Mistifikacija Qassema Soleimanija

General Qassem Soleimani pozdravlja vrhovnog lidera ajatolaha Alija Khameneija tokom vjerske ceremonije u džamiji u njegovoj rezidenciji u Teheranu, u Iranu 27. marta 2015. (AP)

U protekle tri sedmice, mnogi su se analitičari fokusirali na to kako će ubistvo generala Qassema Soleimanija utjecati na iransko-američku konfrontaciju na Bliskom istoku. Malo je pažnje, međutim, posvećeno posljedicama koju će njegova smrt imati na unutrašnja pitanja u Iranu.

Ovaj general, koji je bio na čelu jedinice Quds Korpusa islamske revolucionarne garde (IRGC), bio je važna ličnost ne samo u promoviranju projekcije moći Islamske Republike u inozemstvu već i u oblikovanje njenog domaćeg narativa i političke dinamike.

Čak je i prije smrti Soleimani zauzimao gotovo mitski status i za iransku javnost i za iranske simpatizere u inostranstvu. U očima religioznih ljudi, on je bio zaštitnik svetišta Sayede Zaineb, koju poštuju šiiti i heroj koji se usprotivio Izraelu i podržao palestinski otpor. U očima nacionalista i onih koji uopšte ne vjeruju u Islamsku Republiku, on je bio hrabri komandant koji se borio protiv terorista i stranih neprijatelja koji pokušavaju uništiti Iran.

On nikada nije bio uključen ni u kakve navode o korupciji, interne političke razmirice ili u slamanje protesta i pobuna, kao što su drugi zapovjednici IRGC-ja bili. Govorio je arapski i proveo dosta vremena u arapskom svijetu; imao je dobre odnose sa Hezbollahom, Hamasom i Islamskim džihadom. To ga je učinilo pravim licem za iransku kampanju da proširi svoj utjecaj u regiji nakon američke invazije na Irak 2003.

Mitski status Soleimanija bio je nužan da se izgradi slika moćnog Irana, interno i eksterno, da se zataška realnost opkoljene nacije. Unutar Irana, čak i mladi ljudi, koji su daleko od prve i druge generacije revolucije i njenih ideala, i dalje vjeruju u iransku nadmoć. Slika Soleimanija i dalje hrani ovo vjerovanje.

Poticaj mitologizaciji

S obzirom na sve ovo, ne treba biti iznenađujuće što mlada žena koju moralna policija može prekoriti što se obukla na „neislamski“ način, žali za njim na sahrani. Isti taj razlog je motivisao dobro poznatog liberalnog romanopisca kao što je Mahmoud Dowlatabadi, koji je kritikovao dešavanja nakon Iranske revolucije 1979. u svom poznatom romanu Pukovnik i koji je poznat po svom protivljenju vladi, da hvali Soleimanija za života i oplakuje njegovu smrt sa velikom tugom.

Solemanijevo ubistvo je dalo njegovoj mitologizaciji novi podstrek. Njegova je slika postala mješavina ašuranskog heroizma imama Husseina, unuka poslanika Muhammeda s.a.v.s. koji se pobunio koji se pobunio protiv emevijskog vladara Yazida i tragično je stradao i heroizma likova u Shahnamehu (Knjizi kraljeva) koju je napisao perzijski pjesnik Abu Qasem Ferdowsi.

Soleimanijev mitski status, međutim, nije izronio spontano.

On se pridružio IRGC-ju u trenutku kada je general Mohsen Rezaee postavo vrhovni zapovjednik. Pod njegovim je vođstvom IRGC postala institucija sa snažnim temeljima i širokim ovlastima. Oni su obučavali i zapošljavali ne samo vojni i obavještajni kadar već i stručnjake iz ekonomije, politike, psihologije i sociologije. Njihove aktivnosti i projekti su uvijek bili pažljivo planirali i izvedeni, a takav je bio i Soleimanijev uspon.

Mitologiziranje njegovih poduhvata vani bio je savršen način da se opravda miješanje u pitanja u arapskoj regiji, i u domovini i vani.

Da nije bilo tragedije s ukrajinskim avionom, imppuls iza Soleimanijeve mitologizacije bi bio snažniji. Ova je nesreća znatno umanjila politička postignuća Islamske Republike i ono što je konzervativna politička struja bliska vrhovnom vođi ajatolahu Aliju Khameneiju mogla postići u Iranu.

Poremećeni planovi Garde

Ipak pretjerano bi bilo tvrditi da se emocionalni impuls među Irancima prema njihovom heroju preko noći pretvorio u nezadovoljstvo. Nekoliko fotografija ljutitih demonstranata koji kidaju njegove postere nakon pada aviona ne negira činjenicu da Soleimani ostaje popularan među Irancima.

Jedna od najvažnijih posljedica njegove smrti je ta da je poremetila planove da IRGC preuzme veću ulogu u politici, dok se Islamska Republika priprema za predavanje ovlasti sa oboljelog Khameneija na njegovog nasljednika.

IRGC je dugo držan van politike zbog protivljenja osnivača Islamske republike ajatolaha Ruhollaha Khomeinija, na učešće vojske, uključujući i IRGC, u bilo kakvoj političkoj aktivnosti. On je to smatrao suprotnim vrijednostima revolucije.

Situacija se promijenila 1989. kada je ajatolah Khamenei postao vrhovni lider i doveo IRGC bliže centru moći. Pokojni Rafsanjani je, s druge strane, moderirao uključenost IRGC-ja u ekonomiji tokom svog mandata kao predsjednik između 1989. i 1997, kada je ova država prolazila kroz rekonstrukciju nakon razornog rata sa Irakom (1980-1988).

Utjecaj IRGC-ja je stalno rastao i 1999, nakon dvije godine prvog reformiste predsjednika Mohammeda Khatamija, oni su javno pokazali svoju snagu. Dvadeset i četiri zapovjednika IRGC-ja, među njima Soleimani, potpisali su i poslali pismo Khatamiju u odgovoru na ono što su oni vidjeli kao loš tretman studentskih protesta, zaprijetivši mu državnim udarom.

Od tada je IRGC je tražio načine da pretvori svoj uspjeh u regiji u kojoj brane naciju – zadatak u kojem je Soleimani odigrao značajnu ulogu – u političke uspjehe u domovini. Nije predaleko govoriti o Soleimaniju kao o najkvalifikovanijem da se okoristi od takvih uspjeha zbog svoje popularnosti.

Intenzivne aktivnosti

Ovaj je pogled vidljiv u intenzivnim političkim aktivnostima generala Soleimanija u nekoliko godina nakon ubistva. Iako je njegov rad bio tajnovit, u proteklih nekoliko godina često je u javnosti puštao slike sebe na misijama.

Onda se prošle godine on pojavio na rijetkom sastanku između ajatolaha Khameneija i sirijskog predsjednika Bashara al-Assada, koji je došao u Teheran. Odsustvo iranskog ministra vanjskih poslova Mohammeda Javada Zarifa sa sastanka signaliziralo je sve veći značaj IRGC-ja u iranskim vanjskopolitičkim pitanjima i rezultiralo je time da je ministar podnio ostavku u znak protesta.

Ovaj i drugi događaji tokom proteklih nekoliko godina naveli su neke da vjeruju da se Soleimani priprema da preuzme političku ulogu. Pojavile su se glasine da će se njegovo ime pojaviti na predsjedničkim izborima 2021.

Njegova smrt i obaranje ukrajinskog aviona od strane IRGC-ja, pokvarili su ove planove. Ovaj drugi incident je omogućio predsjedniku Hassanu Rouhaniju, čiju su administraciju sve više u stranu gurali konzervativci i IRGC, da uzvrati udarac.

U prikrivenoj kritici IRGC-ja i njihovog konfrontacijskog stava prema SAD-u i Evropi, Rouhani je nedavno rekao kako nema načina da se riješe problemi ekonomije bez okretanja ka međunarodnoj zajednici. Prema njemu, Iranci su glasali 2013. i 2017. da deeskaliraju tenzije u regiji i normaliziraju odnose sa ostatkom svijeta.

Promjena američke politike

Rouhanijevu vladu je ozbiljno oslabio neuspjeh nuklearnog sporazuma. Sankcije koje je obećao da će eliminisati su se vratile i izazvale nered u iranskoj ekonomiji. Njegovo uvjerenje da bi mu Evropljani mogli pomoći pokazalo se pogrešnim. Svi uspjesi koje je ostvario potpisavši nuklearni sporazum 2015, koji su ga stavili na listu kandidata koji će vjerovatno naslijediti ajatolaha Khameneija kao sljedećeg vrhovnog lidera, nestali su onog trenutka kada je predsjednik Donald Trump promijenio američku politiku prema Iranu.

U ovom kontekstu će predstojeći dvoji izbori u februaru – za Parlament i za članove Skupštine stručnjaka (kojoj je, između ostalih, dužnost da izabere vrhovnog vođu) – kao i predsjednički izbori 2021. biti ključni.

Uprkos slabosti reformističkog i umjerenog kampa, Rouhani se i dalje nada da će postići uspjeh na predstojećim parlamentarnim izborima, ali konzervativna struja već stavlja barijere ispred njega.

Ranije ovog mjeseca, Rouhani je kritikovao odluku Vijeća čuvara, koje predlaže kandidate za izbore, jer su diskavalifikovali hiljade ljudi koji su se registrovali za izbore. „[Postoje] kandidati iz koliko stranaka? Iz jedne stranke? Ovo nisu izbori… ljudima je potreban diverzitet“, rekao je on.

Uzimajući u obzir kompleksnu političku situaciju u Iranu, predstojeći izbori će biti daleko više od prostog takmičenja između konzervativaca i reformista ili konzervativaca i umjerenjaka. Zapravo bi mogli u potpunosti prevazići ovaj dualizam. Možda još važnije, ovo će takmičenje imati značajan utjecaj na plan nasljeđivanja 80-godišnjeg Khameneija.

Ako predstojeći Parlament dovede konzervativne ličnosti sa snažnim vezama sa IRGC-jem, i ako naredni predsjednik bude pripadao istom kampu, krug će biti zatvoren sa vrhovnim liderom koji dijeli istu intelektualnu i političku orijentaciju.

Različiti kampovi

Po ovom scenariju, moglo bi se očekivati od bivšeg predsjedničkog kandidata Ebrahima Raisija, koji je izgubio od Rouhanija 2017, da bude jak kandidat za mjesto vrhovnog vođe. Prošle godine on je imenovan za glavnog suca u Iranu da bi mogao imati priliku da ponovo stekne političku popularnost koju je izgubio tokom predsjedničke kampanje kroz borbu protiv korupcije. Vjerovatnim kandidatom ga čini to što je njegova intelektualna orijentacija uglavnom skladna s onom IRGC-ja.

Iako je izbor novog vrhovnog vođe ekskluzivno pravo Vijeća stručnjaka, različite sile će tražiti načine da utječu na ovo glasanje, uključujući različite političke kampove, svećenstvo u Qomu i IRGC-ju, koji će izgleda biti najutjecajniji igrač.

Ko god zauzme vlast u različitim institucijama – Parlamentu, vladi i vrhovnom vođstvu – glavni izazov s kojim će se suočiti je da umiri iransko „protestno društvo“ – da upotrijebim riječi profesora političkih nauka Husseina Bashiryja.

Kako je izgnani opozicioni političar Ebrahim Yazdi istakao u svojim memoarima, Iran još prolazi kroz veoma nestabilan period i još traži oslobođenje, koje je započelo sa Duhanskim ustankom 1890, nakon kojeg je uslijedila Ustavna revolucija 1906., Mossadeghov pokret iz 1953. i Islamska revolucija 1979.

Iransko društvo zaista ostaje u stanju revolucije, čak i ako je za njihovo političko vođstvo revolucija gotova.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera