Misija ostvarena: Haos na Bliskom istoku

Krajem prošlog mjeseca, (29. novembar, 2019), Richard N. Haass, predsjednik Vijeća za vanjske poslove (CFR), utjecajnog američkog think tanka za vanjsku politiku i međunarodne odnose, na svom Twitter nalogu je napisao: “Irak i demokratija ne koegzistiraju lahko. Da li zbog historije, demografije, religije, političke kulture, izvanjskog utjecaja i/li nečega drugog, bilo je to pogrešno mjesto (a vjerovatno i nema pravog mjesta) za projiciranje američkih ambicija za jedan transformirani Bliski Istok.” Haass je ovaj kratki komentar napisao uz podijeljeni tekst The Washington Posta u kome se najavljuje da će irački premijer Adel Abdul Mahdi ponuditi svoju ostavku kako bi spriječio dalje krvoproliće u Zemlji.

Kratki pregled dešavanja na Bliskom Istoku i u području Sjeverne Afrike, dakle, u regionu koji se u međunarodnim odnosima skraćeno označava kao MENA, dovoljno govori koliko je demokratija u ovom području nazadovala od “obećavajućih” događaja koji su započeli prije skoro deceniju, tzv. Arapskog proljeća. Osim Tunisa koji se koliko-toliko “izvukao” iz haosa, malo gdje se mogu vidjeti pozitivne promjene. Libiju od 2011. godine i pada Geaddafija razdiru frakcijske borbe između snaga lojalnih Vladi nacionalnog jedinstva i snaga koje predvodi odmetnuti zapovjednik general Halifa Haftar. Zabrinutost zbog daljnje eskalacije nereda u ovoj zemlji izrazili su nedavno i Turska i Egipat. S druge strane, u Egiptu je nakon abortiranja demokratije koju je sproveo general Abdul Fettah Sisi danas situacija, prema svjedočenjima Egipćana, daleko teža i gora nego u vrijeme decenijske diktature svrgnutog predsjednika Hosni Mubaraka. U Bahreinu je pobuna zaustavljena izravnom intervencijom Saudijske Arabije koja je izvedena pod okriljem sporazuma zemalja članica Vijeća za saradnju u Zaljevu GCC.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Najkrvavije i najtragičnije je „Arapsko proljeće“ prošlo u Siriji i Jemenu. U Siriji i Jemenu sukobi i nestabilnost faktički još uvijek traju. Režim Bashara al-Assada u Siriji se nakon izravne pomoći Irana i kasnije intervencije Rusije uspio održati naspram intervencija i uplitanja iz Turske, Sjedinjenih Država, Francuske, Velike Britanije, Saudijske Arabije, UAE, Katara i drugih zemalja koje su podržale pobunjenike u Siriji. Osim stotina hiljada žrtava, ogromnog uništavanja, humanitarne krize, milioni ljudi (posebno u slučaju Sirije) su danas izbjeglice u Turskoj, Jordanu, Libanu, te interno unutar zemlje. U Jemenu je početno nezadovoljstvo preraslo u svrgavanje Ali Abdala Saliha, te sve žešći građanski rat, potom rast moći Husijuna i Al-Kaide, te kasniju intervenciju Saudijske Arabije, s jedne strane, i podršku Irana Husijunima, s druge. I u ovoj zemlji sukobi su odnijeli stotine hiljada života, a vojna intervencija Saudijske Arabije zemlju je dovela do teške humanitarne krize i gladi. Na kraju 2019. godine, UN predviđa da bi se sukob mogao stišati u 2020. godini.

U Iraku kojeg je Arapsko proljeće “pogodilo” iz Sirije u stanju nedovršene tranzicije nakon Američke invazije i svrgavanja Saddama Husseina, ponovno je kriza vlade nakon nedavnih demonstracija u kojima je preko 400 ljudi poginulo. K tome, i u Libiji i Jemenu, kao i u Iraku unatoč krvavim posljedicama pobuna, čini se da narodi ovih zemalja ne odustaju od svojih zahtjeva za slobodnijim, perspektivnijim i manje koruptivnim društvima. Uz već postojeće krize desila su se dodatna raslojavanja. Nakon neuspjeha u Siriji Turska se od Sjedinjenih Država i Zapada okrenula više ka Rusiji i Iranu, Saudijska Arabija je zajedno sa UAE, Bahrejnom i Egiptom blokirala Katar, kratko rečeno geopolitička preslojavanja su otišla u nove i nepredvidive smjerove, a za razliku od ranijih priča o demokratizaciji i liberalizaciji Bliskog Istoka sve je učestaliji narativ o haosu u ovom regionu i politikama upravljanja haosom.

Zahtjev za slobodom

Ipak, ako bismo u nekom idealističkom teorijskom okviru željeli identifiricati ključne pozitivne promjene Arapskog proljeća na Bliskom Istoku, a time i projektirati demokratske izglede i mogućnosti u budućnosti, tu bismo zasigurno mogli detektirati dvije važne promjene: na unutrašnjem planu je to sve izraženiji zahtjev za slobodom od diktature, a na vanjskom je to odbijanje intervencionizma. Naravno, ne postoji mogućnost egzaktnog mjerenja tog statusa demokratskih potencijala, ali nedavna dešavanja u Iranu, jednom prilično čvrstom i dugotrajnom teokratskom režimu koji uz to ima značajnu angažiranost u sukobima u regionu, idu u prilog tezi da će se na Bliskom Istoku stvari ipak pokrenuti izvan dosadašnjih uobičajenih intervencionističkih i kontrarevolucionarnih okvira. Ovoj tezi u prilog idu i neobične društvene promjene u apsolutističkim monarhijama koje su se oslanjale na tradicionalne kulturološke i religijske elemente. U monarhističkim državama Bliskog Istoka, posebno u naftom i plinom bogatim zemljama, nakon Arapskog proljeća osjetio se histeričan strah od pobuna, a vlasti su, svaka na svoj način, pokrenule različite mjere suzbijanja opozicionih glasova, te inicijative relaksiranja odnosa upravo s ciljem da slična dešavanja spriječe u svojim sredinama.

Upravo u ovom kontekstu je na neki način važan pogled na Bliski Istok i svojevrsno javno priznanje Richarda Nathana Haassa koji je za predsjednika spomenutog američkog think-tanka (CFR) imenovan  2003. godine, iste godine kada je 1. maja, američki predsjednik George W. Bush slavodobitno pozirajući na nosaču aviona USS Abraham Lincoln održao govor u kojem je obznanio kraj glavnih borbenih operacija u Iračkom ratu, a iznad njega je na ratnom brodu stajala ispisana poruka ispisana u bojama američke zastave: “Misija ostvarena”. Prije ove funkcije u Vijeću za vanjske poslove, Haass je bio direktor za političko planiranje State Departmenta i blizak savjetnik tadašnjeg državnog sekretara Colina Powela. Kasnije će napisati i knjigu Svijet u neredu u kojoj zastupa tezu da je svijet ušao u jednu novu historijsku eru zbog pada američke dominacije, nuklearne proliferacije, cyber terorizma, ali i zbog velikih vanjsko političkih propusta.

Vjerovatno je još rano za bilo kakve ozbiljne projekcije statusa demokratije na Bliskom Istoku, ili preciznije za projekcije haosa kao dominantnog narativa u sadašnjim međunarodnim odnosima kada se govori o ovom regionu, međutim, ovo svojevrsno priznanje dobro obavještenog američkog dipolomate samo je jedno u nizu mišljenja koja detektiraju ogromne propuste američkog i zapadnog intervencionizma u regionu Bliskog Istoka. Čini se da je već decenijama proklamirana demokratizacija i liberalizacija ovog regiona samo puki izgovor!? Štaviše, priznanje da demokratija u ovom regionu ne uspjeva nije nikakva novina. Razlozi koje Haass navodi sasvim paušalno dijelom su tačni, ali to nije “zbog historije, demografije, religije, političke kulture,” već prevashodno “zbog izvanjskog utjecaja i/li nečega drugog”… I da, tačno “bilo je to pogrešno mjesto (a vjerovatno i nema pravog mjesta) za projiciranje američkih ambicija za jedan transformirani Bliski Istok” i možda još preciznije – taj transformirani Bliski Istok je mjesto haosa upravo onakvog kakvog sve češće čujemo u zapadnim narativima o ovom važnom geopolitičkom prostoru.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera