Oglasi

Mjere štednje UKCS-a: Igranje sa ljudskim životima

Roditelji sami nabavljali materijal za operaciju bebe, život pacijenta bio ugrožen zbog nedostatka injekcije od 1,15 KM.
Život i zdravlje građana dovedeno u pitanje, pogotovo onih koji ne mogu to platiti iako godinama izdvajaju za zdravstveno osiguranjeAl Jazeera

Piše: Vedrana Maglajlija

Pacijenti na Univerzitetskom kliničkom centru Sarajevo (UKCS) sami moraju kupovati većinu lijekova, čak i materijale potrebne za operacije, dok ljekari nemaju osnovih sredstava za rad, kao što su najobičnije sterilne gaze i rukavice.

Život i zdravlje građana je tako dovedeno u pitanje, pogotovo onih koji ne mogu to platiti iako godinama izdvajaju za zdravstveno osiguranje, jer se mjere štednje koje je uveo menadžment zbog ogromnih dugova 'prelamaju' upravo na pacijentima, time se igrajući sa sudbinama cijelih porodica.

“Kada je moja sestra tek rodila prije nešto manje od 11 mjeseci, utvrđeno je da njena beba nema dijafragmu, te je iz Travnika prebačena na UKCS, gdje su odlučili da je operišu i ugrade vještačku dijafragmu. Međutim, dijafragmu nisu imali pa su se sjetili da je nekad, prije nekoliko godina, jedan od doktora bio na nekom kongresu u inostranstvu pa je kao pokazni materijal dobio dijafragmu. Oni su je našli u nekom ormariću i iskoristili za operaciju”, počinje pričati Ferid Durek, čija je porodica, kaže, od tada preživjela mnoge traume, a djevojčica nažalost preminula.

Kada je imala desetak mjeseci, beba je opet primljena u bolnicu, a njeno stanje se pogoršavalo, zbog čega su ljekari odlučili da je opet operišu i ugrade novu dijafragmu.

“Konzilij je bio u petak, doktor sa Klinike za dječiju hirurgiju je navečer rekao da roditelje mora vidjeti u subotu, jer su odlučili da operišu u ponedjeljak. Sestra i zet su došli i on im je kazao ‘vi ste već do sada trebali nabaviti dijafragmu, a ako je ne možete naći, mi ćemo uzimati mišiće iz ramena i od toga praviti’. Dijete je bilo malo, nerazvijeno, imala je 4,5 kile sa deset i po mjeseci, a još je rekao da će uzimanje mišića ostaviti posljedice na nju, da neće prohodati kada bude trebala. Zamislite da vam neko u subotu kaže da nabavite dijafragmu za ponedjeljak, a ako to ne uradite, uzimat će mišiće od djeteta.”

Tada su počeli tražiti pomoć i slučajno saznali, ali ne na UKCS-u kako kažu, da se na Univerzitetskom kliničkom centru Tuzla redovno, bez ikakvih problema i nedostatka materijala, rade takve operacije. Međutim, kako je djevojčica već bila priključena na aparate nisu je mogli prebaciti, te je operisana u Sarajevu, gdje su ljekari utvrdili da je već ugrađena dijafragma bila dobra, ali da se pomjerio želudac.

“Pored svega toga, sve smo mi morali kupovati, jer na UKCS-u nema ništa. Kada se tek operisala, doktor nam je rekao da nabavimo parenteralnu ishranu koja se daje kroz vene, jer je jedino tako mogla primati hranu. Obišli smo sve apoteke i toga nije bilo, pa smo kontaktirali rodbinu i prijatelje u Austriji i Njemačkoj. Jedno pakovanje ta hrane, koja može trajati nekoliko dana, koštalo je oko 240 eura.”

Kako kaže Durek, djevojčica je prije operacije bila i na Odjeljenju pulmologije, jer je imala upalu pluća, ali tu nisu imali osnovnog lijeka za inhalaciju.

“Zove se Atrovent, toga nema, i ako želite da vam inhaliraju dijete to morate prvo nabaviti. Nisu imali ni antibiotike ni sterilne gaze. Ne dao Bog nikome da gore ode.”

‘Otac mogao umrijeti zbog nedostatka injekcija od 1,15 KM’

Slična iskustva sa članom porodice imao je i građanin čiji su podaci poznati redakciji. On nije htio da se njegov identitet navodi, zbog, kako je rekao, straha od posljedica, jer mu je otac, kojem je ustanovljen malignitet na plućima, još na liječenju.

“Otac je prvo ležao na Odjelu za maligne bolesti na Podhrastovima. Otkako je primljen iskašljavao je krv, te su mu davali tablete Dicynone, ali to nije djelovalo. Jedan dan mama je došla u posjetu i vidjela kako iskašljava ogromne količine krvi. Sreća, tada je naišla doktorica sa drugog odjela, koja je prijateljica tatinog kolege, i tražila da mu se daju injekcije Dicynone koje su mnogo efikasnije. Međutim, oni to nisu imali i rekli su nam da ih hitno kupimo.”

Nakon toga u panici je, dodaje, trčao po gradu i tražio u apotekama injekcije koje su propisali.

“Čak sam podigao 300 maraka na bankomatu, misleći da se radi o nečemu skupom, a kada su mi u apoteci rekli da to košta marku i 15 feninga, bukvalno sam htio sjesti na pod i plakati. Da je zbog marke i 15 feninga moj otac mogao umrijeti. Kada su ga prebacili na drugu kliniku, ostavio sam jedan paket tih injekcija, i poslije saznao od medicinske sestre da su jednoj ženi time spasili život, jer oni toga nisu imali.”

Kako kaže, na UKCS-u nije bilo ni citostatika za onkološke pacijente, te su i to sami nabavljali. Međutim, tvrdi, njegovoj porodici je dodatni šok bio kada je njegov otac prebačen na Kliniku za onkologiju, gdje su ih pitali zašto nije ranije dobio kortikosteroide da mu se smanji tumorska masa kako bi mogao lakše disati.

“Ti kortikosteroidi, odnosno injekcije Dexamethason, su mu bukvalno život spasili, jer je njega jači kašalj mogao ubiti. Kada sam naknadno otišao na kliniku gdje je prethodno ležao, pitao sam doktoricu zbog čega nije odmah dobio te injekcije, da bi ona uzela njegov medicinski karton, počela nešto listati i pročitala da je bilo preporučeno da ih prima, ali da ih nisu imali. Što je još gore, niko nas nije obavijestio o tome, pa bismo mi sami nabavili, sada je mogao biti mrtav. To košta marku i 60 feninga. Naravno, injekcija nije bilo ni na Onkologiji pa smo ih sami nabavljali.”

‘Nemaju kesice za urin, gaze, rukavice…’

Jasmina Tufo svoju je kćerku morala odvesti na UKCS zbog upale pluća. Kako kaže, doživjela je veliko razočaranje, ali i šok što je sve morala sama kupovati.

“Nama su rekli na Pulmologiji da naša curica mora primiti antibiotike Cefazolin zbog upale pluća i da sami moramo to kupiti. Muž je obišao cijeli grad dok je našao lijek, samo ga je jedna apoteka imala, i jedva smo ga dobili, jer nije praksa da se daje klinički antibiotik građanima, apotekarka je čak zvala doktoricu da utvrdi da nama to zaista treba. Na kraju se ispostavilo da to košta osam maraka.”

Prisjeća se i kako su medicinske sestre od nje uzimale antibiotik da bi davale drugim pacijentima, jer ih nisu imali.

“S druge strane, nisu imali ni braunile koje se koriste za malu djecu, nego su stavljali za stariju djecu, i onda bodu te bebe po hiljadu puta, jer vene pucaju. Nemaju ni kesice za urin, a sve su to jeftine stvari. Medicinske sestre sa različitih odjeljenja između sebe uzimaju gaze, rukavice... Bila sam prisutna kad je jedna sestra zvala drugu sestru na drugom odjeljenju da je pita da li je ona negdje sakrila te gaze za crne dane. To je užasno, prestrašno. Da ne govorim da sam spavala na stolici nekoliko dana”, prepričava te se pita gdje idu pare koje građani izdvajaju za zdravstveno osiguranje.

“Daj Bože da ti nikada njihova pomoć ne zatreba, jer ja gore nikada više neću kročiti.”

‘Ko nema para, ostavljen je da umre’

Nakon poslanog upita, pozivajući se na slobodu pristupa informacijama, reakciju na ove tvrdnje i iskustva građana sa UKCS-a nismo dobili.

Menadžement ove javne zdravstvene ustanove nije odgovorio na pitanja da li je tačno da pacijenti i njihove porodice sami moraju nabavljati lijekove, materijale i medicinska sredstva potrebne za operacije, zašto posljedice mjera štednje zbog ogromnih dugova trpe pacijenti, koliki su dugovi UKCS-a, na koji način će se riješiti ovaj problem te šta se dešava sa pacijentima koji nisu u finansijskoj mogućnosti da nabave ove materijale i lijekove.

“Takvi pacijenti ostavljeni su da umru”, dobili smo odgovor od ljekara na UKCS-u (podaci poznati redakciji), koji je htio ostati anoniman zbog straha da ne ostane bez posla.

“Trenutno na UKCS-u nema apsolutno ništa, od sterilnih rukavica, jednokratnih rukavica, do Dexametasona koji košta dvije marke. Čak je kompletan tim anesteziologa prije nekih možda mjesec dana potpisao da neće raditi operativne zahvate, zato što nemaju atropina, nemaju osnova da uspavaju pacijenta. Nema torokalnih drenova kada dođu pacijenti, kao što se nedavno desilo, na Kliniku urgentne medicine primljena su momci sa povredama grudnog koša, a bila su samo dva torokalna drena na klinici”, kaže ovaj dugogodišnji uposlenik UKCS-a.

Navodi primjer kako pacijenti sami moraju kupovati mrežicu prilikom operacije kile, koja košta 300 maraka.

“I jedino apoteka Dina ima sve ono što klinički centar nema. Imali su mrežice, koštaju 300 maraka. To je jedan uvezan kriminal, jer je predsjednik Upravnog odbora UKCS-a Jasmin Kapetanović, suprug vlasnice te apoteke. Menadžment ima toliko lošu strategiju, a sada ne govorim o odlasku ljekara, u kojoj je pacijent, koji plaća svoje zdravstveno osiguranje, ozbiljno ugrožen. Ja sam doktor koji je radio u ratu i nije bila takva situacija, ni ove prethodne strukture nisu radile sve kako treba, ali nikada proces rada nije stajao. Sada smo došli do toga da je Sebija Izetbegović sa svojim menadžmentom urušila javno zdravstvo.”

Kolaps javnog zdravstva

Ističe da ljekari nemaju osnovnih sredstava za rad, a situaciju dodatno otežava odlazak uposlenika, jer oni koji ostaju moraju preuzeti njihov posao.

“I kada neko kaže o smjeni generacija i novim radnim mjestima - 15 godina treba najmanje da se jedan mladi doktor dovede u fazu da je suveren i samostalan da radi, a u ovom momentu najmanje stotinu mladih doktora specijalizanata ili specijalista uče švedski i njemački, stalno su na internetu i traže poslove vani, da bježe odavde, jer ne da tonemo, nego smo mi već potonuli.”

Kako kaže, ne vidi izlaz iz ove situacije, ali smatra da se radi o urušavanju javnog zdravstva i pravljenja javno-privatnog partnerstva u tom sektoru.

“Pri tome ćete moći otići u privatnu ordinaciju, platiti jedan dio sredstava, i to će, naravno, dobiti samo određene ordinacije, one koje su bliske vladajućim strukturama.”

Međutim, dodaje, javno zdravstvo mora postojati i funkcionirati, bez obzira na gubitke i dugove. Sve ostalo je igranje sa životom pacijenata i sudbinama cijelih porodica, što se trenutno dešava.  

Izvor: Al Jazeera

 

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.