Moja kćerka će spavati u toploj kući, a izbjeglice u šatoru

Piše: Jasmin Redžepi

Često se u javnosti ponavlja kako su izbjeglice prijetnja građanima, te kako su potencijalni teroristi, nasilni i nosioci raznih bolesti. To su dezinformacije koje šire ksenofobi koji nikada nisu sreli izbjeglice na putu ili u kampovima, koji ih nisu slijedili u njihovom putu i koji nisu sjeli da porazgovaraju s njima.

A budući da naš tim to radi još od oktobra 2014 godine, usred ljeta sam na željezničkoj stanici poveo svoju trogodišnju kćerkicu Daliju da provede jedan dan sa njima. Igrala se sa djecom izbjeglica i djelila im slatkiše.

I nije se razboljela, niti je iko povrijedio, nasuprot tome, ispunila je radošću mnoga srca i dobila puno blagoslova od mnogih. Redovno se sjeća toga i uvijek pita “Šta si danas podijelio djeci u Gevgeliji?” A redovno daje i svoje prijedloge: “Babi, odnesi im bombone, lizalice, smoki i kifle, da ne budu gladni.”

Zar nije to motiv plus istrajati na ovom putu i biti sa njima svaki dan i boriti se za njihova prava? Zato sam je sada opet poveo u izbjeglički centar u Gevgeliji.

Dvadesetak djece okupilo oko nje, a ona im je djelila slatkiše, trčala sa njima i bila srećna. Iako su se prvi put vidjeli i pripadaju raznim narodima, djeca su se savršeno razumjevala i sve sam ubjeđeniji da sva djeca govore istim jezikom, jezikom ljudskosti, ljubavi i radosti.

Tu je upoznala malog bata po imenu Vesam. On je umiljato dijete, a sa 4 godine i 8 mjeseci, dosta živ i nestašan. Grli se i igra sa svakim od nas, raduje se životu, nesvjestan gdje se nalazi. Krenuli su sa majkom Zejnebom iz Halepa prije tri mjeseca, a u centru su skoro mjesec dana.

Loši uslovi za trudnicu

Zejneb je fizioterapeut sa fakultetom. Dan im počinje svako jutro u sedam sati kada se nestašni Vesam probudi pa do 19 sati kada ga nakon večere uspava. U među vremenu radi sa ostalim izbjeglicama kojima su njene vještine od koristi. Ona je u zadnjem mjesecu trudnoće i čeka kćerkicu.

Zbog toga i ne može svašta jesti, ali jednoličnost ishrane je stvar novih pravila centra, pa mi iz NGO sektora olakšavamo sa dodacima u ishrani (voće, povrće i mlijeko) koliko može. Smješteni su u malim skloništima za izbjeglice sa još jednom familijom, gdje im je tijesno.

Tražila je da se premjesti u kontejner, gdje su bolji uslovi i manje šanse za pojavu miševa i insekata, pa na molbu Legisove koordinatorice Tare, Ministarstvo za Trud i Socijalni Rad se složilo da ih premjesti prije nego li beba dođe na ovaj svijet.

Trebalo bi se poroditi za desetak dana sa carskim rezom. Otac je već u Njemačkoj, čeka ih da mu se pridruže. U međuvremenu se oporavlja od operacije kičmenog stuba. Svaki dan pitaju ima li nešto novo u vezi otvaranja granice. Nikako da se pomire s tim da je ruta zatvorena i da izlaza nema. Kako stoje stvari, mislim da se oni neće uskoro vidjeti.

Govorio sam sa brojnim delegacijama zemalja članica Evropske Unije da postave pitanje izbjeglica zaglavljenih na Balkanu za sto, i da pozitivno odluče. Kada su mogli primiti jedan milion izbjeglica, mogu i ovaj par hiljada sa Balkana. Njima je učinjena nepravda. Oni su ušli legalno i imaju sva potrebna dokumenta, a odluka o zatvaranju granica je sprovedena retroaktivno i onu su ostali zaglavljeni na Balkanu.

Nije da ih mi ne volimo ili da nam smetaju. Da je tako, ne bi bili svakodnevno sa njima. Već su pravo i pravda u pitanju. Pravedno je ispoštovati pravo i dozvoliti njihov tranzit do EU.

A gdje je njihova kuća?

Zatim sam se sa suprugom Mersihom i ćerkicom Dalijom pridružio Legisovom timu u Idomeniju. Dok su žene stajale u red za podjelu hidžaba i dječije odjeće, djeca su dotrčala ka nama. Dalija im je podjelila slatkiše a zatim su se igrali po dijelom prašnjavom, a potom dijelom blatnjavom polju. Grlili je i ljubili, smijali se i trčali, a meni su krenule suze na očima. Ona će se vratiti kući i spavati u čistoj, mehkoj i toploj postelji, a oni u hladnom i tvrdom šatoru. I baš u tom trenu me je upitala: “Babi, a gdje je njihova kuća?”

Pogledah oko sebe, čučnuh pored nje i izgovorih: “Ovo su njihove kuće, ovi mali šatori.” “I ja imam takav šator kući za lutke – izgovori – ali gdje im je kuća? Gdje oni žive?” Pogledah suprugu i ostah bez riječi. Kako da joj objasnim da su im srušili njihove kuće i da su zbog toga došli ka nama, a da joj ne bude stresno? Zatim joj je majka objasnila da su se preselili tu jer su izgubili kuće negde daleko i da sad moraju ovako živjeti i da nam je dužnost da ih pomažemo, te da upravo zato svaki dan donosimo odjeće i hranu za njih.

Ostavili smo Legisov tim da dovrši svoje aktivnosti, o kojima bih naknadno pisao, i vratio se za Gevgeliju. U kolima je četvorogodišnja Dalija iskazala zaćuđujući rezime: “Babi, ovdje nije kao u Gevgeliju. Tamo je lijepo i čisto, a ovdje veliko i djeca nisu čista. Trebamo još puno da dolazimo da ovoj dječici bude ljepše.”

Izvor: Al Jazeera