Mircea Cantor: Sarajevo je moj san

„Umjetnik koji živi i radi na planetu Zemlja“ (Nada Zdravi?)

Šta znam o Rumunjskoj, da rezimiram.

Znam za Gheorgea Zamfira i panovu frulu, Drakulu, Nadiu Comaneci, mamaligu, sveučilišni grad Jaši, nemušta lica, s vana bojene manastire, otvaranje brane na Džerdapu 1972. Da, znam i za Brancusija, i za magične rumunjske filmove sa SFF. I za Ceausescua  iz 1989. E ovog zadnjeg – neću da se sjećam.

A od tada, Rumunjska je članica EU, i ne samo to. Ove godine prvih šest mjeseci i predsjedava Europskim vijećem. Zahvaljujući tome ću, više nego sigurno, na ovaj mali, reducirani popis rumunjskih simbola dodati vizualnog umjetnika, koji je u Parizu dobio carte blanche, to jest odriješene ruke, da u Muzeju lova postavi izložbu kakvu mu srce kaže (kad sam, ako sam ikada, bila u Muzeju lova, baš se zamislih). A ove godine se u glavnom gradu teritorija sa malo više od 500 milijuna ljudi – cijela Rumunjska njime diči. U bruxelleskom Hangaru, 7. februara na otvorenju, u općoj gunguli službenih lica i zategnutih faca, lokalnih i međunarodnih veličina, artista svih vrsta i muzičara koji su tu na zadatku, uspjela sam se probiti do njega. Na riječi „Dobro veče, ja sam iz Bosne i Hercegovine“, gledam čovjeka i vidim: bljesnuše zjenice, oči se razrogačiše, široko se osmjehne i glasno mi kaže: „Stvaaarno? Sarajevo je moj san.“ Obje ruke je stavio tamo gdje je srce. To je bilo u Bruxellesu, glavnom gradu Europske unije. To je Mircea Cantor.

Službeni izvori navode da je Cantor rođen 1977. u Rumunjskoj, da je „figura nove geografije suvremene umjetnosti, nomad – kako sam kaže“. A najviše mi se dopalo „umjetnik koji živi i radi na planetu Zemlja“. Kritičari navode da Cantor želi „osvijetliti poremećaje ljudskog bića, suptilno se narugati našim običajima, kritikovati lice svijeta, politiku, fenomen globalizacije, povijest, i ostati usredotočen na ljudske pretenzije“. Ima raznolike podloge za svoje izražavanje: video, animaciju, skulpture, crtež, sliku, instalacije i vizualne efekte. Na izložbi u Bruxellesu predstavio je motiv konopca, općeprisutnog: pojam i simbol povezivanja, i njegove više nego očite vezanosti za mjesto rođenja i zemlju. Njegovu, i svaku rodnu zemlju.  

Konopac je nacrtao, istkao, snimio na video, milovao i dodirivao nikada ne sklanjajući ruku; napravio je i instalaciju: savio ga u klupko i obojio u crno. Konopac je bio svuda oko nas. Konopac je veza, bez koje se – ne može. Izložba će trajati do početka maja 2019.

Nakon završenog školovanje bacio se na posao, predstavljao Rumunjsku na Venecijanskom Bijenalu, dobio velike nagrade poput one Marcel Duchampa. I uselio se zauvijek u najznačajnije muzeje svijeta, kao MOMA u New Yorku, Centar Pompidou u Parizu i Nacionalni Muzej u Madridu.   

Maske iz Muzeja rumunjskog seljaka

Rumunjska ove godine obilježava 50 godina suvremene državnosti. Tim povodom je Francuska, u kojoj Mircea Cantor većinom živi, umjetniku ponudila da se predstavi. Muzej lova i prirode u Parizu mu je od 8. januara do 7. aprila 2019. otvorio svoje dveri, da „umjetnik Zemlje i Svijeta“ predstavi ono što želi. Izabrao je divlje životinje u narodnim običajima Rumunjske. Objasnio je da želi „ispitati“ floru  i faunu, čudnovate teritorije, ono nešto između Čovjeka i Životinje. Podnaslov ove izložbe je „lovac na slike“. Ili, možemo reći : vrlo osobno viđenje narodne umjetnosti njegove zemlje, revisited. 

Cantor kaže da je ovom osobenom postavkom želio pokazati povezanost koju su Rumunji razvili prema – divljim životinjama. U Rumunjskoj i danas stari, paganski običaji izlaze na svjetlo dana krajem kalendarske godine. Naročito u Moldaviji, Valahiji i Transilvaniji, gdje su koze i medvjedi „pozvani“ proslaviti godinu koja odlazi. Za Novu godinu seljani izlaze na puteve i ceste, odjeveni u životinje i divlja bića. Zato je Cantor u Muzeju lova u Parizu predstavio „povorku“ 200 maski iz Muzeja rumunjskog seljaka iz Bukurešta. Ovaj dio izložbe nosi naslov : „Skriveni meridijani nad disruptivnim horizontom“.

Poseban trenutak ove carte blanche će biti Praznik medvjeda, 21. februara. Da bi otjerali zle duhove, Cantor će predvoditi ovu prazničnu povorku zajedno sa skupinom Comanesti iz Moldavije, koja će biti preobučena u kostime medvjeda. A Cantor će slikati vatrom. Ne znam ni ja ovo bolje objasniti, performans je tek najavljen, nikad viđen, i da se nadamo da će sve dobro proteći, jer djeluje – krajnje egzotično.

U izložbi koja slavi Rumunjsku i njene autohtone slike i običaje, predstavio je i film „Deeparture“ iz 2005. u kojem su snimljene napetosti između dvije vrste koje se ne sreću nikada, osim kad se sukobe: vuka i srne. I video o orlu i dronu, pod nazivom „Orao ne lovi muhe“, kojim Cantor privlači pozornost na pojmove teritorija i upada, što ga priličito preokupira. „Ne možemo istrgati vlastito korijenje, jer onda, kao ni biljke, nećemo više živjeti. Želim osvijetliti neke aspekte moje zemlje koji su u svijetu manje poznati“.

Maske iz Muzeja rumunjskog seljaka nisu nigdje izložene, jer je Muzej u Bukureštu zatvoren. (Ovo me tako podsjeća na neslavnu epizodu sa Zemaljskim muzejom, i izložbom replika autohtonog bosanskohercegovačkog nakita u Bruxellesu i Zagrebu, kad je Muzej bio zatvoren). Tako su maske otkrovenje i za parišku publiku, ali i za lokalne Rumunje. Maske su izuzetna rijetkost i nevjerojatna dragocjenost. Za kustosa Muzeja lova i prirode u Parizu imaju „jednaku vrijednost kao Mona Lisa“, budući da je njihova sudbina uništenje, čim se, u pojedinim etnogeografskim područjima Rumunjske, ritual završi.

Podnaslov ove izložbe je „Lovac na slike“. Cantorovo objašnjenje je : „Mislim da svi imamo, svako od nas, u našoj DNK, ponešto od lovca. To su naši izvori, arhaično porijeklo. Po meni riječ „lov“ ima različita značenja: kod vizualaca „lov“ predstavlja traženje oblika, predmeta, vokabulara… Chef će tražiti ukuse, filozof ideje, stilista tendencije…

Od lovca do konopca, da poželimo da ga Sarajevo čim prije ugosti. Pa da podijelimo snove.

Izvor: Al Jazeera