Mit o njemačkom rušenju Jugoslavije

Hans-Dietrich Genscher (lijevo) i Roland Dumas (desno) imali su oprečne stavove o raspadu bivše Jugoslavije (AFP)

Piše: Enver Robelli

Možda ništa nije slučajnost u političkim i povijesnim događanjima. Takav su dojam mogli imati promatrači nakon što su hrvatski građani s pravom glasa prije nekoliko dana na referendumu odlučili podržati učlanjenje njihove zemlje u Europsku uniju (EU). Referendum je održan točno dvadeset godina nakon što su zemlje Europske zajednice, kako se tada nazivala sadašnja EU, priznale neovisnost Hrvatske i Slovenije. Prije dva desetljeća Hrvatska je bila u ratu, velik je dio njezina teritorija bio pod nadzorom srpskih pobunjenika te Jugoslavenske narodne armije, koja se stavila u službu politike ondašnjeg predsjednika Srbije Slobodana Miloševića. Gradovi poput Vukovara i Dubrovnika bili su izloženi razaranjima, na desetke tisuće civila bilo je prisiljeno napustiti vlastite domove, te je na tisuće građana bilo ubijeno u metežu etničke mržnje. Dva desetljeća kasnije, u zimu 2012. godine, Hrvatska je zatvorila jedno važno povijesno poglavlje: ta će zemlja prvog srpnja 2013. postati 28. članica EU, a rijeka Dunav u Vukovaru postat će nova granica EU. Dva desetljeća prije, s obale te europske rijeke bio je bombardiran barokni gradić s najrazvijenijim gospodarstvom u čitavoj tadašnjoj Jugoslaviji.

Protunjemačka kampanja

Dok je 11 od tadašnjih 12 zemalja članica EZ-a odlučilo priznati neovisnost Slovenije i Hrvatske 15. siječnja 1992., preostala dvanaesta zemlja članica koja je imala utjecaj u Europi taj je korak poduzela nešto ranije: 23. prosinca 1991. Njemačka je obznanila odluku o priznavanju dviju ondašnjih jugoslavenskih republika koje su proglasile neovisnost šest mjeseci ranije. Taj je čin kod nemalog broja Srba zabetonirao mit da je Njemačka time zadala Jugoslaviji smrtonosni udarac. Mjesecima prije toga srpski su mediji vršili široku propagandu protiv navodno arogantnih Nijemaca koji se ponovno vraćaju na Balkan kao osvajači. List Večernje novosti objavio je jednu karikaturu u kojoj se u istom redu pojavljuju Adolf Hitler, Ante Pavelić i Franjo Tuđman. Time se namjeravalo ukazati na navodni kontinuitet od nacizma iz Drugog svjetskog rata do Tuđmanove politike s početka 1990-ih. Novine Glas iz Banja Luke u izdanju od 26.-27. listopada 1991. objavile su proglas Srpske demokratske stranke, u kojem se, između ostalog, isticalo: “Ukoliko se sve patriotske nacije ne ujedine u borbi protiv fašističke Njemačke i ustaša, onda ćemo mi ubrzo nestati s lica zemlje”. U jednoj karikaturi koja je objavljena devetog veljače 1994. u listu Zapadna Srbija na ilustrativan je način prikazana zima u Hrvatskoj: umjesto snježnih pahuljica nacrtano je kako u toj zemlji padaju nacistički kukasti križevi “dolepršali” iz Njemačke. (Takvi se primjeri u velikom broju mogu pronaći u studiji Armine Galijaš o Banjoj Luci u vremenu rata 1990-ih.) Nekoliko godina kasnije, tijekom sudskog procesa u Hagu, Slobodan Milošević će izjaviti da je “glavni krivac za rušenje Jugoslavije” Hans-Dietrich Genscher, njemački vicekancelar i ministar vanjskih poslova s početka 1990-ih.

Ministar vanjskih poslova Hans-Dietrich Genscher tada je izjavljivao: “Dame i gospodo, Njemačka u ovom jugoslavenskom sukobu ne drži stranu niti jednom narodu protiv drugog naroda ove zemlje s kojom imamo tijesno prijateljstvo. Mi držimo stranu brojnim ženama i majkama koje ne žele da njihovi muževi i sinovi prolijevaju krv u ovom besmislenom ratu”.

Takve optužbe ne mogu izdržati bilo kakvu iole ozbiljnu analizu. Slovenija i Hrvatska proglasile su neovisnost 25. lipnja 1991., nakon što je postalo jasno kako Jugoslavija nema budućnost. U objema jugoslavenskim republikama odluka o razdruživanju iz federacije bila je donesena na referendumu. Međutim, uprkos tome, međunarodna je zajednica (čitaj: zapadni svijet, uključujući i Sjedinjene Američke Države) nastavljala biti skeptičnom. U početku ona nije službeno podržala neovisnost Slovenije i Hrvatske. Tijekom 19. i 20. lipnja 1991. u Berlinu je održan samit Konferencije za europsku sigurnost i suradnju (KESS, danas Organizacija za europsku sigurnost i suradnju, OESS) na kojemu je Njemačka u svojstvu zemlje domaćina formulirala završnu deklaraciju. U toj se deklaraciji pozivalo na očuvanje jedinstvene Jugoslavije, te na mirno rješenje sukoba. I tjednima nakon toga teritorijalna se cjelovitost Jugoslavije nije dovodila u pitanje od strane Bonna, tadašnjeg glavnog grada Njemačke

Genscherova analiza

Razaranje Vukovara, napadi na Stari grad Dubrovnika, te slike izmasakriranih civila šokirale su njemačku javnost, koja je za razliku od javnosti drugih europskih zemalja bila bolje informirana zahvaljujući i kompetentnim novinarima. Ti su novinari bili dobri poznavatelji Jugoslavije, dok su nekolicina njih, poput Johanna Georga Reismüllera iz Frankfurter Allgemeine Zeitunga, nekada bili dopisnici iz Beograda. Pojedini su mediji vršili veliki pritisak da se poduzme nešto protiv srpske agresije u Sloveniji i Hrvatskoj. No političari su oklijevali. Ministar vanjskih poslova Hans-Dietrich Genscher tada je izjavljivao: “Dame i gospodo, Njemačka u ovom jugoslavenskom sukobu ne drži stranu niti jednom narodu protiv drugog naroda ove zemlje s kojom imamo tijesno prijateljstvo. Mi držimo stranu brojnim ženama i majkama koje ne žele da njihovi muževi i sinovi prolijevaju krv u ovom besmislenom ratu”.
Sredinom studenoga 1991. srpske su snage osvojile takoreći potpuno razrušeni Vukovar, napadi na Dubrovnik nisu prestajali, te se sukob u Hrvatskoj sve više zaoštravao. U to je vrijeme došlo do promjene stajališta Njemačke, koja je s pravom ocjenjivala kako Jugoslavija sada postoji samo na papiru. No Genscher nije djelovao jednostrano, kako su skloni misliti pojedini srpski ili zapadnoeuropski ljevičarski promatrači. Sedamnaestog prosinca 1991. šef njemačke diplomacije uspio je uvjeriti svoje kolege iz redova članica EZ-a da tko želi može priznati neovisnost Slovenije i Hrvatske. Tom je prilikom Genscher kazao da će “očuvanje struktura koje nisu prihvaćene od strane naroda, dovesti samo do povećanja tenzija”. Jedino nakon što je EZ usvojila zajedničku odluku o priznavanju dviju jugoslavenskih republika Njemačka je djelovala 23. prosinca 1991. Tri tjedna nakon toga djelovale su i ostale države članice EZ-a. Ipak, i odluka Njemačke o priznavanju neovisnosti Slovenije i Hrvatske, premda obznanjena 23. prosinca 1991., stupala je na snagu 15. siječnja 1992., dakle istodobno kad i odluke ostalih zemalja članica EZ-a.

Naslućivanja da je Njemačka srušila Jugoslaviju spadaju u carstvo fantazije.

Ipak, mit je sad već stvoren. Čak je i Roland Dumas, francuski ministar vanjskih poslova (1988.-1993.), Njemačku proglasio odgovornom za zaoštravanje krize u Jugoslaviji, kazavši kako je priznavanjem neovisnosti Hrvatske i Slovenije izgubljena šansa za političko rješenje. Da se Dumas ne može uzeti toliko za ozbiljno pokazuje i činjenica da je on 2001. godine osuđen za korupciju od strane jednog francuskog suda. Ali, ravnodušnu je poziciju prema zločinima – ili možda čak donekle prosrpsku poziciju – držao i francuski predsjednik Francois Mitterrand. U jednom intervjuu koji je dao listu Frankfurter Allgemeine Zeitung u prosincu 1991. on je bio upitan o uzrocima krize u Jugoslaviji. Njegov je odgovor glasio: “Vi me pitate tko je agresor, a tko je napadnut? Ne mogu Vam reći. No ono što znam jest da se povijest Srbije i Hrvatske odvijala uz puno drama”. Koliko je duboko bio ukorijenjen mit da je Njemačka srušila Jugoslaviju pokazuje i jedna izjava Warrena Christophera, američkog državnog tajnika u administraciji Billa Clintona. U jednom intervjuu za list USA Today on je kazao: “U čitavom su procesu priznavanja… učinjene krupne greške te Nijemci za to snose posebnu odgovornost”.

Teorija zavjere

Potpuno drukčije misli Marie-Janine Calic, koja je profesorica povijesti istočne i jugoistočne Europe na Sveučilištu Ludwig-Maximilian u Minhenu. Ona je nedavno izjavila za Frankfurter Allgemeine Zeitung da “niti za rušenje Jugoslavije, niti za krvavi tijek sukoba odgovornost ne snose vanjski akteri, nego isključivo odgovorni dužnosnici republika”. Izgleda da u međuvremenu u teoriju zavjere prema kojoj je Njemačka ta koja je srušila  Jugoslaviju još vjeruje jedino austrijski pisac Peter Handke te pojedini nacionalisti u Beogradu. U svojoj knjizi “Zimsko putovanje rijekama Dunav, Sava, Morava i Drina ili Pravda za Srbiju” Handke je napao francuske intelektualce Alaina Finkielkrauta te Bernard-Henri Lévya, vrijeđajući ih da su protusrpski nastrojeni, a u stvari obojica su bili samo žestoki kritičari ravnodušnosti Europe prema monstruoznim zločinima na Balkanu. Novine Frankfurter Allgemeine Zeitung Handke je nazvao “središnjim europskim listom za žderanje Srba (Serbenfressblatt)” . Odgovor nije puno kasnio: Finkielkraut je nazvao Handkea “ideološkim čudovištem”, dok mu je dnevni list savjetovao da ode psihijatru. Handke je izjavljivao kako njegov cilj nije bio napisati neki pamflet, ali u tekstu “zasigurno ima i pamfletskih elemenata”. Kako Handkeove optužbe, tako i naslućivanja da je Njemačka srušila Jugoslaviju, spadaju u carstvo fantazije. Trebalo je proći dvadeset godina da bi potpuna istina izašla na vidjelo: svojom je odlukom o priznavanju Slovenije i Hrvatske tadašnja njemačka vlada samo priznala novu realnost koja je stvorena u Jugoslaviji. S takvom su se realnošću ubrzo pomirile i ostale zemlje članice EZ-a.

Preveo: Xh. Shehu

Stavovi Izraženi u ovom tekstu su autorovi i nužno ne predstavljaju uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera