Mit o ‘umjerenim muslimanima’

Od terorista do diktatora, stranih agresora do fabriciranih prijetnji, muslimanski identitet je okaljan skoro svakim negativnim stereotipom (Reuters)

Piše: Khaled A Beydoun

Nakon što je na četiri ključna primarna predsjednička izbora 26. aprila pobijedila, Hillary Clinton je povukla liniju između „marljivih muslimana koji mrze terorizam“ i (muslimanskih) terorista.

Pred brojnim pristalicama u Philadelphiji, Clinton – za koju se predviđa kako će biti predsjednički kandidat ispred Demokratske stranke – samo je spomenula muslimane u vezi sa terorizmom i potvrdila mitsku paradigmu „dobri protiv loših“ muslimana.

Američki muslimani su po tome ili „oni koji mrze teror“ ili teroristi, sortirani u jednu od ove dvije karikirane kategorije među kojima nema razmaka ili drukčije raspodjele.

U širem kontekstu politike protiv radikalizacije, po kojoj lokalni čuvari zakona prate muslimanske prostore elektronskom prismotrom i razmještanjem doušnika, govor Clinton ponudio je američkim muslimanima već poznat, ali nikad više prijeteći ultimatum: izaberite umjereni muslimanski identitet „mrzitelja terorizma“ koji sankcionira država ili budite označeni sumnjom koja dovodi svoju prismotru, ispitivanje i kršenje građanskih prava.

„Dobri musliman“

Mnogo pisanja, filmskih traka i nebrojen broj medijskih izvještaja govori o lošim muslimanima.

Od terorista do diktatora, stranih agresora do fabriciranih prijetnji, muslimanski identitet je okaljan skoro svakim negativnim stereotipom i metaforom koji se mogu zamisliti. Predstavljanja dobrih muslimana, u svakom mediju, su rijetka i daleka.

Zaista, hegemonija zlih ili „loših muslimana“ je u potpunosti zasjenila predstavljanja „dobrih muslimanima“ i u slučajevima gdje su potonji predmet pažnje, oni budu na udaru zakona o gušenju terorizma ili sprečavanja radikalizacije.

Kao što je slučaj sa „lošim muslimanima“, identitet „dobrih muslimana“ se neraskidivo veže sa terorizmom.

Obje karakterizacije su ukorijenjene u usvojenoj osnovi koja omogućava porast linearnom karikiranju koje nadmašuje predstavljanje „dobrih muslimana“ kao olimpijskih sportaša i učenjaka, žrtava užasnog nasilja, pa čak i lidera svjetskih poznatih gradova.

Društvena razumijevanja „dobrih muslimana“ su jednako uska kao i društveni koncept „lošeg muslimana“ teroriste.

Državni okvir, naročito jer se žestoko investira u njega i koji širi svoj antiteroristički program protiv radikalizacije, ne pokušava rastaviti jednačinu dobar protiv lošeg muslimana – već se kroz nju ojačava.

Sukob radikalizacija

Za američke muslimane, prikazi dobre pripadnosti državi su povezani sa terorizmom. Preciznije, sa osuđivanjem svakog čina koji je počinio musliman. Izvinjavanjem za djela poremećenog, udaljenog čovjeka. Te svakodnevno, na gluhe uši, kolektivne izjave protiv divljačkih djela divljačkih počinitelja kao što je ISIL.

Američki muslimani su prepuni osjećaja kolektivne krivice koji ih obavezuje da odbacuju i da se izvinjavaju za djela i ljude sa kojima nikakve veze nemaju.

Popularna izvedenica „dobri muslimani“ ili „umjereni muslimani“, koju sada agresivno forsira država, kao i stav „sukob civilizacija“ koji je vidljiv u nedavnim istupima američkog predsjednika Baracka Obame, tjeraju američke muslimane da biraju strane.

Nažalost, postoje samo dvije strane i izbor pogrešne dovodi osobu u položaj otvorenosti ka identifikaciji kao lošeg muslimana koja donosi prismotru i mogućnost državnog nasilja.

Model politike protiv radikalizacije, koji ja nazivam „Novim patriotskim zakonom“, zasniva se na radikalnoj osnovi. Preciznije, na opciji kako samo u islamu postoji mogućnost da neko postane terorista, a da toga nema ni u jednoj drugoj ideologiji.

Terorizam se ne dovodi samo u vezu sa islamom, već se samo za njega veže i ni za šta drugo. Ovo problematično načelo, koje čini sami temelj politike borbe protiv radikalizacije, pokazuje kako FBI, lokalne sigurnosne snage i informanti i sugovornici iz redova američkih muslimana provode programe borbe protiv radikalizacije.

Potonji, sami američki muslimani, upotpunjavaju ulogu „muslimana koji mrze teror“, čime su dio uske koncepcije države o tome šta znači biti dobar musliman.

Ne da samo reguliraju svoje vjerske prakse za zapadnjačkim, liberalnim osjećajima, već, što je možda važnije u američkom kontekstu, provode državnu prismotru u privatnim okruženjima američkih muslimana, sve u ime sprečavanja radikalizacije.

„Napredni muslimanski doušnik“

Ovi umjereni muslimani, za državu su suštinski važan model muslimanske manjine.

Malo je poznato o politici borbe protiv radikalizacije izvan državnih institucija i osnovnih razmatranja o muslimanima.

Država je kapitalizirala na neznanju osnovnih razmatranja i protivnici su stoga bili neefikasni sa obrazovanjem američkih muslimana na osnovnom nivou o spektru slobode izražavanja, slobode govora i prijetnjama privatnosti koje nosi program.

Hitnost informiranja zajednica, naročito onih radničkih i siromašnih gdje je kontra-radikalizacija disproporcionalno raspoređena, je od naročite važnosti.

Ipak, razmrsivanje islama od radikalizacije je namjerno zakomplicirala država kako bi to teže išlo sve većem broju onih koji prihvaćaju priču o umjerenim muslimanima.

Taj front je ojačao za vrijeme demokratske uprave Bijelom kućom, te ubrzan otvoreno progresivnom administracijom koja omogućava muslimanskim liberalima i demokratama da djeluju što je nemoguće pod republikanskom vladavinom u Bijeloj kući.

Stoga, dok je širenje države prismotre pod Obamom „reality-politik“, njegova partijska afilijacija i rasni identitet širi mrežu onih koji mogu djelovati kao lokalni informant, kao i specifični „progresivni muslimanski doušnik“ ili zagovarač kontra-radikalizacije.

Glasovi sa ivice

Doista, djelovanje američkih muslimana u vrijeme bivšeg predsjednika Georgea W Busha bilo je ograničeno na glasove sa ivice desnice ili „učenjaka administracije“ koji su zamijenili akademsku objektivnost za utjecaj u administraciji. Velika većina američkih muslimana, dok je Bush bio u Bijeloj kući, distancirali su se od tih domicilnih informanata.

Ova se paradigma nije promijenila za vrijeme Obame. No, strukture prismotre koje postoje su se proširile, dok se eksplicitno ismijavanje islama koje je iznio Bush, a usavršio Donald Trump, ušuškalo tolerantnim jezikom, ramazanskim večerama i posjetama džamijama.

Očarani, američki muslimani ljevice i centra potrčali su iskazati podršku Obami i stajali uz njega dok je on tiho širio i jačao prismotru američkih muslimana i upario Patriotski zakon sa kontraradikalizacijom.

Ovi umjereni muslimani, koji su se funkcionalno povezali sa stavom da je ekstremizam ekskluzivno povezan sa islamom, a radikalizacija sa muslimanskim akterima, su oni američki muslimani „koji mrze terorizam“ koje je spomenula Hillary Clinton 26. aprila.

Manevriranje položajem, u i izvan administracije, koje dodatno utvrđuje samu jednačinu „dobar protiv lošeg“ muslimana koja je dugo pogađala muslimane u SAD i poništila njihovu pripadnost državi, je sada prikazivanje i razumijevanje muslimanskog identiteta.

Biti umjeren, u sve većem lovu na muslimanske radikale, nikada nije bila gora pozicija.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera