Mjesto za novog evropskog lidera i dalje otvoreno

Da li MAcronovi planovi za Evropu isključuju Donalda Trumpa (EPA)

Vlastiti “Veliki plan za Evropu” francuski predsjednik Emmanuel Macron ovih je dana upotpunio do sada najsmionijim stajalištem. “Evropska unija više ne može ovisiti o Sjedinjenim Američkim Državama po pitanju sigurnosti”, poručio je s pravog mjesta s kojeg se nadaleko čuje – sa tradicionalnog susreta svjetskih diplomata u Elizejskoj palači u Parizu.

Dok su se mnogi podsmjehivali njegovom karijerističkom prometanju ka prvim redovima evropske i međunardone politike, svoju globalističku viziju je konkretizirao stavom da bi Evropa konačno morala revidirati dosadašnju sigurnosnu politiku sa svim svojim partnerima ne isključujući i Sjedinjene Američke Države. A uključujući izgradnju novih strateških odnosa sa Velikom Britanijom koja iduće godine napušta Evropsku uniju. Te, svakako, sa Rusijom, Iranom i Turskom koje su pod frustrirajuće neodmjerenim pritiscima SAD-a.

“Mi sami moramo preuzeti odgovornost i garantirati Evropskoj uniji sigurnost i evropski suverenitet”, poručio je francuski omladinac među najmoćnijim liderima svijeta. Francuski se predsjednik tako golim rukama duboko zario u najljući osinjak, možda nesvjestan da je Americi Donalda Trumpa, ojačavanje NATO-a važnije od svega što se u Uniji smatralo i smatra polustoljetnim tekovinama. Jer sa NATO-om, Amerika može zatezati strune razdora s Rusijom sve do prsnuća, a sama ne može ma koliko bila zanesena težnjama ka unipolarnom svijetu i vlastitom nadmoći.

Poziv na pobunu?

Iako je koliko jučer, a osobito tokom aprilskog susreta s američkim predsjednikom izgledalo da su upravo američki i francuski predsjednici novi idealni dvojac za globalnu utakmicu, iznenadno Macronovo kontriranje američkim nacionalnim interesima se doima ne samo kao poziv na buđenje unutar smušene Evropske unije i podijeljenog evropskog kontinenta ‘za’ i ‘protiv’ Amerike, već i kao poziv na pobunu među onima koje je američka čizma već zgazila ili im je na vratima. Kao što su Sirija, Iran ili sada Turska.

Dva dana nakon neočekivanog Macronovog antiameričkog istupa, ministar vanjskih poslova Irana, Mohammad Javad Zarif, optužio je Sjedinjene Američke Države da nemaju granica u vršenju pritiska ili pokazivanju sile prema drugima, čak ni prema svojim tradicionalnijim saveznicima. Za razliku od diplomatski uštirkanog francuskog predsjednika, iranski šef diplomatije je u Ankari pojasnio da su Turska i pojedini američki saveznici u Evropi došli do zaključka da SAD više nije pouzdan partner za ozbiljne dugoročne planove. Imajući u vidu da je ovo izjavio u glavnom gradu Turske koja je trenutno u nogdaunu zbog hiperinflacije, najbliža Zarifova aluzija bi se mogla odnositi na nedavno uduplavanje tarifa na uvoz turskog čelika i aluminija u SAD iz tipičnog političkoucjenjivačkog razloga – zbog hapšenja američkog pastora Andrewa Brunsona u Turskoj, koji je optužen za navodno sudjelovanje u neuspjelom vojnom puču od prije dvije godine. Slom cijele ekonomije zbog jednog pastora! I to je Amerika.

Koliko god bilo logično antiameričko raspoloženje u Iranu nakon majske odluke američkog predsjednika da se SDA povuku iz Nuklearnog sporazuma potpisanog 2015. godine između Irana i šest svjetskih sila (kako bi se opravdalo zaoštravanje odnosa i ponovno uvođenje međunarodnih sankcija Teheranu, a moguća i jednostrana američka invazija kao u slučaju Iraka), toliko bi isto mogla biti znakovita izjava njemačkog ministra finansija Olafa Scholza koji se istog dana u Parizu založio za “bolje integriranu odbrambenu politiku Evrope” i pretvaranje Evropske unije u “ozbiljnog igrača unutar globalne vojne arhitekture”.

Ako se zna da su Njemačka i Francuska već dogovorile razvijanje evropskog borbenog aviona koji bi trebao zamijeniti vojne letjelice u postojećim evropskim flotama, te razvoj narednog modela borbenog helikoptera ‘tigar’, kao i pokretanje projekta ‘eurodron’ do 2019. godine, onda je izvjesno da su nova odbrambena i sigurnosna politika Evropske unije, kao i strategija postepene ali neminovne deamerikanizacije Evrope, ovoga puta ozbiljnije i konkretnije od svih prethodnih pokušaja nakon stvaranja angloameričkog vojnog saveza formaliziranog u aprilu 1949. kroz NATO pakt.

Prevrtljivost ili dosljednost?

Na prvi pogled bi se moglo zaključiti da se aktuelni francuski predsjednik karakterno i strateški ne razlikuje mnogo od njegovog američkog kolege. Između ostalog, obojici su građani socijalno slabijeg statusa u svojim zemljama prišili epitet “predsjednika bogate kaste”. Obojica su se u izbornim kampanjama divili ruskom lideru i maštali kako će u svojim predsjedničkim foteljama oponašati Putina u reafirmaciji svojih država na međunarodnoj sceni. Obojica su na funkcije predsednika došli iz autasajderskih pozicija i uz pomoć društvenih mreža. Iako im obojici rejting u domaćoj javnosti konstantno pada, i jednom i drugom se uloga globalnog vođe najviše dopada. A upravo to bi, vjerovatno, mogla biti ključna karika prilikom utvrđivanju psihološke tipologije ove dvojice predsjednika i njihove sličnosti u ambicijama. Pritom ne treba zaboraviti da su upravo takvi karakteri i smislili onu poznatu, u praksi sve prisutniju maksimu, po kojoj cilj opravdava sva sredstva koja do tamo vode.

Suptilnije analize evropskih politoloških stručnjaka i analitičara međunarodnih odnosa govore da se ispod Macronove kože za sada, ipak, ne krije nikakav mladi politički naivac, dezorjentirani prevrtljivac, niti bezvrijedni karijerist. Najveća njegova vrlina je, kažu, inteligencija, brzi politički reflekst , sjajno manevriranje medijima i kristalna ambicija.

Trenutak u kojem se međunarodna politika oblikuje pod utjecajem američkog imperijalizma i samoizolacionizma, njemačke vanjskopolitičke suzdržanosti i nestabilnosti jedva skrpljene vladajuće koalicije, evropskih podjela, rastuće ekonomske nestabilnosti i haotične britanske unutarnje scene u postbrexit-u, Macron s pravom vidi kao vlastitu prilku. Iako se još od predizborne kampanje verbalno zaklinjao da na francuskoj političkoj pozornici neće biti naklonjen ni lijevoj ni desnoj strani politike, već da svoju zemlju želi iz globalnog meteža izvesti svojim još uvijek nejasnim “trećim putem”, ambiciozni francuski vođa zapravo pokušava Francusku vratiti tamo gdje je ona bila za vrijeme oba mandata proslavljenog Charlesa de Gaulla, prvo u razdoblju od 1944.do 1946., a zatim i od 1959. do 1969.godine. Tada se Francuska pitala o svemu, ili je ona blokirala druge kada nije bilo po njenoj volji. Stvaranjem  globalno snažne i međunarodno utjecajne Francuske, Macron želi i samome sebi prikačiti biljeg velikog i moćnog – prvog među evropskim vođama i nezaobilaznog na globalnoj pozornici.

Ništa neobično i novo za lidere velikih i snažnih država. Upitana je samo cijena.

Historijska koincidencija ili dobra režija

Ono što najviše sadašnjeg francuskog predsjednika opravdava u njegovoj nestrpljivosti jeste historijska činjenica da je Francuska od okončanja Drugog svjetskog rata bila duh koji je zapadnoevropske zemalje pokretao na političko, ekonomsko, kasnije na monetarno, a sada ponovo i na vojnosigurnosno okupljanje i stvaranje okolnosti za zasnivanje novih oblika ekonomske, političke i vojne saradnje. I tada kada su to činili degolisti, Sjedinjene Američke Države su bile umišljena nacija i vojno nadmoćna velesila. NATO-ov ‘sigurnosni kišobran’ je već i tada bio široko razapet. Američko-ruski hladni rat je i tada bio u kulminaciji, a Evropska unija je od nastanka u vlastitoj samoizgradnji. Pa ipak, Francuska se ni tada nije zadovoljavala historijskom ulogom samo inicijatora za osnivanje Evropske zajednice za ugljen i čelik (1951. ) iz koje je kasnije izrasla Evropska ekonomska zajednica, a ubrzo nakon pada Berlinskog zida i Evropska unija (1993.). Nepune četiri godine nakon osnivanja NATO-a Francuska je (1952. godine), uprkos žestokom američkom, britanskom i nizozemskom protivljenju, ishodila osnivanje Evropske odbrambene zajednice kao paralelnog zapadnoevropskog vojnog saveza. Već tada se u Parizu sumnjalo u iskrenost angloameričkih objašnjenja po kojima je NATO najpouzdaniji garant zapadnoevropske sigurnosti. I tada i danas zvanični stav Bijele kuće je bio da evropske integracije nisu nepoželjne sve dok ne ugrožavaju američku poziciju ekonomske i vojne supersile.

Danas Amerika je u trgovinskom ratu protiv Unije jer je “ugrožena” američka pozicija ekonomske supersile. Amerika adaktira vrlo važne globalne sporazume čiji je isnpirator ili supotpisnik Evropska unija zato što su “ugroženi” njeni nacionalni interesi. Proglašava neprijateljem svakog ko ne sluša njene naloge, iscenira pobune, režira inflaciju i finansijske krize u zonama strateških interesa Evropske unije. Istina je, međutim, da ni u ono de Gaullovo, niti u ovo Macronovo vrijeme, iz EU-američkih odnosa nikada nije uspjela iznići cjelovita i dugoročna koncepcija transatlantskih odnosa, ma koliko obje strane na međunarodnoj sceni imale zajedničkih poslova, od upravljanja mirovnim procesima na Srenjem istoku, preko borbe protiv terorizma, reafirmacije principa slobodne i fer trgovine, do završetka postratnog procesa pomirenja, izgradnje stabilnog mira i obnove na zapadnom Balkanu. Za takvu vrstu podbačaja nije kriva samo Amerika.

EU snosi odgovornost i za to što je američka politika u Evropi oduvijek ličila na mačku koja se ‘vinta’ oko vlastitoga repa. Neprekidno osmatranje postupaka nekadašnjeg Sovjetskog Saveza, a sada Rusije, te suzbijanje političkih, ekonomskih i vojnih utjecaja Moskve na svim važnim geostrateškim tačkama za Ameriku, uključujući zapadni Balkan, bilo je dominantno obilježje američke politike u Evropi. Isključivo zbog toga, SAD su i podržavale sva zapadnoevropska okupljanja, od Briselskog pakta iz 1948. kao prethopdnice NATO-a, preko Vijeća Evrope, Zapadnoevropske odbrambene unije, Organizacije za evropsku sigurnost i saradnju, do današnje Evropske unije s vrlo široko zamišljenom zonom proširenja ili strateškog partnerstva. Oduvijek je Americi bilo najvažije da uz sebe ima saveznike protiv Rusije. Iskrenost i dobronamjernost su, dakle, bila i ostaju pitanja svih pitanja američko-evropskih odnosa.

Kulminacija transatlantske krize

Dugo tinjajuću krizu u transatlantskim odnosima razobličila je jednostrana američka invazija na Irak 2003. godine i tadašnja ignorancija Bijele kuće prema Evropskoj uniji i Ujedinjenim narodima. Od tada pa do najnovijih Macronovih inicijativa za preispitivanje strateškog partnerstva s Amerikom, Evropska unija se nije bitnije odmakla u liječenju vlastite inferioronosti, institucionalne preorganizovanosti i krize identiteta. S druge strane, Amerika je ušla u fazu opasnog populizma i unutarnje proameričke propagande, a Rusija, Kina, Indija, Iran, Turska, Brazil, Južna Afrika, neke zemlje jugozapadne Azije i Istoka prave svoje saveze s jasnim stavovima o američkoj opsesivnoj politici unipolarizma i oholosti.

Zbog svega ovoga, francuski predsjednik je u pravu kada se buni protiv ovakve, uspavane Evropske unije koja se ekonomski, tehnološki i socijalno ne razvija sporije samo u odnosu na SAD nego i na druge industrijski razvijene zemlje. Njena globalna konkurentnost i tehnološka kompetentnost su ispod očekivanja i svih dosadašnjih prognoza. Macron stoga postavlja logično pitanje da li je briselskim birokratama i evropskim liderima uopće jasno da se s Kinom i Indijom ne mogu natjecati u ponudi jeftinijih proizvoda i usluga jer je tamo ljudski rad u bescijenje u odnosu na Evropu. Konkurencija je moguća samo s dodanom vrijednosti, informacijama kao robom i sa znanjem. A u svemu tome EU zabrinjavajuće i predugo stagnira.

Krizu transatlantskih odnosa obilježava i činjenica da se s preustrojem Evropske unije mora nastaviti u gotovo hladnoratovskom okruženju i bespoštednom blokovskom nadmetanju između Amerike, Rusije, Kine i sada Turske. EU je u vrlo osjetljivom trenutku i zbog samovoljnog izlaska Velike Britanije kao jedne od najutjecajnijih članica ovog bloka i kao tradicionalno najodanijeg saveznika Sjedinjenih Američkih Država. U analizi budućih odnosa unutar Evropske unije i između transatlanstkih saveznika, pozicioniranje nove “globalne Britanije” bi moglo biti čak i od ključne važnosti, jer se London nesumnjivo već opredijelio za što brže vraćanje starim kolonijalnim pozicijama u novom vremenu, te stvaranju novog vlastitog savezništva sa evropskim članicama sa sličnom, kolonijalnom, prošlošću. Francuska je i po tome bliža Britaniji i Americi nego Njemačkoj, što također olakšava poziciju mladom francuskom predsjedniku u usponu, a gotovo anulira izglede biološki odlazećoj njemačkoj kancelarki Angeli Merkel u budućem usmjeravanju Evropske unije i kreiranju globalnog svjetskog poretka. 

Mjesto za novog lidera i dalje otvoreno

Pitanje je, međutim, da li Macron može biti iskren i dosljedan u predvođenju zajedničke evropske politike i u vraćanju Unije na globalnu pozornicu. Do sada se nije pokazao ni naroičito odvažnim niti principijelnim, dok njemačka kancelarka Angela Merkel ni sa krhom koalicionom vladom ne odstupa od njemačke principijelne politike ne miješanja u izrežirane političke pobune, u građanske ratove ili invazije na druge “neposlušne” države i narode. Niti američkom predsjedniku govori samo ono što se njemu sviđa.

Dok se Merkelova nije dala slomiti ni na jednom vrućem pitanju bilateralnih i globalnih odnosa bez obzira na cijenu, Macronu nije pošlo za rukom zadržati američkog kolegu ni unutar Pariškog klimatskog sporazuma. Niti je svoga prvobitnog idola uspio zaustaviti na izlasku iz nuklearnog sporazuma sa Iranom. Ali se neprincipijelno pridružio britansko-američkim sankcijama protiv Rusije zbog navodne upotrebe hemijskog otrova u slučaju Skripal. Ishitreno se pridružio istoj koaliciji i u bombardiranju Sirije, a nikada se do sada nije ispričao za francusko koalitranje s Amerikom i Velikom Britanijom protiv zemalja ‘arapskog proljeća’ niti za liderstvo njegove zemlje u rasturanju Libije. Niti se ikada ispričao za prljavu francusku politiku tokom raspadanja Jugoslavije i stravičnih ratova u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Međutim, liderstvo, ugled i politika Angele Merkel se prirodno gase. Slabljenjem uloge Njemačke i odlaskom Velike Britanije iz Evropske unije stvoreno je upražnjeno mjesto za novog evropskog lidera. Aktuelni francuski predsjednik je trenutno najbliži takvoj ulozi i ne bi bio prvi koga su na globalnu scenu izbacile okolnosti.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera