Mostar – grad ruševina

“Pogledajte, u ovom objektu žive ljudi!“, govori turistički vodič pokazujući grupi turista zgradu u centru Mostara.

Oni se čude i fotografišu zgradu izrešetanu hiljadama metaka i granata koje su je pogodile tokom rata. Prva dva sprata su potpuno prazna, spaljena, srušena… Fasada odavno ne postoji, a cijela zgrada je izbušena.

Na prozoru s trećeg sprata pojavljuje se žena koja tu živi.

Na pitanje: “Gospođo, pa kako živite ovdje?”, samo je slegla ramenima, a njene oči i usne u tom trenu su sve rekle.

Nažalost, ova zgrada nije jedina u Mostaru, na kojoj su ratni ožiljci vidljivi kao da je rat jučer stao, a ne prije više od 20 godina!

Cijela Glavna ulica je jedna velika ruševina. Ruševina do ruševine… Ograđene čeličnim armaturnim mrežama. Stanovnici najvećeg hercegovačkog grada već su zaboravili kako izgleda koračati trotoarima tog dijela grada. Moraju se kretati ulicom kojom saobraćaju vozila, jer im je onemogućeno korištenje pješačkih staza.

Uzaludna obećanja

Nailazim na majku koja gura kolica s bebom pred sobom. Poznanica je i moli me da napišem priču o ovom. Kaže kako jednog momenta gleda u ruševine s kojih se svakog trenutka može obrušiti kamenje, a drugog u cestu ispred sebe, kako bi izbjegla automobile koji voze svega nekoliko centimetara od nje i kolica.

„Jednog dana će nekog ili ubiti kamen s ruševine, ili će ga pregaziti vozilo!“, govori vidno uzrujana.

U užoj gradskoj jezgri Mostara najmanje je 20 objekata koji vape za obnovom i niz privatnih kuća, o kojima starosjedioci, prizivajući stara vremena, sa sjetom govore.

Među njima je i Aiša Abaza. Raseljeno lice u vlastitom gradu. Već dvije decenije. Ogorčena je zbog stanja u Mostaru.

„Svaki dan prolazim pored zgrade u kojoj sam živjela. Za njenu obnovu, kažu u Gradskoj upravi, ali i svim institucijama u koje sam tražila pomoć, od gradskih, preko kantonalnih do federalnih i državnih, kažu da novca nema“, govori Aiša.

Podsjeća da je još 2008. godine gradonačelnik Mostara Ljubo Bešlić javno tvrdio da je novac za obnovu svih zgrada osiguran.

„Radi se o velikom novcu i građani mogu odahnuti kada je u pitanju rekonstrukcija kolektivnih stambenih objekata u gradu Mostaru, jer ovim činom su praktično sva sredstva osigurana“, izjavljivao je tada gradonačelnik Bešlić.

Danas govori nešto drugačije.

„Nažalost ta priča je davala puno obećanja i nismo sve doveli do kraja. Mene je osobno sramota biti gradonačelnik ovako razorenog grada, 22 godine poslije rata, iako Grad nije nadležan za to. Imamo ministarstva na nivou kantona, Federacije i države koji su dužni da obnove ratom porušeno. I za to su imali sredstva! Mostar je najduže imao ministre Bošnjake u Vladi Federacije gdje je i bilo najviše novaca nije pomogao u mjeri u kojoj je trebao. To je razlog zašto je Mostar još uvijek razoren. Na državnom nivou puna su usta Mostara, ali kada treba dati novac za Mostar, to se ne događa. Ko je privatizirao projekte koji ni dan danas nisu završeni?!“, kaže mostarski gradonačelnik Ljubo Bešlić (HDZ BiH).

Pitanja i molbe bez odgovora

Više od 20 godina Snježana Znaor vodi bitku s administrativnim ali i političkim preprekama za obnovu svog doma u Mostaru. Pomoć za obnovu zgrade u kojoj su živjeli tražili su od svih dosadašnjih gradonačelnika Mostara. Svi su obećavali, kaže Snježana, koja sada živi u Zemunu, ali ništa konkretno nije urađeno.

„Nas je četrnaest članova porodica Znaor i Vlašić. Gotovo je nemoguće nabrojati sve institucije i urede na čija smo vrata kucali. Međutim, bez ikakvog uspjeha.  Svi smo, otkada smo bili prisiljeni napustiti grad, u kojem smo bili sve vrijeme rata, do potpunog uništenja našeg stambenog objekta, živjeli u nekoliko evropskih gradova kao izbjeglice, dok je taj status postojao, plaćajući stanarinu. I dan danas živimo kao podstanari, predobro upoznati s činjenicom šta znači svaki mjesec zaraditi dovoljno novca da bi se platila stanarina i pokrili svi drugi životni troškovi. Želimo se vratiti, jer iz Mostara nismo otišli svojom željom, nego smo bili prisiljeni napustiti ga nakon potpune devastacije našeg stambenog objekta i nakon što smo već preživjeli traume na prvoj ratnoj liniji , koje sigurno nikada nećemo zaboraviti“, govori gospođa Znaor.

Kaže da je uvjerena da se njihova, tokom rata totalno uništena kuća, zaobilazi zbog činjenice da je „neko od moćnika bacio oko na objekat, odnosno lokaciju“, jer se nalazi na jednom od od najatraktivnijih mjesta u Mostaru.

„Gradonačelniku Ljubi Bešliću sam se obraćala bezbroj puta i tražila od njega da nam omogući naše osnovno ljudsko pravo na povratak i obnovu kuće, ali nikada od tih molbi nije bilo ništa”, kaže Znaor i javno pita političare gdje su završila sredstva namijenjena za obnovu. 

Postavlja i pitanje zašto je Mostar pun ruševina i danas, nakon više od 20 godina kako je rat završio.

Investitori gube volju

Čak i one zgrade za koje se tvrdi da su obnovljene i spremne za useljenje, nisu. Naime, npr u većini zgrada u Šantićevoj ulici u Mostaru obnovljen je samo vanjski dio. Unutra su goli zidovi, bez podova, pregrada… Nije uveden ni priključak struje ili vode.

Žale se i potencijalni investitori u Mostar. Kažu, obnovili bi neke objekte, izgradili nove, ali administrativni propisi koče njihove naume.

Namik Halilhodžić, predstavnik jedne strane kompanije koja već duže vrijeme želi uložiti u Mostar kroz izgradnju, kaže da investitori gube volju jer konstantno nailaze samo na prepreke i veliku papirologiju koja je u većini slučajeva, smatra, bespotrebna.

„Da biste dobili bilo koji dokument potrebno je obići nekoliko ustanova. Čekate u redovima i kada predate zahtjev obično vas vrate jer uvijek nedostaje neki papir. I kada ponovo sve to skupite, morate čekati mjesecima da biste dobili rješenje koje opet trebate dopunjavati uz silne dozvole, preporuke, komisije, mišljenja… Na nekoliko nivoa. I opet ukrug. Tako su nas držali evo već pet godina. Jučer sam imao sastanak s predstavnicima kompanije koju su mi kazali da će svoje projekte realizovati u nekoj od susjednih zemalja.“

Stotine kuća, deseci zgrada, škola, hotela, vrtića… čeka na obnovu u Mostaru. No, interesa za njihovu obnovu sve je manje, a ruševine svakodnevno prijete obrušavanjem koje bi moglo rezultirati tragičnim posljedicama.

Izvor: Al Jazeera