Mogu li se mladi u Hrvatskoj zadržati sa 17,5 eura

Hrvatska Vlada napokon je donijela odluku o povećanju minimalne plaće. Na sjednici održanoj 7. prosinca odlučeno je da se minimalna plaća povećava sa dosadašnjih 2.620 kuna ( 349 eura ) na 2.751 kunu ( 367 eura ).
Točnije, novi iznos minimalne plaće uvećan je za 131 kunu, ili približno 17,5 eura.

Novih 17,5 eura nade za hrvatske radnike, rekli bi sarkastični komentatori.

Iznos od 17,5 eura u Zagrebu je dostatan za, primjerice, 22 sata parkinga. Ili tri ulaznice za kino ( bez kokica!), dvije ulaznice za kazalište, dva zagrebačka odreska s prilogom ( bez pića!), ili 3,5 Big Mac-a, ili pet adventskih vožnji na dječjem vrtuljku u trajanju od dvije i pol minute.

Pregovori o ovom paketu popraćeni su, kao i obično, bojažljivim i oportunističkim angažmanom sindikata, statističkim varkama i populističkim obrazloženjima.

Unatoč očekivanjima radnika i sindikata, kao i optimističnim najavama nove uredbe o povećanju „minimalca“, uslijedilo je poprilično razočaranje.
Iznos od 17,5 eura ne samo da nimalo ne može utjecati na standard, već ne može pratiti ni uobičajen rast cijena u trgovini na malo, a o utjecaju takvih iznosa na ukupno ekonomsko stanje neozbiljno je i govoriti.

Povećanje je, kažu, u cilju poboljšanja standarda, očuvanja radnih mjesta i zaustavljanju demografskog sloma, ali i zbog „pozitivnih kretanja u gospodarstvu“. Međutim, ako uzmemo u obzir da uz kakva-takva pozitivna kretanja BDP-a – umjesto deflacije opet imamo vidljivu inflaciju, 17,5 eura nije povećanje – već ozakonjeno smanjenje.

Ipak, kao pozitivnu stranu ovog paketa mjera valja istaknuti dugo očekivano rješenje problema dodataka na plaću, koji od sada poslodavci neće smjeti obračunavati u iznosu minimalne plaće.

Ispravljanje zakidanja

No, to nije ostvarenje ove Vlade, već samo djelomično ispravljanje dosadašnjeg ozakonjenog zakidanja radnika, i ( valjda! ) konačno ukidanje te sive zone radnog zakonodavstva, u koju je bilo začahureno mnoštvo poslodavaca. Najjednostavnije objašnjeno; radnicima koji su imali zakonsko pravo na isplatu dodataka, prema tom istom zakonu osnovica je mogla biti smanjena do iznosa koji bi zaradili i bez dodataka. Kako zgodno, zar ne?

Odluka o povećanju minimalne plaća začinjena je i teško shvatljivim prijedlogom – gotovo na granici bizarnosti – o smanjenju obaveza na doprinose za poslodavce koji isplaćuju minimalne plaće. A to de facto znači da će takvi biti stimulirani i nagrađeni, a oni koji isplaćuju tek nešto više od minimalnog iznosa dovedeni u iskušenje da plaću još malo umanje, jer tada će biti rasterećeniji.

Kako bi se problematika minimalne plaće u Hrvatskoj mogla u cijelosti sagledati, svakako treba napomenuti nekoliko važnih podataka. Minimalnu plaću prima više od 60.000 radnika, a barem još toliko tek nekoliko desetaka eura veću.

Iznos minimalne plaće direktno utječe na opću politiku plaća u poduzećima. Jer, najniži koeficijent je ponajčešće i iznos minimalne, na što se nadograđuju i izvode sve ostale plaće.

Niska minimalna plaća, odnosno – sramotno niska minimalna plaća u odnosu na prosječnu, desetljećima je bila slasni mamac i za organizaciju rada na crno, što je u konačnici hrvatskim mirovinskim i zdravstvenim fondovima prouzročilo nesagledivu štetu, a građane dugoročno osiromašilo.

Na račun i na ruke

Još od početka devedesetih javna je tajna da ogromna većina poslodavaca u turizmu, ugostiteljstvu, trgovini, a i u ostalim djelatnostima „na račun“ isplaćuje zakonski minimum, a ostalo „na ruke“.

Zbog toga, i još koječega, ovakva ideja o nagrađivanju poslodavaca koji funkcioniraju po špranci „minimalac na račun, ostalo na ruke“, zvuči gotovo nevjerojatno. „Kompenzacijska mjera“, kažu u Vladi. No, takva kompenzacija nepobitno favorizira loše poslodavce.

Ne bi li, stoga, valjalo razmisliti o rasterećivanju onih koji isplaćuju iznadprosječne plaće?

Svima je jasno da je povećanje minimalne plaće u iznosu od 17,5 eura samo kozmetičke prirode i da se radi samo o političkom marketingu. Međutim, zgodno je i statistički pogledati koliko su te promjene ekonomski mikroskopske i apsolutno beskorisne, i koliko duboko zaostajemo za gotovo svim zemljama EU.

Prema objektivno valoriziranim kriterijima, minimalna plaća u Hrvatskoj je tek za 25 posto veća od granice siromaštva, koja iznosi 280 eura, a od granice siromaštva u razvijenijim zemljama EU manja je čak i hrvatska prosječna plaća.

U Hrvatskoj je udio minimalne plaće u prosječnoj jedva nešto malo iznad 40 posto.
U Sloveniji je to 55 posto, u Portugalu 56 posto, a u Bugarskoj 57 posto!

Vrlo su znakoviti i podaci o porastu minimalne plaće u proteklih deset godina. U Hrvatskoj je minimalna plaća od 2007. porasla tek za 20 posto. U Portugalu 38 posto, Češkoj 47 posto, Sloveniji 68 posto, a u Rumunjskoj za čak 170 posto!?

Oštra dinamika rasta cijena

Osim vrlo loše dinamike rasta plaća, s druge strane smo imali vrlo oštru dinamiku rasta cijena, što u konačnici može rezultirati jedino porastom siromaštva.
I rezultiralo je.

U odnosu na zapad EU, udio prosječne plaće u Hrvatskoj 2004. je iznosio 43 posto, a sada je manji od 37 posto!

A kako smo od vrlo perspektivne i bogate tranzicijske države doplutali među one najsiromašnije, nedavno je prezentirano na Ekonomskom institutu u Zagrebu.
Dok je većina tranzicijskih zemalja relativno dobro provodila reindustrijalizaciju, mi smo efikasno i kontinuirano radili na deindustrijalizaciji. U tim, reindustrijalizacijski uspješnim zemljama plaće su rasle solidnom dinamikom, a prag minimalne bio je poštenije umetnut u strategiju.
Kod nas je – uz sve specifične probleme; desetine tisuća penzionera više od realnog broja, konstantan porezni sustav najviših stopa, regresivan državni aparat i kaotičan ustroj lokalnih jedinica samouprave – taj nesretni iznos minimalne plaće uvijek bio destruktivan ekonomski i politički parametar.

Umjesto da bude socijalnog karaktera uz dugoročno pozitivne efekte, iznos „minimalca“ uvijek je bio presudan faktor bolnog nerazmjera i socijalne nepravde.

A na što je sve utjecao taj nepravedan nerazmjer, i u čemu smo sve osjetili manje ili veće posljedice? U mnogočemu. U rastakanju društvene građe; stvaranju gromade negativnih emocija; neizvjesnosti, straha, zavisti, ljutnje, razočaranosti, u poticanju suludih ekonomskih poduhvata i ohrabrivanju nedovoljno obrazovanih ekonomskih kamikaza – na temelju površnih i varljivih kalkulacija u kojima je trošak plaća potcijenjen, u otvaranju poslovnih prilika za mutikaše i hohštaplere, stvaranju nove kvazi elite na makro i mikro razini.

Na masovan i bespovratan odlazak mladih, pametnih i sposobnih u neki bolji svijet.

Može li ih se zadržati s ponižavajućih 17,5 eura? Naravno da ne može.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera