“Mjesto zločina, ne prilazi!”

Piše: Anđa Ćosić

Those who make peaceful revolution impossible will make violent revolution inevitable. (Oni koji mirnu revoluciju čine nemogućom će učiniti nasilnu revoluciju neizbježnom.)

John F. Kennedy

Postoji li itko u Bosni i Hercegovini tko je iznenađen ovim prosvjedima koji se trenutno događaju, osim, naravno, naših političara? Nakon toliko izgladnjivanja, zatupljivanja i trovanja nacionalizmom, oni se čudom ne mogu načuditi što narod još daje, doduše slabašne, znakove života. Gledam ih kako u panici izmišljaju najbizarnije teorije urote kako bi ove prosvjede, koji su čisti socijalni bunt, obezvrijedili i pretvorili u ispolitizirani kaos.

Igrom slučaja, u petak sam se zatekla u Sarajevu i oko pola sedam navečer prošla pored grupe prosvjednika okupljenih na Trgu djece Sarajeva. Gotovo nitko od tih prosvjednika nije bio punoljetan. Nekih 70 do 100 metara od njih stajali su policajci poredani u formaciju za napad. Svjedočila sam nadrealnoj sceni u kojoj se jedan od dječaka izbezumljeno obraća drugom i kaže: “Kakvi su ovo prozori, đe god baciš kamen, oni se razbiju?”

Prebacivanje loptice

Bilo je očito da nisu huligani i da su im to vjerojatno prve kamenice koje su ikad u životu na nešto bacili. Malo dalje dječak je stajao na kamenoj vazi, pokušavajući se snaći u ulozi vođe. Gledajući u policiju, jedan iz grupe je nervozno pitao: “Znamo li mi šta mi hoćemo?” Drugi je spremno odgovorio: “Mi hoćemo da oni odu, SVI!” Zatim je “vođa” s vaze objašnjavao kako se ništa ne može postići silom. Onda je policija krenula i oni su počeli bježati.

Obuzme me tjeskoba razmišljajući koliko dimenzija propasti ovog društva reflektira taj trenutak. Pitala sam se je li moguće da je narod toliko politički umrtvljen i osakaćen da ova pogubljena djeca nose teret prosvjeda u gradu koji ima pola milijuna stanovnika? Taj trenutak, također, svjedoči o tome što smo učinili svom obrazovnom sustavu. Nakon 20 godina upropaštavanja, djeca su nam onepismenila toliko da čak ni ne znaju da ne bi trebali paliti dokumente.

Našim političarima je ta prošnja postala mjerilo uspjeha. Napravili su od nas prosjake, a onda nas nazvali huliganima.

Osim toga, ta paljevina će biti savršena isprika za “nedostatak dokaza” u pojedinim sudskim procesima ako nam pravosuđe ikad išta bude radilo. I da jad bude veći, zgrade koje su prosvjednici zapalili u pobuni protiv pljačke i korupcije vjerojatno će biti obnovljene kroz namještene tendere, kroz koje će oni protiv kojih su prosvjedovali inkasirati u svoje džepove “brat bratu” barem milijun maraka naših novaca.

Sva propagandna mašinerija političkih stranaka je stavljena u pogon, pokazujući najodvratnije lice njihove bešćutnosti i nemoralnosti. Srpski političari uvjeravaju svoj narod da je cilj prosvjeda rušenje Republike Srpske. Bošnjački političari tvrde da iza svega stoje snage koje ruše Bosnu i Hercegovinu i kojima je cilj uspostava trećeg entiteta. Čak su pronašli i akademika koji tako govori, silno me podsjetio na Dobricu Ćosića. Hrvatske stranke pozivaju Hrvate da se ne daju isprovocirati, jer iza svega stoji Željko Komšić, koji sa svojim “balijama” hoće nama Hrvatima ukinuti županije. Kakva bahatost i kakvo bacanje prašine u oči, i po tko zna koji put!

Političari tek uzgred, u odglumljenom pokazivanju razumijevanja, spomenu razloge za prosvjede i sustavno priču prebacuju na nasilje koje je eskaliralo. Dobro je da se svi zajedno podsjetimo kako je Mahatma Gandhi identificirao korijene nasilja: bogatstvo bez rada, znanje bez karaktera, trgovina bez morala, znanost bez humanosti, pobožnost bez žrtve i politika bez principa.

Županija bez programa rada

U ponedjeljak sam bila na prosvjedima u Livnu. Policija se, prokušanim udbaškim manirima, potrudila da nas bude što manje. Blokirali su prometnice da prosvjednici iz Kupresa i Drvara ne bi mogli doći. Večer prije privodili su mlade ljude za koje su sumnjali da stoje iza prosvjeda. Uhitili su dva momka koji su u petak zapalili staru gumu na trgu u Livnu i tako je javno paljenje stare gume postalo veće kazneno djelo od ilegalne preprodaje dijelova ukradenih vozila u brojnim autootpadima u našoj županiji. Budući da je zgrada općine Livno nedavno renovirana, bageri su dva dana vrijedno radili da uklone sav otpad, kamenice i sve što bi nacionalno neosviješteni građani mogli baciti u pravcu velikih zaštitnika naših nacionalnih interesa.

Policija je zgrade općine Livno i županijske Vlade široko ogradila žutim trakama na kojima je pisalo MJESTO ZLOČINA, NE PRILAZI! Kad sam vidjela natpis, nisam mogla ne nasmijati se: uistinu, puno se kaznenih djela zlouporabe položaja i ovlasti u svrhu stjecanja protupravne imovinske koristi dogodilo u tim objektima, prvi put su ispravno obilježeni i sve bi bilo baš točno kako treba da policija nije bila okrenuta na krivu stranu.

I tako smo mi prosvjedovali baš ispred sjedišta županije, onako izdajnički raspoloženi i nesvjesni koliko je ona važna za naš opstanak na ovim prostorima. Doduše, običan narod nikad nije vidio ništa što je županija uradila, ali ako veliki vođa iz Mostara kaže da su županije važne, onda valjda tako mora i biti. Evo, recimo, naša županija ima Vladu čiji ministri rade u prosjeku jedan do dva sata tjedno i za četiri godine mandata uspiju nakupiti čak 38 radnih dana.

Kleptokracija je pežorativni izraz koji se koristi za opisivanje zemalja i režima u kojima je korupcija na najvišim razinama vlasti dosegla takve razmjere da se smatra institucijom poretka, odnosno da se prakticira s malo ili bez ikakvog skrivanja ili izgovora. Postoji li ijedna riječ u ovoj definiciji koja ne opisuje naše sadašnje stanje?

Poslije izbora 2010. dvije godine se nisu mogli dogovoriti o raspodjeli plijena, pardon, resora. Dvije godine nitko ništa nije radio, ali su primali plaće. U našem slučaju, razlika u periodu kad imamo Vladu i kad je nemamo uglavnom se vidi na kraju godine, jer nam u proračunu ostane nešto novaca budući da su manji izdaci na fiktivne račune za gorivo. Županijska Skupština trenutno ima 38 uposlenih, od kojih osam dolazi na posao, plus četiri vozača i dvije radnice u bifeu.

Mi smo jedina županija koja u prošloj godini nije imala usvojen program rada, nemamo ni razvojnih, ni investicijskih strategija. Samo kod nas je moguće da Ministarstvo gospodarstva ne usvoji niti jednu mjeru iz svog programa rada, što je bio slučaj u 2009. godini. I samo kod nas je moguće da taj isti ministar sada bude imenovan za premijera. Županije moraju postojati, valjda mora postojati neko mjesto na koje polupismeni stranački kadrovi donose svoje fiktivne račune za gorivo i službene ručkove, mjesto na koje će neka Jelena Knez Perić i desetci drugih Jelena, Anica, Mirka i Živka donijeti račun od 10.000 maraka kako bi im se platilo školovanje na privatnom fakultetu.

Kao zastupnici u Skupštini koja dvije godine nije uspjela formirati vladu, primali su plaću za sjednice koje nisu održavane. Budući da su imali dovoljno vremena, kupili su i neke diplome; kako je to jako stresan proces, jasno je da narod te diplome treba i platiti. Unatoč svemu tome, naši vlastodršci misle da mi nemamo razloga prosvjedovati; za razliku od Bošnjaka, mi imamo perspektivu. Budući da imamo hrvatske putovnice, mi sa svojim diplomama uvijek možemo čistiti birtije, bordele, hotele i motele, u svim članicama Europske unije. Naši momci mogu raditi na gradilištima širom Njemačke, Austrije i Švicarske za jednu trećinu novaca koje dobiju domaći radnici.

Sve donedavno u našoj županiji novorođena djeca kupala su se u sudoperima. Novcem isprošenim od Republike Hrvatske rodilište je konačno sanirano. Uglavnom, sve što je obnovljeno ili izgrađeno financirano je milostinjom iz Hrvatske. Prije dva dana Bakir Izetbegović se hvali kako je za povratnike u Kozarcu isprosio – od Turaka ili Arapa, svejedno – čitavih 200 milijuna maraka. Našim političarima je ta prošnja postala mjerilo uspjeha. Napravili su od nas prosjake, a onda nas nazvali huliganima.

Prema podacima nevladine organizacije “Tender” iz Banje Luke, u Bosni i Hercegovini se godišnje kroz procedure javnih nabavki otuđi 600 milijuna maraka. Kao osoba koja je više od osam godina provela radeći u carinskoj službi, znam da neću pogriješiti ako tvrdim da se kroz carinske i porezne prevare proračun ošteti za dodatnih pola milijarde maraka. Dakle, više od milijardu maraka godišnje završi u džepovima naših političara, na svim razinama vlasti. Malo tog novca ostaje u Bosni i Hercegovini, rijetki se odlučuju “investirati” ovdje gradeći velebne objekte na tuđe ime. Novac uglavnom odlazi put Zagreba, Beča, Švicarske, Istanbula, Moskve i Beograda.

Proglasiti moratorij na pljačku

Jedan stariji prosvjednik u Livnu je rekao: “Vlada mi je povećala mirovinu za pet posto. Dakle, ja sam dobio kokoš i pol.” Za milijardu maraka koje se pokradu samo u jednoj godini može se napraviti puno zgrada kantona, mogu se kupiti metalne kutije za arhivu koje sad nemamo, može se kupiti oprema za bolnice i oprema za vatrogasce i policiju. Uistinu je bizarno vidjeti političara koji poziva EU da nam donira opremu za policiju, kako bi onda ta ista policija mogla efikasnije tući građane ove države. S tim novcima se mogu platiti i dječji doplatci i javne kuhinje, naknade invalidima i nezaposlenima.

Ovo je mala zemlja, svašta se može s milijardu maraka. Mislim da jedan od prvih zahtjeva prema političkim strankama treba biti da proglase moratorij na pljačku. Oni to sigurno mogu. Naše političke stranke su do perverzije razvile mehanizme kojima svoje stranačke egzekutore drže u poslušnosti. Što prije dijagnosticiramo svoje stanje i nazovemo stvari pravim imenom, prije ćemo izići iz ovog beznađa u koje smo se doveli. Ovo što mi imamo više nije demokracija, mi na izborima možemo samo birati hoćemo li glasovati za one koji su nas pokrali prije, ili one koji su to učinili kasnije. U Bosni i Hercegovini je trenutno na djelu diktatura kleptokracije.

Definicija kleptokracije kaže sljedeće: “Kleptokracija, ili kleptokratija, u pravilu je pežorativni izraz koji se koristi za opisivanje zemalja i režima u kojima je korupcija na najvišim razinama vlasti dosegla takve razmjere da se smatra institucijom poretka, odnosno da se prakticira s malo ili bez ikakvog skrivanja ili izgovora. Za kleptokracije je karakteristično da vlastodršci tih zemalja s javnom, odnosno državnom imovinom raspolažu kao sa svojim privatnim vlasništvom – bilo tako da ta sredstva troše na vlastiti luksuz, bilo da ih prebacuju na račune na stranim bankama (kako bi u slučaju gubitka vlasti mogli nastaviti lagodan život u egzilu). Kleptokratska praksa se može javiti u raznim oblicima te uključivati namještanje javnih natječaja za poduzeća u vlasništvu vlastodršca ili članova njihove obitelji; iznuđivanje novca od poslovnih ljudi koji se uplaćuje u ‘crne fondove’ vladajuće stranke i slično.” Postoji li ijedna riječ u ovoj definiciji koja ne opisuje naše sadašnje stanje?

Mi smo jedina županija koja u prošloj godini nije imala usvojen program rada, nemamo ni razvojnih, ni investicijskih strategija. Samo kod nas je moguće da Ministarstvo gospodarstva ne usvoji niti jednu mjeru iz svog programa rada.

Jednom prigodom Henry Ford je rekao: “Dobro je što narod ne razumije naš bankarski i monetarni sistem, jer kad bi razumjeli, vjerujem da bismo imali revoluciju prije sutra ujutro.” U našem slučaju ova rečenica može biti ovako modificirana: Dobro je što radnik koji mjesecima nije primio plaću i uopće ne može sebi predočiti kako izgleda milijun maraka i što se za to može kupiti; kad bi to mogao, ovih dana ne bi gorjeli samo papiri.

Pitanje svih pitanja je što će biti ishod ovog socijalnog bunta, hoće li narod imati snage othrvati se ovim bjesomučnim manipulacijama kojima je izložen i ustrajati na svojim zahtjevima, ili će nas ovi kleptomani opet vitalno nacionalno zaštititi. Želim vjerovati da će jedan od ishoda biti makar smanjivanje apetita, želim vjerovati da neće smijeniti direktora koji odbije jednog političara koji naruči da mu se iz nekog javnog poduzeća, naprimjer JP Šume Hercegbosanske županije, prebace u stranku četiri milijuna maraka, nudeći pri tom direktoru tog poduzeća velikodušnih deset posto “provizije”. Također želim vjerovati da će sljedeći put, poučen svježim iskustvom da fotelje brzo gore kad se zaliju “Molotovljevim koktelom”, tražiti dva milijuna maraka.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jzaeera