Mogu li Srbija i BiH u Evropsku uniju bez članstva u NATO-u?

Zagovornici neutralnosti: Milorad Dodik i Aleksandar Vučić (Tanjug)

Birokrate, diplomate i analitičari reći će da članstvo u NATO nije eksplicitan uslov za bilo koju državu kandidata koja želi da postane članica EU. Međutim, isti izvori će vam reći i da su sve bivše socijalističke države, postosvjetski sateliti i bivše članice Varšavskog pakta (11 država) prvo ušle u NATO, a tek onda postale punopravne članice EU.

Talasi proširenja EU na Starom kontinentu najviše govore o tome kako su se menjali politički uslovi za pristup Uniji, koji su uvek bili poslednja i ključna rampa za nova članstva.

Vojna neutralnost i sopstvena bezbednosna politika kakvu u EU imaju Austrija, Švedska, Finska i Irska nikako ne mogu da se porede sa onom koju je (samo) proglasila Srbija. To je drugi region i u pitanju su bile druge političke okolnosti vezane za njihovu integraciju u Uniji.

Ruski recept vojne neutralnosti

Nije samo Srbija ta koja zbog NATO intervencije 1999. ne želi da postane članica Alijanse. Za njom je poslednjih godina krenuo i bh. entitet Republika Srpska, odlučivši se prošle godine da će svoj bezbednosni status ubuduće koordinisati sa Beogradom. Milorad Dodik, koji je samo pre nekoliko godina govorio kako put u NATO nema alternativu, danas je veliki pobornik vojne neutralnosti Republike Srpske i zbližavanja sa Rusijom.

Ali kakva je to vojna neutralnost koju imaju Srbija i Republika Srpska?

Srbija i entitet BiH Republika Srpska imaju vojnu neutralnost koja je isključivo po meri Rusije. Taj status im nije međunarodno priznat, niti podržan, iako je generalni sekretar Alijanse Jens Stoltenberg uoči Samita NATO ove nedelje izjavio kako ta organizacija u potpunosti poštuje odluku da Srbija ne uđe u Atlantski vojno-politički savez.

Rusija je još početkom 2000-tih počela da govori o novoj bezbednosnoj arhitekturi Evrope koja bi bila izvan uticaja SAD i NATO. Suština te politike bilo je stvaranje pojasa vojno neutralnih država koje su tada težile da se približe ili postanu članice evroatlantskih struktura, imajući u vidu bivše socijalističke i bivše sovjetske republike.

Taj, do kraja ne sasvim jasan ruski koncept nove evropske bezbednosti, prihvaćen je u Moldaviji, Ukrajini i Srbiji. Koštuničina vlada je vojnu neutralnost proglasila deklaracijom, koja je bila usvojena svega tri meseca pre jednostranog proglašenja nezavisnosti Kosova.

Moldavija je na sličan način postala vojno neutralna regulišući to pitanje ustavom, a Ukrajina zakonom koji su usvojili proruski političari. Rezoluciju o vojnoj neutralnosti Narodna skupština Republike Srpske usvojila je u oktobru prošle godine.

Gruzija nije bila deo tog ruskog plana, iako su danas tamo aktivne političke evroazijske opcije koje zagovaraju tu ideju.

Možda je nakon rata u Ukrajini inicijativa vojne neutralnosti po meri Rusije postala manje privlačna, ali zato je simptomatično da svaka od pomenutih država ima ozbiljnu teritorijalnu disfunkciju ili problem sa separatizmom koji su im direktna prepreka članstva u NATO-u, ali i u EU.

I na ovom Samitu NATO bilo je reči o budućem članstvu Gruzije, ali Alijansa još uvek ne želi da je pozove dok se teritorijalno pitanje oko Abhazije i Južne Osetije ne razreši. S obzirom da se radi o konfliktu sa Rusijom, to najverovatnije znači – nikad. 

Bez rasprave o interveniciji NATO

Za Srbiju i Republiku Srpsku intervencije NATO (1995. i 1999.) ne smatraju se vojnim porazom jedne nacionalističke politike, što bi, kao nakon Drugog svetskog rata, trebalo da donese otrežnjujući impuls, pokajanje za zločine i javnu osudu tadašnje agresorske politike Beograda u regionu.

Vojne intervencije koje su dovele do potpisavanja Dejtonskog i Kumanovskog sporazuma srpski nacionalisti smatraju rešenjima nametnutim spolja i traže da budu poništeni. U tome im poslednjih godina iz Rusije sa raznih nivoa stiže nesebična pomoć.

Posebna konstantna anti-NATO politika je nešto što svake godine u Srbiji dobija sve veću podršku javnosti. Pitanje članstva Srbije u Atlantskom savezu je tabu tema i skoro da nema podršku političkih partija, čak ni oni sa proevrposkog krila. Većina srpskih medija intervenciju NATO 1999. smatra „agresijom“, a sadržaji čak i mnogih nezavisnih medija su jednostrani i veoma retko plasiraju razloge zbog kojih je ta vojna akcija bila pokrenuta.

Šire gledano, politička odluka bombardovanja nije bila vezana samo za stradanje civila na Kosovu, već i za prethodna krvava iskustva sa politikom Beograda prema Hrvatskoj i BiH.

Vojna intervencija NATO, ne samo protiv srpskih nacionalističkih već i protiv svih vojnih ekspanzionističkih inicijativa na prostoru bivše Jugoslavije, trebala je da bude pokrenuta mnogo ranije i verovatno bi katastrofa sukoba na tom prostoru bila znatno manja.

Prikriveni planovi

Intervencija NATO protiv SR Jugoslavije nimalo nije bila savršena. Nema „pametnih bombi“ i za zločine protiv civila, na žalost, u Alijansi najverovatnije niko i nikad neće odgovarati.

Ali zato je tema Srbije i NATO-a uvek proverena kod širokih slojeva srpske javnosti za unošenje podela, konfuzije i sumnji u iskrenost Zapada i EU – od radikalnih nacionalista do suzdržanih liberala.

Očito je da politika EU funkcioniše po punktovima. Trenutno je na stolu pitanje normalizacije odnosa između Beograda i Prištine. Dok se to pitanje ne zaokruži nekim dokumentom i potpisom, na dnevnom redu neće biti ozbiljno razmotreno pitanje ruiniranja slobode govora, niti dramatična situacija u sferi vladavine prava u Srbiji.

Niko neće ni pominjati NATO. Do tada će najverovatnije u Alijansu ući i Makedonija, koja je na Samitu NATO dobila poziv za početak pregovora, čime bi faktički van NATO-a na Zapadnom Balkanu ostali samo Srbija i BiH.

Moskva je za otvaranje tog pitanja najspremnija, jer je to polje na kom je ona sigurni dobitnik. Možda će srpski birači progutati neki sporazum sa Prištinom, ali članstvo u NATO-u – teško.      

Rusija zbog toga simetrično traži od nacionalističkih vlasti u Srbiji diplomatski status za civilni humanitarni centar u Nišu, iz čije nedodirljivosti lako može da nikne ruska vojna baza.

Vučiću i naprednjacima ističe vreme pred Zapadom, a sve je i rizičnije njihovo sedenje na dve stolice, Brisel i Moskva, i ucenjivanje da je Evroazijski ekonomski savez koji predvodi Rusija za Beograd možda alternativa EU.

Ne samo da niko od bivših komunističkih država nije ušao u EU bez članstva u NATO, već niko od novih članica nije postao deo Unije na proruskoj politici. Posebno ne u uslovima novog Hladnog rata koji se vodi između Zapada i Rusije nakon izbijanja ukrajinske krize.

Uz sve to sa retorikom koja Alijansu i Zapad još uvek tretira kao agresore i neprijatelje srpskog naroda.

Namera da se izbegne članstvo u NATO-u otvara još jedno pitanje – da li Beograd i Banja Luka možda imaju drugačije regionalne planove od ulaska u EU.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera