Mostar – zatrovan, ubijen, šuti i trpi
Skoro je nevjerojatno da se u vremenima kad sve vrišti od silnih PR-ova i kad se u Bosni i Hercegovini ne može čuti ni vlastite misli od silne galame o ključnim pitanjima u Mostaru ne čuje ni glas nekoga iz nekog vrha o problemu koji je ovih dana isplivao na površinu. Desetak dana se, uz nesnosni smrad na malim deponijama po kvartovima, jer se smeće ne odvozi, tiho provlači pitanje što se to uistinu našlo u mulju iz mostarskog pročistača. Navikli na nikad dovršenu priču o čistoći grada, kojeg i sami truju svojim bezobrazlucima i manjkom manira, građani čekaju da dobiju službeni odgovor o tome je li u mostarskom mulju opasni piralen i što se to opet događa s odvozom smeća.
Ulice grada, koji se hvali kandidaturom za europsku prijestolnicu kulture i kiti središtima svega i svačega, na hvaljenom mostarskom suncu postaju smrdljivi puteljci, kojima ljudi hodaju pognutih glava. Obranio se službeni Grad neuvjerljivim priopćenjem, u kojem nije bilo niti jednoga dokaza da nije istina što se tvrdi i navodima kako su optužbe i iznesene informacije da se Mostarci godinama truju naručeni napad. Potom je tek gradonačelnikova savjetnica rekla kako oni u Gradu ne poznaju skraćenice, pa im ni nalaz u kojem piše – skraćenicama – kako su u mulju otrovi nije značio ništa. Odložili su nekoliko tona na deponiju i mislili da je sa spuštanjem prikolica kamiona spuštena zastava na još jedan neslavan čin vladanja gradom i ljudima.
Od tada, od početka mutne krize, niti jedan službeni stav nije iznesen pred građane, a da ne govorimo da se mostarski gradonačelnik javno obratio građanima i rekao im da, eto, osim što oni ne poznaju skraćenice, građani nemaju što brinuti, jer su sve raspoložive ekipe svih raspoloživih stručnjaka svih mogućih razina uključene u slučaj kako bi se oni koji žive uz Neretvu smirili i uvjerili da oni – koje se već godinama ne bira, a stoluju – znaju što rade.
Niko na zna ima li ‘superotrova’ piralena
Mostar je, ako nije to učinio više puta do sada, u ovoj piralenskoj aferi pokazao da je grad slučaj. Da se ovo dogodilo u nekom normalnijem gradu, nekom mrvicu drugačijem društvu, sve bi bilo na nogama, a netko bi ozbiljan uvjerio ljude da nisu opet prepušteni samima sebi. U mulju mostarskih kolektora, a kako su upozorile mostarske nevladine udruge, pronađeno je nekoliko opasnih spojeva. Zavod, koji je ovlašten da provjeri može li se mulj iz kolektora koristiti u poljoprivrednoj proizvodnji, objavio je kako ne može, jer se u njemu nalaze otrovi. Zavod nije certificiran da službeno potvrdi da se među tim otrovima nalazi i “superotrov” piralen.
No, kažu kako sve skraćenice, koje oni koji vladaju gradom ne poznaju, upućuju na to. Zbog prisutnih otrova, treba posebno skladištiti mulj. Grad se ne snalazi. Grad ne zna što će i pokušava igrati na provjerenu kartu ignoriranja slučaja. U sve se uključuje Tužiteljstvo Hercegovačko-neretvanskog kantona, nalažu se istrage i inspekcija provjerava što se to tamo točno nalazi. Građani su prepušteni glasinama, smrdljivim ulicama i sebi samima.
Do tada neki Mostarci – kojih se tiče, a malo ih je – prosvjeduju na gradskoj deponiji, koja je trebala davno biti zatvorena. Ne dozvoljavaju odvoz smeća. To je ista ona deponija na kojoj se, prema papirima, svake godine ukopava 250 ubijenih pasa. Iako papir trpi sve, pisalo se kako je brojka prevelika, ali i kako deponija ne smije primati animalni otpad i da to ugrožava lokalno stanovništvo. Grad je i tada spomenuo naručeni napad, a onda je iz proračuna tiho nestala stavka o psima. Papir ih je dovoljno ubio.
Smrdljiva epizoda komunalnih poduzeća
U novoj, smrdljivoj epizodi, komunalna poduzeća, njih četiri ili pet – ovisi kako tko broji – ne snalaze se. Odlažu prikupljeni otpad na privremenu lokaciju. Privremena lokacija nema uvjeta za primanje novog smeća. Smeće ostaje na ulicama. Doduše, nije ga se nešto pretjerano i valjano čistilo, što zbog aljkavih, blokiranih, pritisnutih, ucijenjenih i svakakvih poduzeća, što zbog još “svakakvijih” i aljkavijih građana, koji, uvjereni da su tako slobodniji (a robovi su), smeće jednostavno bacaju kroz prozore, pored kanti, u svaki žbunj, a stari namještaj se samo iznese kao da se radi o mrvicama nakon ručka.
Neki drugi Mostarci pokušavaju, doduše prilično tiho, pronaći način kako da sami provjere što se to u mulju nalazi. Spremni su iz svojih džepova, iako se more novca slije u famozne pristojbe za okoliš, platiti istraživanje i konačan odgovor. Grad Mostar, u kojem je Neretva čista samo pred skokove sa Starog mosta, da se ne pokvari manifestacija, a svo ostalo vrijeme je, službeno, opasna za kupanje, zatvara se tako u još jedan krug.
Vijest o mostarskom mulju, trovanju i deponiji obišla je državu. Završila je i u Hrvatskom saboru, jer otrov Neretvom bezbrižno truje. Ali su se pred nju ispriječile opet neke važnije teme od zraka, vode, zemlje i života onih koji pune proračune da bi se netko brinuo o njima. Čak se ni više razine, pa ni najviše od najviših, iako u pauzama govorancije i zalogaja znaju reći kako su im ljudi na prvom mjestu, nisu rekli niti slova o onome što Mostarce muči.
Eh, da je sada ovdje Milan Bandić…
Silni stručnjaci, koji se u Mostaru predstavljaju onda kad treba nekome zamazati oči, kao kad se to mazalo, recimo, strancima, koji su pitali gdje je njihov novac koji je uložen u kolektore, nisu uspjeli prevladati prvu lekciju iz ozbiljnijeg kriznog komuniciranja. Da se kojim slučajem ovo dogodilo prijatelju gradonačelnika Ljube Bešlića, zagrebačkom kolegi Milanu Bandiću – koji ima svoje male spomenike rasute po Mostaru u vidu propalih aparata za plaćanje parkinga – on bi do sada dao stotine izjava, bio bi s ljudima, pio bi vodu s izvora, jeo rajčice nikle uz deponiju i govorio. I opet govorio.
No, u Mostaru se još uvijek ne može čuti ništa. Čuju se samo mrmljanja na one što prosvjeduju, postavljaju pitanja i na novinare, koji bi najsretniji bili da mogu objaviti da su nalazi pokazali da je ipak premalo otrova za brigu. Čeka se da upitnike i otrove odnesu mostarske kiše i neko drugo more i da se zaboravi još jedna priča u gradu što nijemo otvara usta i pamti poput zlatne ribice u akvariju punom mulja. Grad je to koji godinama, zatrpan smećem, napuhan veličinama nesmjenjivih, ubijen, šuti i trpi.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera