Mladen Kovačević: Film o realnoj, običnoj Kini

U Kini zvanično postoji 13 grupa od preko 200 dijalekata od kojih su mnogi potpuno različiti jezici, kaže Mladen Kovačević (Ustupljeno Al Jazeeri)

Od tog decembra 1895. godine kada su u Parizu prvi put prikazane ”pokretne slike” pa sve do današnjih ostvarenja koja pune biskopske sale, uz pomoć magične filmske trake od zaborava su sačuvani mnogi događaji, pojave i ličnosti. Da li u biskopskoj sali ili kraj malih ekrana, gledaoci su u prilici da zavire u svetove koje im nude delatnici sedme umetnosti.

Za filmadžije su od velikog značaja i festivali. Na nedavno završenom Sarajevo Film Festivalu film Merry Christmas, Yiwi predstavio je reditelj Mladen Kovačević. Za svoje ostvarenje, u kategoriji za najbolji dokumentarni film, dobio je nagradu Srce Sarajeva.

Merry Christmas, Yiwi snimljen je u Kini, a nastao je u koprodukciji Srbije, Nemačke, Francuske, Švedske, Belgije  i Katara. Film donosi intimnu priču radnika čiji životi teku između komunističke tradicije i sna o uspehu, u okruženju nekoliko stotina fabrika za proizvodnju novogodišnjih i božićnih ukrasa.

Mladen Kovačević koji je režirao i filmove 4 godine u 10 minuta, Anplagd, Zid smrti i tako to govorio je o svom radu, Kini i novim projektima.

  • Šta vas je podstaklo da snimite film Merry Christmas, Yiwi?

– Dugo sam razmišljao o filmu o realnoj, običnoj, Kini. Bez kurioziteta i senzacija, a posebno bez stereotipnih predstave o Kini. Kada sam čuo za Yiwu, grad sa više od 600 fabrika koje proizvode novogodišnje i božićne ukrase za ceo svet, znao sam da ako zaobiđem zavodljivost spektakla takvog okruženja, da postoji potencijal za intimnu priču o svakodnevici kineskih radnika i njihovih porodica, koja bi bila emotivno relevantna za zapadnog gledaoca. Upravo  to okruženje, kojim se ne bih bavio direktno, već bi ostalo u pozadini priče, uspostavlja odnos Kine i zapada na jedan naturalistički i filmski eksplicitan način. Ne samo zato što su Božić i Nova Godina najveći zapadni praznici, ili zato što je tada potražnja za kineskim proizvodima najočiglednija, već zato što su to porodični praznici i sentimentalnost tih praznika pomaže nam da razumemo svakodnevicu kineskih porodica.

  • Koliko je bilo zahtevno sa protagonistima ostvariti blizak odnos i neutralisati sve predrasude i stereotipe koje oba društva imaju jedni prema drugima?

– Nisam siguran da je bilo neophodno pobediti sve predrasude, bilo je dovoljno da nam veruju da ih nećemo predstaviti onako kako ih zapadnjaci najčešće predstavljaju, da želimo da podele svoju intimu sa nama. To što su likovi u filmu znali da ih ja ne razumem, a povremeno ni kineski prevodioci ih nisu razumeli jer u Kini zvanično postoji 13 grupa od preko 200 dijalekata od kojih su mnogi potpuno različiti jezici – mislim da im je to čak pomoglo da se opuste. A bliskost i poverenje se ostvari tako što provedete vreme zajedno, razmenite pogled, osmeh, međutim najbitnije je to što su razumeli kakav film pravimo – da se iskreno interesujemo za njih, za ono što je njima bitno, da nemamo agendu, da jednostavno želimo da predstavimo njihovu svakodnevicu takvu kakva jeste. 

  • Da li ste tokom boravka u gradu novogodišnjih ukrasa posetili sarajevsku ćevabdžinicu?

– Da. Baš me je obradovalo ovo pitanje. Slučajno smo naleteli na restoran sa svetlećom reklamom na kojoj je iznad naziva “BooBoo” i kineskih slova pisalo – Buregdžinica – na našem jeziku. Na zidovima su bile fotografije starog Sarajeva, ulica Ćemaluša s početka 20. veka. Baš neočekivano. S druge strane, Yiwu je kosmopolitski grad, puno stranaca živi u Yiwu-u, i puno dolazi tamo radi trgovine. Ako već ima indijskih, libanskih, američkih restorana – zašto ne bi bio i bosanski restoran.

  • Imali ste priliku da se obrazujete i usavršavate u Beogradu, Londonu i Južnoj Africi. Možete li da uporedite pristupe u edukaciji i koliko je izmeštanje u kulturološki i ekonomski različite sredine dopronelo vašem rediteljskom izrazu?

– Kao i bilo koje školovanje, razlikuje se donekle program i kvalitet predavača, ali je to kod filma najmanje uslovljeno mestom gde se škola nalazi. Razlikuje se i to da li škola više naginje nekom manje konvencionalnom umetničkom filmu, ili žanrovskom i zanatu, i slično. Teško mi je da procenim da li sam stekao neka specifična znanja koja ne bih da sam ostao na jednom mestu, ili sam samo izgubio vreme. Uostalom nisu to bile promišljene odluke – otišao sam iz Londona u Južnu Afriku, a onda sam i tamo promenio dve škole. Svakako sam mogao da snimim više filmova da sam se skrasio na jednom mestu. S druge strane, umetnost je neodvojiva od ličnog iskustva. Da sam drugačije proveo taj period života, sigurno bih se sada na drugi način bavio filmom, ali daleko od toga da se moj rediteljski izraz definisao tokom školovanja. Imam osećaj da sa svakim filmom otkrivam nešto novo, nekad i radikalno drugačije. Možda je baš to posledica izmeštanja u različite sredine koje pominjete u poslednjem delu vašeg pitanja.

  • Da li su dokumentarni filmovi sa ovih prostora vidljiviji na inostranim festivalima u odnosu na igrane filmove?

– Nekad se učini da je tako, ali postoje sjajni igrani filmovi sa ovih prostora, i oni najveći filmski festivali ipak su pozivali više naše igrane nego dokumentarne filmove. Mada, odavno već ne razmišljam o podeli na igrani i dokumentarni, čak se lično ne osećam opredeljenim za jedan od ta dva pristupa filmu. Često se u mom okruženju ponavlja da film je film, i najmanje je bitno da li je igrani ili dokumentarni.

  • Kojom temom ćete se baviti u filmu koji planirate da snimate u Severnoj Koreji i dokle ste stigli sa tim projektom?

– Da nije pandemije, već bi se dogodilo neko uvodno snimanje. Nažalost, sada je taj film odložen do ko zna kada. Priča je zasnova na dnevniku četrnaestogodišnje devojčice iz Jugoslavije, napisanog dok je sa sestrom i majkom bila u višemesečnoj poseti ocu koji je radio u Severnoj Koreji. Umesto tog filma, prigodno sveopštoj atmosferi, počeli smo pre nekoliko dana snimanje filma pod radnim naslovom “Još jedno proleće”, o jugoslovenskoj epidemiji Variole Vere, 1972. godine.

Izvor: Al Jazeera