Morgantini: Evropa i UN su saučenici izraelske okupacije Palestine

Ujedinjeni narodi su takođe saučesnik u okupaciji Palestine, kaže Morgantini (Al Jazeera)

Luisa Morgantini je nekadašnja liderka sindikata u metalskoj industriji Italije, aktivistkinja Pokreta solidarnosti sa Nikaragvom i Latinskom Amerikom.

Od početka osamdesetih je prisutna na Bliskom istoku gdje je pokrenula mnoge akcije solidarnosti između izraelskog i palestinskog naroda.

Bivša potpredsjednica Evropskog parlamenta i aktivistkinja Assopace Palestina govori o aktivističkim praksama, nenasilnom narodnom otporu i solidarnosti sa narodom Palestine.

  • Kakve su mogućnosti građana i građanki Palestine da koriste pravo na slobodno izražavanje, okupljanje i uopšte komuniciranje?

– U velikim gradovima pod palestinskom upravom mladi protestuju protiv vojne okupacije. Idu od Ramale do prvih kontrolnih punktova gdje je izraelska vojska. Vrlo je moguće da ih vojska odmah uhapsi. Namjera tih protesta je osloboditi teritoriju od kontrolnih punktova ali svaka vrsta takvog protesta je ugašena suzavcima i drugim sredstvima, čim izađu iz grada. Prema sporazumu iz Osla, vojnici Izraela ne bi trebalo da se približavaju gradovima pod palestinskom kontrolom. Međutim, oni upadaju u gradove, hapse ljude, posebno mlade aktiviste koji učestvuju na protestima. Palestinska policija ne može ni da interveniše ni da ih zaštiti, čak ni u A zoni, gdje ima nadležnosti, na 8% teritorije istorijske Palestine. Na sedamdeset odsto teritorije koja je navodno palestinska, ne postoji mogućnost protesta, slobodnog izražavanja i okupljanja.

Ljudi imaju mobilne telefone i društvene mreže, pokušavaju komunicirati na taj način, ali izraelska policija hapsi one koji na bilo koji način izražavaju političke stavove. Kada je Gaza bila bombardovana, jedna arapska pjesnikinja, izraelska državljanka, napisala je jednu rečenicu protiv države Izrael. Odmah je optužena i osuđena na zatvorsku kaznu. To isto rade i sa Palestinkama koje nemaju Izraelsko državljanstvo. Manalta Mini je na Facebooku objavila karikaturu koja je, prema mom mišljenju, možda bila i pogrešna. Nisu je uhapsili jer je izuzetno poznata, ali optužili su je za terorizam i zabranili joj kretanje i javno djelovanje.

  • Kako u takvim okolnostima nastaje antimilitaristički otpor?

– Uzmimo za primjer Nabi Salih, jedno palestinsko selo na Bisali. Izraelski doseljenici nastanili su se odmah pored, formirajuši selo Alamiš. Da bi bezbjednosno zaštitili te doseljenike, vojska Izraela uništila je prvi red palestinskih kuća, jer su bili preblizu. To se desilo 2009. godine. Doseljenička kolonija je upala u teritoriju palestinskih sela i okupirala izvor vode, gdje su se ljudi okupljali i odakle su crpili vodu. To selo je nastalo u sedamnaestom vijeku, kada ga je podigla porodica prognana iz Hebrona, baš oko tog izvora vode. Kada su doseljenici uzeli taj izvor, nastavili su upadati u palestinska sela uz oružanu podršku izraelske vojske koja ih navodno štiti.

Palestinci su se pitali kako ponovo da zadobiju kontrolu nad tim izvorom, odnosno pristup vodi. Počele su demonstracije u selu, organizovana je akcija „Hoćemo vodu“. Krenuli su u protest, no odmah poslije prvog kontrolnog punkta izraelska vojska je aktivirala suzavac i vodene topove sa skank vodom. Mladi aktivisti i aktivistkinje počeli su bacati kamenje, kako bi iskazali protest, no izraelska vojska otvorila je odmah vatru. Tokom proteklih godin ranjeno je više od 500 ljudi, a treba reći da u tom selu nema više od 600 stanovnika.

Ahed Tamimi, čuvena aktivistkinja iz tog sela, koja je učestvovala u borbi za pristup vodi. Protest se održava svakog petka od 2009. godine naovamo. Palestinci moraju vodu nabavljati od izraelskog preduzeća, moraju je kupiti i imaju jako malo vode. Čak i kada plate, Izraelci neće da im prodaju dovoljnu količinu, iako imaju vodu u izobilju, pa Palestinci moraju ići u Ramallah, grad udaljen dvadeset kilometara. Tako je uništen i prehrambeni suverenitet naroda Palestine, iako je to jedna ozbiljna prehrambena kultura.

Seljani su obustavili proteste jer imaju respiratorne probleme od suzavaca i od skank vode i zato što su povrijeđeni. Izraelskoj vojsci jasno je da je gore ranjavati ljude nego ih ubijati, jer seljani nemaju nikakvo pravo na liječenje u izraelskim bolnicama. U posljednje dvije godine, nema momka u selu koji nije uhapšen. To su djeca od 14 godina i starija. Tačno je da ta djeca gađaju kamenjem izraelsku vojsku, pokazujući neku vrstu otpora, ali njihovo hapšenje je tek način da se uguši antimilitaristički otpor koji nema ko drugi da organizuje.

  • Kakve prilike za obrazovanje imaju ljudi na tim teritorijama?

– Prema međunarodnim konvencijama, zemlja koja okupira jednu teritoriju dužna je da organizuje obrazovanje na toj teritoriji. Izrael to nikada nije uradio. Ipak, palestinski narod je jedan od najpismenijih na Bliskom Istoku. Palestinske izbjeglice u arapskom svijetu su mahom stručnjaci i visokoobrazovani ljudi. . U selima imaju osnovne i srednje škole, a u Ramali imaju tri univerziteta. Na svakom palestinskom univerzitetu, žene su većina. Rodni studiji, na primjer, u Ramali su počeli prije nego u Italiji.

  • Vi ste ranije predvodili mnoge sindikalne borbe u Italiji. Je li to Vaše iskustvo bilo primjenjivo u konkretnom slučaju Palestine?

– U Palestini odavno postoje sindikati, ali klasne protivrječnosti su u drugom planu zbog borbe za oslobođenjem. Palestinci koji imaju fabrike mahom zloupotrebljavaju i izrabljuju palestinske radnike. Nakon sporazuma u Oslu, okupacija uopšte nije zaustavljena, niti je ublažena, a imperativ borbe za oslobođenjem je potisnuo svaku drugu vrstu djelovanja. Uprkos tome, mi smo organizovali sastanke i razgovore između talijanskih i palestinskih sindikata. Ipak, rema mom mišljenju, palestinski sidnikati uopšte nisu autentični. Najveći broj sindikata formiraju radnice i radnici u javnim upravama.

  • Da li  u tim okolnostima izraelski i palestinski sindikati mogu sarađivati?

– U Izraelskim preduzećima je bilo mnogo Palestinaca i Palestinki koji su morali otići zbog represivnih mjera. Jedan dio Palestinaca koji imaju državljanstvo Izraela ostali su u tim preduzećima, kao robovska radna snaga. Ne može se očekivati da oni pruže sindikalni otpor, zato što ih je premalo da bi se politički organizovali. Pogotovo zato što su ljudi istjerani iz fabrika. Izrael ih ni na koji način ne štiti. Niti im daje penziju, niti im pomaže da dobiju plate koje su zaradili i koje im preduzeća duguju. Međunarodne federacije rada i sindikata trude se da riješe taj problem, da se isplate zaostale plate i penzije, ali većinski sindikati na teritoriji Palestine i Izraela gluvi su na sve te zahtjeve.

Devedesete godine, Izraelski mirovni pokret bio je izuzetno snažan u borbi protiv kontrolnih punktova. Nakon sporazuma iz Osla, kada su se očekivanja izjalovila jer je opstrukcija slobode kretanja postala snažnija, Palestincima je onemogućeno da prodaju svoje proizvode. Sporazum koji je trebao da podstakne slobodan protok ljudi i robe, napravio je još veću blokadu. Sve dadžbine za izvoz koje naplaćuje Izrael su ekstremno velike, i mnogo veće za palestinske preduzetnike nego sa izraelske. Kao i kada je u pitanju uvoz. Uostalom, kada ostavimo po strani te takse, opet postoje mnoga ograničenja na uvoz i izvoz koja onemogućavaju slobodnu trgovinu. S obzirom da je mnogo političkih zatvorenika čije porodice palestinska uprava pomaže, Izrael odbija spustiti takse tvrdeći da sav novac koji ima Palestina troši na finansiranje terorizma i podršku porodicama.

Kada govorimo o slobodnom kretanju ljudi, situacija je još gora. U Istočnom Jerusalimu živi 300.000 Palestinaca i samo rijetki od njih uspjeli su dobiti pasoš Izraela kako bi mogli slobodno da putuju. Palestinci su postali stranci u vlastitom gradu. Vize koje su im potrebne za putovanje su izuzetno skupe. Jedna može da košta više od četvrtine plate.

S obzirom na takve okolnosti, čini se da je nenasilna borba bez oružja ne samo jedini razuman nego i jedini moguć vid otpora.

Za mene je nenasilni otpor jedini moguć. Na kraju krajeva, ne postoji uslov za bilo koju drugu vrstu otpora. Oružana borba je osuđena na propast. Prvo zato što je skupa, drugo zato što je svaka oružana akcija opravdanje vojski Izraela da pooštri kontrolu i akcije. Palestinski narod je posvjedočio na konkretnom iskustvu da oružana borba dovodi samo do još većeg stradanja naroda. Međutim, palestinsko društvo je ipak patrijarhalno – oružana borba zauzima veoma važno mjesto u dominantnoj paradigmi. Politički komiteti u palestinskom društvu imaju velike poteškoće da naprave obrt koji bi oružanu borbu okončao zbog cilja nenasilnog narodnog otpora. Postalo je opšte mjesto da je Hamas teroristička organizacija, iako je broj njihovih oružanih akcija mali. Ima mnogo ljevičarskih formacija koje tvrde da je oružana borba jedini način otpora, a zapravo i ne pribjegavaju oružanoj borbi. Izraelska vojska koristi olovne metke koji se raspršuju. Kada su se povukli, nakon rušenja Gaze, 2005. godine, jedan borac Hamasa rekao je: Vidiš da smo pobijedili. Jedan palestinski građanin tada je rekao: Kako da ne, još jedna ovakva pobjeda i sve će nas poubijati. Oni koji su iz Hamasa, u zatvoru, oni žele oružanu borbu, međutim to bi značilo da se od cis Jordanije napravi druga Gaza.

  • Iako je šira javnost upoznata sa okupacijom Palestine i njenim vidljivim posljedicama, čini se da zemlje Evrope i Azije sve više trguju sa Izraelom. Kako to objašnjavate?

– Evropa je saučesnica izraelske vojne okupacije Palestine. Mi, građani Evropske unije, ne samo da plaćamo tu okupaciju nego potpuno amnestiramo Izrael tako što pomažemo palestinskom narodu, a to bi trebalo da radi država Izrael. Sa tom pomoći se Palestina dosta razvila, u smislu infrastrukture, no jedan dio palestinskog društva je korumpiran tim vidom pomoći.

  • U vrijeme oružanih sukoba povremeno boravili u Bosni i Hercegovini i Srbiji, možete li reći da je svijet izvukao neku pouku iz devedesetih?

– Nije Evropska unija jedina saučesnica. Ujedinjeni narodi su takođe saučesnik u okupaciji Palestine jer od Izraela ne zahtijeva potpunu odgovornost za zločine i za kršenje ljudskih prava. No, Evropska unija mogla bi skupiti minimalnu hrabrost i prekinuti odnos sa rukovodstvom današnjeg Izraela koje je kolonizatorsko, kriminalno i zločinačko. Trebalo bi prekinuti trgovinske i ekonomske odnose. Time što to ne radi, Evropska unija ide sama protiv sebe i protiv svojih konvencija, jer je nezakonito trgovati sa zemljom koja krši osnovna ljudska prava. Takvih zahtjeva nikad nije bilo manje.

Izvor: Al Jazeera