Mit srpskih nacionalista

Piše: Boris Varga

Referendum o Danu Republike Srpske pokrenuo je lavinu raznih komentara u susednoj Srbiji, od šokantne izjave predsednika Tomislava Nikolića da rezultati referenduma „ne smu da budu mrtvo slovo na papiru“, do intrigantnih reči lidera Lige socijaldemokrata Vojvodine (LSV) Nenada Čanka da, ako je moguće odluke najviših pravosudnih institucija BiH rušiti na referendumima organizovanim na delu državne teritorije, onda ta vojvođanska stranka predlaže da slična praksa bude uvedena i u Srbiji, pa da se u Vojvodini „raspiše referendum o tome da li građani prihvataju sramotnu odluku Ustavnog suda Srbije od pre dve godine, o ukidanju Statuta Vojvodine i o tome da Novi Sad ne može da bude naš glavni grad”.  

Alarm za opasnost od referenduma i separatizma u Republici Srpskoj i Vojvodini dijametralno su različita pitanja, evo i zašto.

Pod izgovorom da želi da spreči autonomaštvo, odnosno separatizam 1988. izvedena je „jogurt revolucija“ koja je dovela do pljačkanja i osiromašenja regiona koji je u bivšoj Jugoslaviji bio na nivou razvoja Slovenije i Hrvatske. Nakon rušenja Miloševića, 2000. godine delimično su vraćene neke nadležnosti, ali ne i mogućnost da Vojvodina učestvuje u ubiranju i preraspodeli vlastitih prihoda, odnosno da gazduje svojim sredstvima kao što je to bilo do raspada SFRJ.

Međutim, ponovnim dolaskom na vlast socijalista i bivših radikala odigrava se revanšistički čin osporavanja i ono malo vraćenih nadležnosti od strane Ustavnog suda Srbije ukidanjem krajem 2013. godine dve trećine odredbi Statuta Vojvodine. Birokratsku raspravu oko Statuta Vojvodine nisu mnogo primetili ni zapadni lideri, koji pomno prate proces demokratizacije Srbije, a još manje građani pokrajine zaokupljeni pitanjima vlastite egzistencije. Jer, danas je to još siromašniji region čije su zarade ispod republičkog proseka, privreda monopolizovana, a sela su sve više opustošena.
Znači, izmenama Statuta Vojvodine, o kojima govor i Čanak, prividna autonomija je zamenjena još prividnijom, a koja ni na koji način danas ne ugrožava bezbednost, stabilnost ili teritorijalnu celovitost Srbije.

Vojvodina – republika

Drugo je pitanje – „žele li Vojvođani veću autonomiju, ili pak „posebnu“ Vojvodinu?“.

Retka i prilično površna ispitivanja javnog mnenja u Vojvodini pokazuju da građani podržavaju autonomiju severne srpske pokrajine, ali ne i njenu nezavisnost. Istraživanje agencije SCAN, koje je rađeno samo u Novom Sadu i objavljeno početkom 2011. godine, pokazuju da svega oko pet odsto stanovnika glavnog grada pokrajine „podržava samostalnost Vojvodine“, oko četiri odsto ispitanika vidi Vojvodinu kao „republiku u saveznoj državi“ Srbiji, a oko 16 odsto podržava „autonomiju po modelu iz 1974. godine“ . Najviše je bilo onih koji su za „više autonomije u odnosu na centralne vlasti“ – čak oko 34 odsto. 

Ipak, taj relativno značajni procenat „autonomaša” nije bio vidljiv kad se ukidanjem vojvođanskog Statuta dogodila „druga jogurt revolucija”, a reakcije javnosti na odluke Ustavnog suda Srbije bile su nemoćne i zanemarive.

Slične, a u nekim slučajevima mnogo gore trendove pokazuju i rezultati lokalnih izbora u pokrajini iz aprila ove godine. Koalicija „Vojvođanska tolerancija“, lidera Aleksandra Odžića (predsednik Vojvođanske partije), koja okuplja manje stranke i organizacije, a koja se zalaže za to da Vojvodina postane republika u sastavu federalizovane Srbije, osvojila je najmanje glasova na lokalnim izborima u Vojvodini – svega pola procenta, odnosno oko pet hiljada glasova (od preko 1,7 miliona birača u pokrajini). Radi ciničnog poređenja – samo nešto više glasova od „Vojvođanske tolerancije“ osvojili su pokrajinski rusofili iz Srpsko ruskog pokreta u Vojvodini.

Međutim, Srpska napredna stranka (SNS) u pokrajinu ulazi na velika vrata sa nešto više od 44 odsto osvojenih glasova. Bivši radikali su došli na vlast u svih 45 opština, gde u skoro svim imaju predsednika opštine i grada (osim Sente, Ade, Kanjiže i Bačke Topole, u mestima sa značajnom populacijom mađarske zajednice, ali u kojima imaju zamenike predsednika opština ili predsednike skupština). Srpska štampa takvu pobedu jedne političke opcije u Vojvodini, od uvođenja višestranačja u Srbiji ocenjuje „istorijskom“.

Ono što je jedino zajedničko za održani u Republici Srpskoj i predloženi u Vojvodini referendum – pokušaj da Dodik i Čanak poprave svoj politički rejting. LSV je na poslednjim lokalnim izborima na svom terenu doživeo poraz sa osvojenih svega nešto više od šest odsto glasova. Smatra se da je ovako loš rezultat „ligaša“ zbog njihovog predizbornog koketiranja sa Vučićem i SNS, za šta su ih kaznili zadrti birači autonomaši. Stoga je ideja LSV o referendumu u Vojvodini još apsurdnija.

Postoji i malo poznat zahtev „IV Vojvođanske konvencije”, od svojevrsne vojvođanske elite iz aprila 2012, gde se glasnije počelo zagovarati ideju Vojvodine kao federativne jedinice Srbije. Koncept „Vojvodina – republika“ više zvuči kao očajnički vapaj onih koji su donedavno raspravljali o autonomiji, a koja im je u godinama tranzicije grubog balkanskog diskursa nekako izmakla. To su uglavnom jugonostalgičari koji znaju kako se nekad u pokrajini živelo i pojedinci frustrirani centralizacijom Srbije, odnosno oni koji znaju da Beograd „drugačiji jezik“ jednostavno ne razume.

Vojvodina – grabulje za autoritarizam

Ipak, posle svega gore navedenog najbolje bi bilo postaviti pitanje „da li će u takvim okolnostima u budućnosti uopšte biti moguće sačuvati i ovu benignu autonomiju Vojvodine?“. Kalkulisanje liberalne srpske opcije sa biračima i odlučnost nacionalista da se izbore sa „saparatizmom“ od „jogurt revolucije“ 1988. do osporavanja Statuta Vojvodine 2013. govore u prilog tome da će to ići veoma teško.

O tome svedoči i poslednja promena, od septembra ove godine, odluke o simbolima Vojvodine, gde se uz građansku i proevropsku trobojku sa tri zvezdice (koja je usvojena 2002/04. godine upravo na zahtev LSV) i grb, dodaju „tradicionalni“ simboli modifikovani za potrebe politike dominantne titularne nacije – srpska zastava i grb Kneževine Srbije iz XIX veka.

Predsednik Vlade Vojvodine, naprednjak Igor Mirović, je tim povodom izjavio da bi “bilo idealno da Vojvodina ima jedan grb, ali o tome možemo razgovarati u budućnosti”. A za njegove koalicione partnere iz Saveza vojvođanskih Mađara (SVM) upotreba dva simbola za Vojvodinu je – sasvim prihvatljiva. Lider SVM Ištvan Pastor je tim povodom izjavio da je 70 posto populacije u Vojvodini srpske nacionalnosti i da većinski narod ima pravo da odabere svoje simbole: “Ako mi kao nacionalna manjina, imamo pravo da imamo nacionalne simbole, ja ne vidim zašto bi bilo ko od nas imao bilo šta protiv da se ovaj simbol utvrdi”.

Iz ovih izjava uočljiva su dva osnovna politička trenda u pokrajini: prvi – da su Vojvodinu, posle 16 godina vladavine barem prividne građanske opcije, “podelili” srpski i mađarski nacionalisti; i drugi – da srpski nacionalisti rade na tome da ona bude samo njihova. 

Politikolozi smatraju da takvi potezi neminovno vode ka sve većem poništavanju vojvođanske autonomije kao građanskog i multikulturalnog koncepta.

Međutim, ni za vreme vladavine Demokratske stranke nije se puno radilo na autonomiji Vojvodine, a to pitanje je posebno bilo osetljivo za Borisa Tadića. Nakon “Petog oktobra” 2000. godine, u Vojvodini je multikulturalizam zamenjen „multinacionalizmom”, gde se insistiralo na uspostavljanju etničke politike uz pomoć uvođenja Nacionalnih saveta za nacionalne zajednice, kao najvišeg organa kulturne samouprave nacionalnih manjina. Uvođenjem veronauke u škole, razlike u društvu su još više bile produbljene, a građanski duh Vojvodine seli se na marginu.

Novu političku dinamiku pokrenula je kriza u EU, propast evropskog regionalizma i multikulturalizma. Secesionizam u jugoistočnoj Evropi, od Bosne do Gruzije, uzdrmao je mnoge države. Nakon osamostaljenja Kosova pitanje autonomije Vojvodine za većinu političara u Beogradu postalo je noćna mora.

Srbija se veoma brzo prilagodila dekonstrukciji Bregzitom Evropske unije i prodiranju u Srednjoj Evropi koncepta populističkog nacionalizma, a autonomija Vojvodine je u tom kontekstu shvaćena kao „bezbednosna pretnja“. Istovremeno, kao pretnja pravnoj državi nisu shvaćeni „talasi nasilja“ u Vojvodini u kojima su 2004. i 2014, zbog neodmerenih izjava srpskih političara, bile rezbijane pekare i ugostiteljske radnje Albanaca, Goranca, muslimana, te drugih nesrba.  

S druge strane, nakon gubitka Kosova i skorim učlanjenjem Crne Gore u NATO, Srbija se sve više okreće u pravcu Republike Srpske. Republika Srpska je jedini srpski „trijumf“ iz ratova devedesetih i za očekivati je da će Moskva ohrabrivati taj „zagrljaj“. Slabljenje uticaja Vašingtona i Brisela na Zapadnom Balkanu bi stoga moglo biti fatalno, pre svega po stabilnost u Bosni i Hercegovini.

Ipak, diskurs o opasnosti od vojvođanskog separatizma i otcepljenja Vojvodine je mit srpskih nacionalista koji tu fikciju koriste ne samo da bi plašili građane i homogenizovali svoje biračko telo, već kako bi demontirali građanski model srpskog društva u začetku. Jer samo je groteskna geografija u kojoj bi Srbija mogla biti dovedena do ozbiljnog teritorijalnog rascepa: zamislite granicu u sred prestonice Srbije, a da poslovni centar grada, Novi Beograd, pripadne Vojvodini. Ili scena u kojoj Vojvođani sa druge strane Save mašu rezidentima Beograda na vodi.

Pitanje federalizacije Srbije takođe je blisko fantaziji. Međutim, višedecenijsko iscrpljivanje Vojvodine moglo bi u daljoj budućnosti da stvori nove frustracije i liniju civilizacijskih podela u kojima bi referendumi, poput onih Dodikovih, mogli biti veoma mogući.

I tu su grabulje koje su već spremne da na njih nagazi Vučićeva vlast. Jer uvek je lakše populističkom autokratskom režimu sputati region koji ima predispozicije za razvoj, umesto da se „gubi vreme“ sa reformama u delovima koji to krajnje potrebuju.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uiredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera