Mirjana Karanović: Moj film neće promijeniti ljude

Film 'Dobra žena' je prvenstveno priča o ljudima, kaže Mirjana Karanović (Duško Maruši? / Pixsell)

Razgovarao: Jasmin Agić

Filmom Dobra žena, prikazanom u okviru programa Open Air na Sarajevo Film Festivalu, glumica Mirjana Karanović publici se predstavila kao scenaristica i rediteljica. Poznata kao jedna od najupečatljivijih karakaternih glumica na području bivše Jugoslavije, Mirjana Karanović je karijeru gradila mahom odabirući posebno zahtjevne dramske role u kojima je tumačila uloge jakih i nepokolebljivih žena.

Njena zasigurno najpoznatija uloga je ona u filmu Emira Kusturice Otac na službenom putu, u kojem je na plastičan i realističan način utjelovila lik žene koju ljubavna razočaranost ne sprečava da svoju intimnu sreću ne podredi budućnosti porodice.

Mirjana Karanović je od početaka bogate karijere umjetnica koja javno iznosi političke stavove, kritizirajući nacionalizam u svojoj zemlji Srbiji.

  • Kuriozitet filma Dobra žena je da ste Vi prvi put radili na filmu kao rediteljica. Kakva je to promjena kada iz uloge glumca prelazite u ulogu onoga koji treba cijelu filmsku priču držati pod svojom kontrolom?

– Kao glumica, ja sam uvek imala određeni prostor koji sam trebala popuniti sadržajem i nekako sve to što sam radila, činila sam poprilično opušteno, ne razmišljajući o drugim segmentima filma. Reditelj ima viziju celine i kada god sam radila kao glumica, davala sam se maksimalno, htejući da delo bude što slojevitije i bogatije. Kao reditelj ne samo da sam morala da se unesem kao glulmica, nego sam morala i da okupim razne ljude sa njihovim energijama i njihovim kreativnim idejama za taj film. I negde sam morala da imam odgovore na sva moguća pitanja. Na pitanja kostimografa, šminkerki, garderoberki, ljudi koji postavljaju svetlo, morala sam da odgovaram na pitanja producenata… Reditelj je na neki način osoba na koju se svi oslanjaju, jer je to jedini čovek u izradi filma koji uvek razmišlja o celini.

Tako sam ja imala tu viziju filma i kako on vizuelno treba da izgleda i kakav ritam želim da postignem, kakvu atmosferu treba da postignem. I onda sam otvorila prostor da i drugi unose svoje ideje u film. Onda sam sve te energije kontrolisala i koordinisala, i to je jedna zapravo zastrašujuća pozicija, a istovremeno jedna predivna situacija, sve u zavisnosti koliko ste dobro pripremljeni.

Ja sam, srećom, bila dobro pripremljena, jer sam dugo živela sa tom pričom. I onda kada su ljudi došli sa svojim predlozima i svojim dopunama, ja sam tačno znala šta treba da prihvatim, a šta treba da korigujem. Samo snimanje je proteklo u krajnje opuštenoj i veoma ugodnoj i mirnoj atmosferi, u kojoj nije bilo nikakvih stresova. Za mene je to bilo jedno veoma ugodno iskustvo. Biti reditelj uopšte mi nije bilo stašno, bar ne onoliko koliko sam ja mislila da će biti.

  • Vi režirate i samu sebe, jer ste u filmu i glavna glumica. Koliko je takva situacija posebna i izazovna?

– Još dok sam radila na scenariju, ja sam scene koje sam pisala pokušavala zamisliti, ja sam njih nekako vizuelno imala u glavi, ja sam njih videla kako se one u prostoru dešavaju, kako svaki od likova funkcioniše u određenoj situaciji. U tom smislu sam imala i viziju kako taj moj lik funkcioniše u situaciju i kako to izgleda iz smera kamere, koja beleži, i odlično sam znala šta treba da se primeti. I kada je neka grupna scena pisana, znala sam tačno kakve reakcije treba da budu od određenih likova, kako i iz koje tačke scena kreće da izvire, šta je tu poenta. To je bilo važno i kada sve te slike staviš u montaži, onda dobiješ još bolje kombinacije scena. Naravno, sve to može naknadno da se poslaže da izgleda još bolje.

  • Velika tema filma je suočenje žene s teškom bolešću. Od kuda potreba da se progovori o temi koja je životna, a koja se neprekidno pomjera u stranu. Posebno je ekspresivna scena u filmu kada doktorica s čuđenjem pita glavnu junakinju Milenu zar nikada nije radila mamografiju, a ima više od 50 godina?

– Mislim da je to, kako mi pojedinačno kao ljudi, mi žene, dakle, doživljamo sebe merljivo možda jedino kada vi muškarci gubite sigurnost kada imate probleme sa funkcionisanjem vaših organa za razmnožavanje. To je nešto gde mnogi muškarci pronalaze svoje utemeljenje i sigurnost. Tako i žene svoju ženskost i samopouzdanje grade na činjenici ili faktu da imaju te neke ženske atribute.

Gubitak tog dela tela, vasektomijom dojke, jeste veoma traumatičan događaj za ženu. Mislim, žene su se tek od pre nekog vremena odvažile da obnaže sebe u toj situaciji, da pokažu te ožiljke i da pokažu da to nije nikakva sramota. Pogotovu kada ima određeni broj godina, kada počne osećati da vreme prolazi i kada se u toj ženi skupila sva ta nesigurnost. Onda se ta neka ranjiva pozicija žene povezala sa njenom situacijom u porodici, i to je nešto što se ne može prevazići tek tako. Ja sam to tako postavila u scenariju i htela sam da to bude životno teška odluka.

  • Pred Milenom je ogroman izbor. Ona istovremeno predaje videokasetu sa snimcima ratnih zločina svoga muža i odlučuje se na opasnu operaciju odstranjenja dojke. Koliko je velika ta odluka s kojom se ona suočava?

– Milena je suočena sa tim da odluči kao ljudsko biće. Znači, to je moralno pitanje, to nije pitanje ličnog spasavanja, niti nekog spasavanja porodice. Ne, to je pitanje kako ti kao čovek možeš živeti u svetu. Koje su tvoje vrednosti i šta je to što ti poštuješ? S čim ti možeš da živiš kao ljudsko biće. To je dilema koju mislim da ne može niko da razreši, nego samo čovek sam za sebe i samo sam sebi čovek može da odgovori na ta pitanja. To jeste nešto što se postavi pred odrasle osobe. Zato deca ne poseduju tu vrstu odgovornosti, niti se postavljaju u situaciji da moraju donositi odluke, koje se tiču razlike između dobra i zla. Odrasli su u drugoj situaciji, jer oni moraju da prepoznaju tu razliku i moraju da se opredele.

  • Da li je za snimanje filmova kakav je Dobra žena, u kojem se na tako nedvosmislen način kritizira ratna politika Srbije tokom devedestih godina prošlog vijeka, potrebna posebna hrabrost, ili bi to trebala biti dužnost svakog istinskog umjetnika?

– Mislim, to je potpuno pogrešan pristup. Ja uopšte nemam taj osećaj, niti sam ikada razmišljala o tome da ja trebam nekome prkositi snimajući ovaj film. Moj život je moj život i ja nikada ne donosim odluke obazirući se na negativce koji žive u mojoj okolini, ja o njima uopšte ne razmišljam. To nije nikakava hrabrost. Kakva je to hrabrost? To je hrabrost za one ljude koji nisu uspeli da prevazišu svoj kukavičluk. Mnogi ljudi misle da je ovo što ja radim hrabrost, ali to za mene nije hrabrost, to je za mene život, normalna stvar. Ne prihvatam da to bude hrabrost, za mene hrabrost mora biti nešto mnogo više.

  • Društvena odgovornost filma je velika, jer pokazuje neke stvari koje su se sistematski potiskivale i bile skrivane. Može li ovaj film biti korektiv svijesti, koja toliko godina nakon rata otvoreno negira svoju ulogu u ratnim zbivanjima tokom devedestih godina na prostoru bivše Jugoslavije?

– Ne znam. Ja ne mislim da je uloga moga filma da menja nečiju svest. To je nešto što će se desiti, ili neće desiti. Ja sam samo rekla ono kako se ja osećam. Ja sam samo napravila jedno umetničko delo. Ovaj moj film nije nikakvo edukativno sredstvo, niti nekakva lekcija nekim ljudima. Ovaj film ima veze sa ratnim temama i istorijom, ali ovaj film nije istorija – ovo je priča o ljudima. Ovo je film o ljudima koji imaju aktivan odnos prema tim vremenima.

Promena nije nešto što će nastati posle ovog filma. To ko će ovaj film gledati i da li će ga gledati je stvar na koju ja ne mogu uticati. Ljudi se moraju sami menjati ako žele, ako ne – to je isto njihova stvar.

Izvor: Al Jazeera