Mladi o migrantima: Dok ih se jedni plaše, drugi ih razumiju

Osim službeno u trgovinama ili humanitarnim organizacijama, omladina i migranti ne komuniciraju mnogo. Većinu mladih ova populacija i sve ono što je vezano za njih kao da ne zanima.

Ipak, mišljenja šta sa migrantima koji borave u BiH su podijeljena – dok jedni smatraju kako ti ljudi ne trebaju boraviti ovdje i protiv su bilo kakvih modela integriranja migranata u lokalne zajednice, drugi su im voljni pomoći i svijesni su težine situacije u kojoj se nalaze. Pitali smo skupinu mladih iz više gradova kakva su njihova iskustva s migrantima i šta generalno misle o toj populaciji.

Dženita Ćehić (22) studentica je treće godine Ekonomskog fakulteta u Bihaću. Kaže da je teško govoriti o migrantima iz razloga što se radi o strancima koji su tu zbog nekih ličnih interesa i borbe za svoje životne ciljeve. Ipak dodaje kako ih, sudeći po njihovim djelima, ima poprilično različitih – od onih ljubaznih koji vas propuste u redu na kasi, do onih loših, nasilnih i sa izrazima nezadovoljstva.

“Smatram da su svi događaji koji su vezani za njih, posljedica nehumanih uslova u kojima se nalaze, te u borbi za neke osnovne životne potrebe bivaju primorani na različita zlodjela. Ne smatram ih direktno odgovornim za bilo šta, ali svakako da takvo ponašenje nije rješenje, te je na višim organima da riješe njihov a samim tim i naš problem jer se poprilično nesigurno osjećamo u rodnom kraju. Nesigurno iz razloga što smo okruženi sa masom ljudi koji nemaju dozvolu za boravak, niti uslove za život koje svaki pojedinac zaslužuje. Nesigurno jer su maloljetna djeca i ostali nezaštićeni pojedinci primorani da se nose sa grupom nepoznatih osoba i vjerovatno iz tih razloga vlada negativno mišljenje o migrantima.”, pojašnjava Ćehić.

Zabrinutost i nedostatak empatije

Sajdin Smajić (25) iz Ključa nije isključiv i kaže da ne bi trebalo generalizovati migrante u smislu da li su dobri ili loši, jer vjerovatno ima i jednih i drugih vrsta osoba u toj populaciji. Međutim, ipak priznaje da je zabrinut zbog činjenice da većina njih krije svoj pravi identitet što kod njega budu sumnju u plemenite namjere.

“Većina njih su populacija u dobi između 20 i 30 godina starosti i za razliku od prvog vala, među njima je veliki broj ekonomskih migranata koji su porijeklom iz zemalja u kojima nije rat. Ako se zapitamo zašto veliki broj njih nije legalno migriralo, te zašto kriju ili lažiraju lični identitet, i ako tome dodamo njihove međusobne sukobe i uništavanje imovine domicilnog stanovništva, onda to inicira zabrinutost kod naših građana“, kaže Sajdin.

Dodaje kako mu, uzimajući u obzir prethodno navedeno, ne bi bilo drago da ih mnogo ostane u BiH, ali u konačnici nije protiv takvog rješenja uz određene uslove.

“Koliko god ih ostalo, trebalo bi ih ravnomjerno raspodjeliti po cijeloj državi. Nemam ništa protiv da ostanu porodice i oni provjereni, ali se bojim da će i u tom slučaju biti talaca političkog previranja i prebacivanja odgovornosti“, ističe Sajdin.

Tamara Cvetković iz Milića, smatra da je jedno veoma kompleksno pitanje s kojim veliki broj mladih ljudi nije dovoljno upoznat, kao ni sa trenutnim dešavanjima oko migranata, da bi mogli komentarisati i dati kvalitetne odgovore. Ipak, smatra da migrantima, ako žele, treba omogućiti da ostanu u BiH uz obezbjeđenje osnovnih uslova života.

“Mislim na smještajne kapacitete, hranu, odjeću i slično. Čak i razumijevanje stanovništa, a što je u biti i najveći problem, poslije gore navedenih. Njihov ostanak bi povukao niz drugih aktivnosti kako bi se oni integrisali u naše društvo a isto tako bismo morali da lokalno stanovništo pripremimo na suživot sa što manje predrasuda i stereotipa. Nama nedostaje empatija u svakom smislu te riječi. Pogotovo kada su u pitanju vlasti, i to na bilo kom nivou. Veliki broj međunarodnih organizacija radi na ovom polju, ali nemaju potpunu podršku kako bi mogli da riješe bar neke od problema sa kojima se migranti suočavaju“, kaže Tamara.

Dodaje kako je fascinira hrabrost ovih ljudi da se uopće odluče na ovakav put koji nije nimalo lak i traje između dvije do tri godine.

„Moj kolega trenutno radi na brodu italijanskog Crvenog križa za prihvatanje putnika u blizini ostrva Lezbos i navodi da u toku nekoliko sati znaju da pronađu preko tristo migranata. Mislim da je svakom od njih želja samo da imaju normalan život za sebe i svoje porodice, kao što veliki broj Bosanaca i Hercegovaca traži po zemljama EU poslednjih godina”, ističe Tamara na kraju.

Država treba reagirati

Miloš Kovačević aktivista banjalučke nevladine organizacije CEREBRA koja radi s mladima, smatra da je migrantska kriza odavno prestala biti humanitarno pitanje i da je sada bezbjednosni rizik.

“Na našoj teritoriji imamo mnoštvo ljudi za koje se ne može utvrditi ko su, odakle su, jedino što znamo to je da žele u zemlje Zapadne Evrope i Evropske Unije koja im ne dozvoljava ulazak i koristi sve resurse kako bi ojačala svoju spoljnu granicu. To izaziva mnogo frustracije kako kod ljudi koji su u prolazi, tako i kod nas, stanovništva koje više nije sigurno u namjere tih ljudi“, kaže Miloš.

Mišljenja je da država treba reagirati na način da deportuje svakoga ko je ilegalno na teritoriji Bosne i Hercegovine jer je poruka Europe jasna, a kao neko ko teži ka Erupskoj uniji i moramo biti odlučniji u odbrani vlastitog stanovništva i teritorije na kojoj živimo.

„U modernom svijetu moramo ostati otvoreni za svakoga ko je dobronamjeran i ko koristi legalan način ulaska i boravka u BiH ali su ilegalne migracije nedopustive“, zaključuje Miloš.

Sanela Klepić je volonterka Crvenog križa Ključ. Sa migrantima i izbjeglicama radi već dvije godine intenzivno. I sama je nekada bila izbjeglica u Švicarskoj, zbog čega suosjeća s njima.

„Upućena sam u stanja u svim državama iz kojih dolaze, bez obzira da li dolaze iz ratnih područja ili ne. Ne smatram da migracije mogu biti ilagelne. Mnogo njih poznajem lično, dakle privatno. Neki su mi postali bliski prijatelji, upoznala sam mnogo boljih ljudi nego što sam poznavala naših”, započinje svoj razgovor Sanela i dodaje kako su migranti sasvim normalni ljudi, koji su na tom svom putu napaćeni i zato zahtjevaju puno više pažnje.

„Direktno pomažemo nekima da ostanu u Bosni, pomažemo oko pronalaska posla, učenja jezika. Nažalost, naš sistem ne pruža nikakve programe integracije. Mislim da naša država može profitirati od osoba koje bi željele ostati ovdje”, mišljenja je Sanela.

Leo Hodžić (24) je student Fakulteta za kriminalistiku i sigurnosne studije. Kao mlada osoba, i osoba koja završava magistarski rad na temu “Životni standard BiH kroz Ljudska prava”, smatra da bi kao država tim ljudima i njihovim porodicama, koje su često sa djecom u grupama, trebali omogućiti da se sklone na sigurna mjesta.

„U državi BiH postoji toliko praznih firmi i kasarnih koje imaju ogromne hale, gdje bi se migranti mogli skloniti od hladnonća koje nam pristižu. Ne bi bilo lijepo da u toku zime po ulici viđamo smrznute ljude, a pogotovo djecu koja bi trebala da idu u škole, da imaju topao dom i siguran život. Zato sam da država BiH obezbjedi firme gdje bi i njeni državljani koji su u velikom broju nezaposleni mogli zajedno sa migrantima, koji se odluče ostati, zajedno raditi i živjeti u miru, jer smo država koja je finansijski nestabilna i koja ima jedan dio stanovništva koji je nezaposlen. To bi bila odlična prilika da se, uz saradnju sa drugim državama, otvore firme kako bi i jednim i drugim mogli obezbjediti siguran život”, ističe Leo

Mržnja i nerealne želje

Amilu Rekić iz Cazina, nakon više od godinu dana provedenih sa migrantima na ulici, kao članicu neformalne grupe koja je pružala podršku ljudima u pokretu u Tuzli i kao zaposlenicu Udruženja Pomozi.ba u hotelu “Ad-Man” u kojem su bili smješteni bolesni i povrijeđeni migranti, a sad kao individualnu volonterku, niko ne može uvjeriti u suprotno da među domicijelnim stanovništvom ima dobrih, loših, vjernika, nevjernika, kradljivaca, lopova, toliko i među migrantskom populacijom.

Ne opravdava niti jedan događaj ili aktivnost koja je protiv zakona ili na štetu drugog, ali vjeruje da bi se dobar dio takvih radnji smanjio kada bi ovi ljudi imali adekvatne i humane uslove, krevet, obrok i toplu vodu.

„Svjedok sam tome. Trenutno u Tuzli boravi, rekla bih oko 250 ljudi, a sad razmišljam i znam samo jednog koji tu želi sigurno ostati. Tuzla, Sarajevo, Bihać, Velika Kladuša su samo autobusne stanice na ovom njihovom putu. Žao mi je što ljudi ne čitaju i ne gledaju malo šire, da se razumijemo migrantska kriza i migracije nisu samo u Bosni i Hercegovini. Koliko samo migranata i izbjeglica ima Turska na primjer i koliko miliona njih se godinama tamo zadržalo?”, ističe Amila

I u ovom svemu je isplivala naša neinformiranost kaže, i strah prema drugačijem, mržnja, i nerealne želje. Za kraj želi poručiti da vjeruje ako se svako ponaosob okrene za onog jednog koji je u potrebi, živjet ćemo ljepše.

Dženita, studentica iz Bihaća s početka naše priče, kaže da nije imala loših iskustava s migrantima, ali da je strah kada susretnete skupinu nepoznatih muškaraca u gradu, prirodna pojava. Ono što je zajedničko migrantima i stanovništvu ovog kraja, ističe Dženita, jeste želja da ti ljudi odu u neke evropske zemlje ili nazad u zemlju porijekla.

„Dokaz tome jeste i nedavni protest kojeg su organizovali građani najviše pogođenih gradova unutar kantona i jasno su dali do znanja da se ovom problemu treba pristupiti sa državnog nivoa i izmjestiti migrante u njima prihvatljive uslove za život. Slažem se s tim da migranti ipak trebaju otići odavde jer nijedna strana se ne slaže sa suživotom na ovom prostoru, i dokle god su izražena negodovanja biće i problema, jer nemir negdje mora eskalirati.”, kaže na kraju Dženita Ćehić.

Izvor: Al Jazeera