prelistah letimično mnogobrojne poruke i oko mi odmah zape za jednu – jedan iznimno poštovan, čestit i vrijedan čovjek u današnjem Sarajevu zove me da na Tjentištu prisustvujem godišnjici Sutjeske, koja će, kaže, biti ovog vikenda. Dok sam razmišljao kako bih taj događaj mogao uklopiti u pretrpani raspored obaveza, nezainteresovano lutajući po kanalima, krajičkom uha, kad sam već prešao na drugu frekvenciju, uhvatih nešto što mi se učini poznatim i bliskim. Brzo se vratih kanal-dva unazad: jest, bogami, pričaju o Mostarskim kišama...

I odjednom mi se pred očima ukaza jedna nezaboravna scena – neka davna svečanost ispod spomenika na Tjentištu, hiljade ljudi, a ispred njih grupa djevojaka čiji su glasovi i pjesma nestvarno odzvanjali dolinom Sutjeske... Bila je to čarolija zvuka i ljepote koju je teško, gotovo nemoguće, nekome dočarati... tog jula 1978... 

U vrijeme kad smo mi iz generacije kasnih šezdesetih i ranih sedamdesetih bili učenici, nije bilo škole u državi koja nije imala đački hor. Pjevali su ti horovi na raznim školskim priredbama, manifestacijama i godišnjicama, tadašnje stroge nastavnice muzičkog vaspitanja „ravnale“ su tim sastavima tako ozbiljno kao da rukovode Milanskom skalom, a svi mi smo za nastupe imali posebne pripreme – dotjerivanje frizure, oblačenje, bijele košulje... Svi ti horovi imali su uobičajen repertoar pjesama tog vremena, a devedeset posto tog repertoara bio je onaj koji su pjevale „Mostarske kiše“. Koliko god ti horovi bili dobri, nijedan nije stizao dalje od toga da bude blijeda sjena čuvenih mostarskih djevojaka. 

Za one mlađe koji se možda ne sjećaju, bio je to vokalno – instrumentalni sastav, koji je pjevao pjesme ondašnje mladosti, pozivane su na svaku ozbiljniju manifestaciju širom zemlje, putovale su po svijetu (pogotovo trećem svijetu) i bile su pravi fenomen. Pjevale su sjajno, izgledale prelijepo, pokupile bi simpatije gdje god se ukažu... 

U čemu je tajna?

„Mostarske kiše“ osnovane su davne 1973. godine“, svjedoči nam Mišo Marić, idejni tvorac ansambla, ali i stotina „živih“ i radio-televizijskih nastupa, čovjek koji je sav svoj život utkao u „Kiše“ i koji je od tih djevojaka, zajedno sa svojim saradnicima, napravio mit, simbol jedne generacije. Njihov repertoar bile su, podsjeća Mišo, antifašističke, partizanske, rodoljubive pjesme tog vremena, kojima je njegovano sjećanje na mostarsku mladost izginulu u antifašističkoj borbi od 1941. do '45 godine. Među njima je jedna od najpoznatijih pjesma Mostarska mati, sjećanje na Adilu Fejić, koja je u antifašističku borbu poslala četiri sina i kćerku, a slobodu dočekala bez svih petoro. Izginuli su na raznim ratištima u borbi sa najstrašnijim zlom u povijesti svijeta – sa fašizmom.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: "Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu."

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

U čemu je tajna njihovih nastupa, pitali su se u istinskoj frustraciji tih godina mnogi muzički djelatnici, nastavnici koji su svojim horovima bezuspješno pokušavali „ugraditi“ čari tog ansambla. Tragajući za tim odgovorom – u čemu je tajna - dođosmo do nekadašnje članice „Kiša“, danas profesorice Univerziteta u Mostaru, Žane Džubur. 

„Znate, nije baš bilo lako postati članicom ansambla. To su bile audicije, čistoća glasa, dobar sluh, a uz sve to primjerene i odlične učenice. I kad sve to prođete i postanete članicom prve postave, to je uspjeh i čast. Onda dođe nastup, obučete uniformu, kojih smo imali više, izađete na scenu i onda dajete maksimum sebe! Hvala za to našem čika Miši, koji nas je stvarao i učinio takvim da smo se zaista osjećale 'nenadmašnim'. I onda su nas ljudi tako i doživljavali.

Ono kako sam ja to doživljavala jeste da smo bile na neki način privilegovane i ujedno ponosne. Nije mala stvar bila pjevati pred Josipom Brozom Titom. I sada je u mojoj radnoj sobi slika sa Titom. Onda su tu scene širom Jugoslavije i van njenih granica, pa gostovanja i tv-emisije na malim ekranima, što u to vrijeme nije mogao svako. Mostarske kiše su ostavile jak pečat na našu mladost, ali i na naše živote danas. To su bila jako dobra vremena“, priča nam ta mirna, prijatna, uspješna žena, jedna od „Kiša“ sa akademskom titulom.

Očarana 'Kišama'

Plijenile su „Mostarske kiše“ svojom pojavom i pjesmom čitave generacije svojih vršnjaka širom zemlje, podsjeća nas još jedno prepoznatljivo lice, Karmela Vukov Colić, dugogodišnja novinarka i voditeljica brojnih interesantnih emisija na Hrvatskoj televiziji. Nije bila njihova članica, ali decenijama druguje s „Kišama“:

„Mene su „Kiše“ očarale odavno, još u osnovnoj školi. Sve je počelo od jedne televizijske emisije, jednog pisma i poziva Miše Marića u moj dom. Pismo je bilo moje, a poziv Mišin, na koncert 'Kiša' u Zagrebu. Kad me sad pitate kako se sve dogodilo, meni se uistinu čini kao čarolija. Kao da smo se te divne djevojke, taj nevjerojatni Mišo i ja morali sresti, kao da su nekim darom ušli u moj život... Nakon zagrebačkog koncerta, Mišo me pozvao da gostujem na njihovom mostarskom obljetničkom koncertu. I tu počinje priča unutar priče - priča o nas četiri - o tri kapljice i jednoj ukapljenoj, priča kojom smo blagoslovljene već gotovo četiri desetljeća. Na tom njihovom desetom rođendanu, u Mostaru, uz 'Kiše' sam upoznala i druge predivne ljude - Miku Antića, Davorina Popovića, Kemala Montena, s kojim sam poslije godinama  i drugovala i tugovala u Zagrebu. Na tom je koncertu, danas udaljenom više od 35 godina, Aida koja ga je vodila, najavljujući Eminu, govorila je riječi Miše Marića, koje i ona i ja i dan-danas znamo izgovoriti naizust kao da je jučer bilo... Čudno je to - neke se riječi, neke situacije, neke emocije, urežu u nas toliko duboko i s tolikom snagom da postanu naš neodvojivi dio. Isto je i s ljudima. Blagoslovljeni su oni koji takve ljude za života sretnu. Ja - višestruko.“ 

U to tinejdžersko doba kad su „Mostarske kiše“ oduševljavale gdje god se pojave, ni na um mi nije padalo da ću nekad u životu imati neke stvarne veze s njima. Ali gotovo četvrt vijeka kasnije u moj život se na čudan i lijep način useli jedna od najvažnijih i najpoznatijih „kapljica“ „Mostarskih kiša“,moja radna kolegica. To je jedna od onih iznimno rijetkih osoba, koju svi dočekuju sa osmijehom,  koja samom svojom pojavom čovjeku uljepša dan i koja svojom blagošću i toplinom osvaja sve oko sebe. Dijeleći tako vremenom izazove nimalo lakog posla, lijepe, ali i one krajnje teške trenutke, svima nama postade veoma bliska osoba, prava dragocjenost.. („Zar je važno ime“, kaže kroz šalu, osmjehujući se, „mi iz Mostarskih kiša smo sve takve“.)

Upravo tom vezom, u novembru 2017. godine nađoh se na okupljanju „Mostarskih kiša“ u Beogradu. Nije to, doduše, bio nikakav zvaničan skup, tek grupica njih sastaje se u privatnoj režiji da se vide nakon ko zna koliko godina, ali svejedno...  Bio je to moj prvi susret s „Mostarskim kišama“...i nezaboravan...

Prosto je nevjerovatno kako su se te sad već ozbiljne, odrasle, zrele žene tako munjevito, u jednom trenutku, dok su se s ushićenjem pozdravljale, vratile u prošlost i nastavite tačno tamo gdje su stale. Odisale su radošću, međusobnom bliskošću i srdačnošću, šalama i smijehom kao da su iste one djevojčice i kao da preko glave nisu prevalile 30 i kusur godina, u kojima su sve one, doduše na razne načine, doživjele i teške trenutke i razočarenja, neke od njih i porodične tragedije. Bilo je lijepo i u isto vrijeme nekako dirljivo slušati kako se sjećaju svojih druženja, nekadašnjih putovanja i nastupa, šala i događaja. Prepričavale su nešto iz tog doba, i kako su „Kiše“ putovale i gdje su sve gostovale i kako se klavijaturista, član ansambla, ledio od straha pri samoj pomisli na putovanje avionom... i svaki čas su zapitkivale jedna drugu: sjećaš li se...

A da čuješ kako i danas pjevaju – da se naježiš!

Simboli Mostara

Nestale su mnoge vrijednosti tog vremena, otišle čitave generacije, ali fenomen  zvani „Mostarske kiše“, i danas privlači mnoge ljude. Nije ni čudo što se i sad, nakon  toliko vremena, često pojave novinarske ekipe, čak i iz zemalja daleko od Bosne i Hercegovine, koje žele da naprave zapise o njima. Dokumentarne filmove o tom ansamblu i u ovo vrijeme ljudi rado gledaju, a njihovi susreti i danas nečim duboko dotaknu svakoga ko ima priliku da im prisustvuje. Profesorica Žana Džubur rado prepričava jedan događaj od prije sedam godina.

„Ono po čemu je Mostar bio prepoznatljiv i što su bili njegovi simboli su Stari most, Velež i Mostarske kiše. To je jednostavno tako! Duboko je to urezano u istoriju ovoga grada. Kada smo u ljeto 2013. godine na terasi hotela Bristol obilježavali 40. godišnjicu od osnivanja“ Mostarskih kiša“, ono što me dojmilo je da je, osim terase koja je bila popunjena do posljednjeg mjesta, Titov most, koji je tik uz terasu, bio prepun šetača od 7 do 77 godina, koje je naša pjesma zaustavila. Slušali su nas bez riječi kako pjevamo i aplauzom, koji je nosila Neretva, pokazali nam da smo zaista bile i ostale to nešto posebno, duša Mostara grada.“

Teško je pisati nešto o „Mostarskim kišama“ i biti ravnodušan prema tom fenomenu. Odmiče kišovita i tmurna noć, a svjedočenja sagovornika ni satima nakon završetka teksta ne izlaze mi iz glave. Sasvim sam siguran da to nije tek samo puki trenutak nostalgičnog sjećanja na godine mladosti (jer su to uglavnom osobe moje generacije i moje mladosti). „Mostarske kiše“ imaju nešto što ljudi od pera nazivaju bezvremenim i što ni sad, nakon tako mnogo godina, u očima njihovih savremenika nimalo ne blijedi.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.