Moratorij na kulturu u Sarajevu: Kolateralna šteta političkih igara

Zamislimo hipotetički da neko kao slobodan umjetnik i dramski pisac želi ponuditi svoj komad na uprizorenje i zamislimo dalje da ta osoba živi u Sarajevu i da želi uspostaviti saradnju sa nekim od sarajevskih pozorišta. Mjesecima se mučio oblikujući dramsku radnju i razvijajući likove u drami, nosio je tekst prijateljima na čitanje, unosio ispravke, skraćivao je didaskalije. I kada je završio proces pisanja shvatio je da temom taj komad najbolje odgovara repertoaru Sarajevskog ratnog teatra pa je, sasvim logično, kontaktirao direktora ustanove Aleša Kurta nudeći svoju dramu za otkup.

Ali, umjesto da njegov trud dobije završetak kao u američkim filmovima o umjetničkom uspjehu taj će dramski pisac dobiti sasvim neočekivan odgovor. Drama je odbijena, a razlozi su veoma prozaični i kada, sada već pomalo razočarani umjetnik, postavi direktoru pitanje zašto je njegov tekst odbijen dobiće neočekivan odgovor:

„Ne, ne mogu uopće s vama ugovor potpisati. Nema je moratorijumom zabranjeno – teatrima i svim javnim ustanovama kulture – da potpisujemo bilo kakve ugovore o djelu, autorske, ugovore o autorskim pravima, dakle bilo koja vrsta ugovora je zabranjena“, jasan je Kurt u svom obrazloženju koji je kao direktor pozorišta doveden u situaciju da na sve umjetničke prijedloge samo sliježe ramenima.

Razlog njegovog ponašanja nije u njegovoj ličnoj indolenciji prema djelima nove umjetničke poetike, jer njegova nemogućnost djelovanja ne proizilazi iz poetičkog neslaganja ona dolazi iz jednog politčki jasno definisanog mjesta. Nakon što je skupština Kantona Sarajevo usvojila moratorij na zapošljavanje rad gotovo svih ustanova kulture doveden je u nemoguću situaciju, svi projekti u kojima učestvuju honorarni saradnici ili osobe angažirane po ugovru na djelo biće obustavljeni, jer za takvu vrstu angažmana više neće biti novca.

Problem sa spornim zaključkom, kako su to rekli učesnici javnog istupa održanog u Kamernom teatru 55, jeste što su predstavnici vlasti još jednom pokazali s  koliko se elementarnog nemara odnose prema umjetničkim zvanjima i institucijama. Prvo su tolerisali i poticali višedecenijsku praksu u kojoj su prisiljavali ustanove da zbog finansijskih ušteda honorarno angažiraju umjetnike, a sada su se odlučili prekinuti i takav vid finansiranja čime su rad pozorišta i muzičkih ansambala učinili nemogućim.

Godinama je sprovođena praksa koja je „državi bila jeftinija“, jer umjesto da popunjavaju ansamble upslenicima isplaćujući im plaće, tople obroke i naknade za prevoz, uz zakonski obavezno uplaćivanje doprinosa, umjetnici su bili angažirani kao honorarni saradnici, pojašnjava Kurt.

„I to tako traje godinama i sve je gore i gore, to je jednostavno. Ljudi koji rade za kulturne institucije ili u tim institucijama i umjetnici, i svi ostali zaposlenici koji se bave drugim aspektima su u jednom užasnoj poziciji bez ikakavih prava. To se najbolje pokazalo u ovo doba korona kriza, jer su ostali praktično na ulici“.

Orkestar koji radi sa pola kapaciteta

Zamislimo sada još jednu hipotetičku situaciju. Jučer su institucije Evropske unije objavile izvještaj o napretku zemalja zapadnog Balkana i zamislimo da je u tom izvještaju BiH ocjenjena ocjenom odličan. Nakon dvadeset i pet godina političkog tapkanja u mjestu jutros su otkočeni procesi ulaska zemlje u zajednicu evropskih zemalja. Sutra su već sve članice EU-a ratificirale sporazum o prijemu BiH, u petak se prave intenzivne pripreme za svečanost koja će se održati u subotu. Avioni dolaze na sarajevski aerodrom iz svih evropskih prijestolnica, glavnim gradom BiH struji neka čudna atmosfera radosti i ushićenja. Stariji se prisjećaju dana olimpijade, oni još stariji otvaranja sportsko – kulturnog centra Skenderija i Titove posjete Sarajevu.

U subotu navečer svi su članovi Predsjedništva na svojim mjestima u svečanoj loži, Milorad Dodik je nasmijan, a na reveru mu je zakačena značka sa grbom Bosne i Hercegovine. Zajedno sa gostima iz evropskih zemalja čekaju da se odsvira himna unije, Bethoveenova Deveta simfonija. Ali, program kasni i svi se pitaju zašto, a zapravo jedini čovjek koji može dati odgovor na pitanje je direktor Sarajevske filharmonije Samir Lokvančić. I kada smo mu postavili pitanje objašnjavajući ovu hipotetičku situaciju, a tražeći da odgovori iz situacije naše današnje realnosti bilo je neophodno da ga preformulišemo i da umjesto što pitamo zašto program kasni postavimo pitanje da li je filharmonija uopšte u stanju izvesti jednu takvu kompoziciju.

„Ne, ne. Ne možemo ni planirati. Možemo angažovati ljude ali ih ne možemo platiti. Moramo najmanje za jedno takvo djelo pet do deset ljudi iz vana da angažujemo – Srbije, Makedonije, jer u BiH nemate diplomiranih hornista, nemate fagot, imamo jednog Edina Hadžića koji svira fagot, obou nemamo ni jednu, imamo jednog zaposlenog iz Makedonije koji ima ugovor do 31. 12. i već sada imamo tri mlada muzičara zaposlena a njima ističe ugovor 1. novembra i ta tri mlada muzičara sa Sarajevske akademije ostaju na ulici od 1. novembra. Imamo sistematizaciju na 90 mjesta i trebali bi popuniti cijeli orkestar da radimo u normlanim uslovima. Mi godinama kuburimo“.

A takvo stanje proizašlo je iz odluke Skupštine Kantona Sarajevo kojom je uveden moratorij na zapošljavanje i niz drugih ograničenja koja će rad orkestrima kakav je filharmonijski učiniti nemogućim, pojašnjava Lokvančić.

„Odluka je neracionalna i nije konsultirana struka. Nismo pozivani na konsultacije niti smo davali svoje mišljenje. I prethodne vlade su uvodile moratorije, ali ne u ovako oštroj mjeri kao što je slučaj sa ovom odlukom. Kada je u pitanju Sarajevska filharmonija po sistemazaciji radnih mjesta trebali bi imati 95 zaposlenih, a mi zajedno sa administracijom imamo trenutno zaposlene 52 osobe. U BiH imamo deficit kadrova i nemamo školovanog kadra koji može da obavlja posao u orkestru. U zavisnosti od programa i od toga koju kompoziciju sviramo potrebno je da angažiramo honorarne saradnike kako bismo napravili koncert. U ovom slučaju mi ne možemo sada funkcionisati, mi ne možemo sada platiti čak nijednog honorarca, recimo čak ni higijeničarku ne možemo angažovati, jer radi na ugovor o djelu. A u ovo doba pandemije moramo pojačano održavati higijenu prostorija“.

Izgledno gašenje ustanova

Država se prema orkestru odnosi krajnje nemarno a posebno je razočaravajući odnos prema simfonjskom orkestru, kaže Lokvančić jer je to ustanova koja „obavlja“ više uloga u društvu i to sve sa polovičnim kapacitetima.

„Jeftinije je državi da uzmemo honorarca – honorarnog umjetnika – jer se njemu ne plaćaju doprinosi i plata nego radi po projektima. Sada neće ni tu jeftinu varijantu. Sarajevska filhormanija 2023. treba da slavi stotinu godina postojanja i to je jedini orkestar u BiH koji ima više uloga. To je nacionalni orkestar iako smo zgurani na lokalni, kantonalni nivo, imamo ulogu opernog orkestra, orkestra koji realizira plan i baleta i opere i plus svoj program godišnji, naši redovni koncerti. Imamo više uloga, a radimo sa kapacitetima sa pola zaposlenih“.

Direktor pozorišnog festivala MESS Nihad Kreševljaković kaže da je ovo situacija u kojoj se došlo do tačke kada „pozorišta ne mogu raditi“. Jedan je od potpisnika pisma u kojem se apelira da se odluka promijeni jer ako dođe do provedbe skupštinskog zaključka može se lako desiti da mnoge ustanove dođu u situaciju da ne mogu više raditi.

“Cijela ova situacija nastala je iz nečega što je hronični problem, a to je nerazumjevanje, pa i nepoštivanje kulture i kulturnih radnika. Zbog toga imamo sistem koji uopće ne prepoznaje specifičnosti rada pojedinih oblasti, a posljedica toga je da smo se doveli u situaciju da pozorišta ne mogu raditi. A da ne govorim u kakvu poziciju su dovedene naše kolegice i kolege, pozorišni radnici/e koji nisu uposlenici javnih ustanova, a bez kojih niti jedna od javnih ustanova ne može raditi”.

Odluka dolazi u vrijeme kada su ustanove kulture već teško pogođene pandemijom korona virusa, dodaje Kreševljaković koji potencira kako njena sprovedba može, u potpunosti, onemogućiti legalni rad institucija kulture.

“Lično razumijem razloge za donošenje moratorija, ali ne razumijem da iz takve jedne odluke nisu izuzete kulturne ustanove. Kulturni radnici su radili i u puno gorim uvjetima od ovih, svi su se trudili raditi i početkom pandemije, već u nekoliko navrata su pretrpili razne udare, pogotovo kada je u pitanju smanjenje budžeta, ali ova odluka onemogućava njihov legalni rad i to smatram nerazumnim. Posljedice ovakve odluke su takve da nam ih najgori protivnik ne bi poželio i to u godini kada MESS, kao i većina drugih institucija pogođenih ovom odlukom obilježavaju svoje jubileje. Tužno je da se osnivanje Messa u novinama i od tadašnje politike opisivalo kao “najljepši poklon gradu u povodu 15-te godišnjice oslobođenja grada”, a da danas apeliramo da nam se omogući elementarni uvjeti za rad”.

Kreševljaković se nada da će odluka biti povučena i da će to biti prvi korak u nastojanjima da se kultura općenito što više depolitizira i odmakne od otvorenog političkog uticaja.

“Stroga nadam se da će se ova odluka povući, te da će se napraviti izuzetak, te da će ovo biti i razlog da se više radi na depolitizaciji kulture koja već počinje nagrizati prostor koji je u tom pogledu do sada bio relativno čist. Kada se to dogodi neće biti moguće da kultura bude kolateralna šteta političkih igara”.

Izvor: Al Jazeera