Ministra plagijatora brani se i Einsteinom

U tri dosad najčuvenija, ali ne nužno i najdrastičnija slučaja plagiranja akademskih i znanstvenih radova u Hrvatskoj, glavni akteri bili su visokorangirani političari (Pixsell)

U tri dosad najčuvenija, ali ne nužno i najdrastičnija slučaja plagiranja akademskih i znanstvenih radova u Hrvatskoj, glavni akteri bili su visokorangirani političari. Budući da je politika najisturenija javna djelatnost, tako su i te afere ponajviše izazivale pažnju. U prvoj od njih, usred skandala našao se nekadašnji predsjednik Hrvatske stranke prava i zastupnik u Saboru Anto Đapić.

Tri najčuvenija slučaja plagijatorstva

Njemu je Pravni fakultet u Splitu 2000. godine poništio magistarski rad utvrdivši da je čak 116 od ukupno 176 stranica prepisao od svoga mentora Borisa Kandarea, koji je u to vrijeme također bio član HSP-a. Pet godina kasnije sud ih je oslobodio optužbe da su zlorabili položaj i ovlasti uz obrazloženje da Đapić doista jest dijelom prepisao rad svoga mentora, ali da se tim slučajem ne može baviti sud nego Fakultetsko vijeće. Suočen s lavinama kritika, Đapić je kasnije u svome životopisu izostavljao magistarsku titulu.

Drugi čuveni slučaj bio je onaj Milijana Brkića, današnjeg potpredsjednika Sabora i zamjenika predsjednika HDZ-a, kojemu je otkriveno da je prepisao rad s kojim je 2010. godine diplomirao na Visokoj policijskoj školi. Kada mu je diplomski rad bio poništen, Brkić je odluku osporavao na sudu koji ju je na koncu i odbacio zbog proceduralnih grešaka. Da bi zadržao titulu diplomiranog kriminalista, Brkiću je uvjetovano da preda novi diplomski rad, a on je poručio da će, čim ispravi grešku, upisati i poslijediplomski studij.

Treći slučaj izazvao je najveći skandal jer je glavni akter u njemu aktualni ministar znanosti i obrazovanja Pavo Barišić. Njega su četvorica znanstvenika, među kojima i svjetski priznati molekularni biolog Ivan Đikić, prijavila još 2011. godine, jer je u jednom znanstvenom tekstu objavljenom 2008. godine preuzeo dijelove teksta američkog filozofa Stephena Schlesingera ne navodeći ih kao izvore. Unatoč upozorenjima na tu mrlju iz prošlosti, Barišić je imenovan ministrom, a u isto vrijeme Odbor za etiku u znanosti i visokom obrazovanju potvrdio je da je Barišićev rad plagijat.

Afera je odmah otklizala u dnevnopolitička prepucavanja u kojima se Barišić branio, tvrdeći da se radilo o naknadno ispravljenoj „tiskarskoj grešci“ te je ujedno napao spomenuti Odbor jer mu je na čelu akademik Vlatko Silobrčić, inače član opozicijske stranke Pametno. Bitka oko Barišića tjednima se nesmiljeno vodila da bi kulminirala raspravom u Saboru te glasanjem o nepovjerenju ministru za kojeg opozicija nije uspjela skupiti dovoljno ruku. Ubrzo potom Barišić je prijavljen i da je na studiju u Augsburgu dijelove svoje doktorske disertacije prepisao iz vlastitog magistarskog rada, a znanstvenik Ivan Đikić pismom je obznanio javnosti da zbog svega što se dogodilo napušta Hrvatsku.

Umjesto akademske – birtijska rasprava

Ono što će nakon intenzivne verbalne paljbe ostati na tom političko-znanstvenom frontu bit će u prvom redu činjenica da se akademska zajednica u Hrvatskoj podijelila gotovo popola: na one koji su zbog očuvanja ugleda i vjerodostojnosti zatražili „nultu toleranciju na plagiranje“ te onih koji su zdušno branili ministra Barišića. Sociolog Renato Matić, koji se među ostalim bavi i društvenim bezakonjem u Hrvatskoj, smatra da je ovaj slučaj trebao ostati unutar akademske zajednice.

„Kroz argumentiranu raspravu taj je slučaj mogao unaprijediti znanstvene standarde, ali se uplivom politike srozao na najgoru ‘birtijsku’ razinu. Milijuniti se put ponovila priča da aktualna politička elita ‘šibicari’ na budućnosti ukupnog društva, rasprodajući u bescjenje sve što osjeti pod prstima i to za krajnje opskurne i beznačajne ciljeve. Moguća argumentirana rasprava o standardima akademskog pisanja, na osnovu koje bi akademska ali i ukupna javnost čula nešto novo o kriterijima ne samo suvremene znanosti, već i političke odgovornosti, prokockana je možda nepovratno“, konstatira Matić.

Slično govori i dr. sc. Antonio Šiber, znanstveni savjetnik, teorijski fizičar i društveni kritičar, koji problem vidi i u interesnim sukobima unutar znanstvene zajednice.

„Izbor prof. dr. Pave Barišića za ministra bio je sasvim očekivan u sustavu hrvatskog visokog obrazovanja i znanosti u kojem je glavna preokupacija postala raspodjela skromnog proračuna. Taj je sustav danas rastrgan sukobima financijskih interesa dvaju lobija i teško može proizvesti kandidata za ministra koji nema nikakvu obvezu prema tim interesima. No upravo zbog interesa, kreativnost i izvrsnost u hrvatskoj znanosti sve manje znače, premda se u njih svi srčano zaklinju. Kod nas su odavno devalvirali pojmovi koji su nekad nešto predstavljali, a danas su samo šuplji odjeci koji se mogu prigušiti ili iskriviti po potrebi“, ističe Šiber.

Čak ni Einstein ne uživa ugled

Kada se rasprava sa znanstvene razine ubrzo svela na dnevnopolitičku, neki su u argumentiranju razloga zbog kojih Barišić treba ostati ministar posegnuli za relativizacijom samog poimanja plagijata. Učinili su to čak i neki ugledni znanstvenici poput akademika Vladimira Paara, koji je s devetoricom kolega akademika i doktora znanosti stao u obranu prozvanog ministra. Paar je ustvrdio da bi prema kriterijima odbora koji je odlučivao o Barišićevom plagijatu „u Hrvatskoj i Einstein bio plagijator“.

To je čak osnažio primjerom Einsteinove teorije relativnosti rekavši da je njegova čuvena formula E=mc2, promatra li se doslovno i bez razumijevanja, čisti plagijat jer se Einsteinove formule već otprije nalaze u radovima dvojice njegovih prethodnika, francuskog fizičara Poincarea i nizozemskog fizičara Lorentza. „Ali ako to gleda znanstveni znalac, odmah će uočiti da je Einstein navedene formule dobio na temelju sasvim novih znanstvenih načela i da je postavio teoriju o njihovom univerzalnom prisustvu u različitim okolnostima. Dakle, znanstveno gledano, to nije plagijat“, kazao je Paar.

Uvlačenje Einsteina u bitku za obranu Barišića, fizičar Šiber tumači time da u hrvatskoj znanstvenoj zajednici „danas čak ni Einstein ne uživa pretjerani ugled“.

„To je grozomorna, ali u nas posve uobičajena relativizacija znanstvene veličine i sadržaja, poštenja, vjerodostojnosti, kreativnog i originalnog rada, zapravo svega onoga po čemu je znanost društvena vrijednost. Htjelo bi se valjda prikazati da smo baš svi plagijatori zato što nam je ministar zbog toga u problemima i da smo svi u istom kolu. Još je problematičnije što je povoljno mišljenje naših vrlo uglednih znanstvenika o znanstvenom radu i čestitosti ministra Barišića često u tijesnoj vezi s financijskim zahtjevima njihovih projekata i centara, koje je upravo ministar Barišić omogućio odmah nakon dolaska u ministarstvo. Sve to dovodi do daljnje i ubrzane devalvacije kredibiliteta znanosti i znanstvenika, a pogotovo HAZU-a u kojoj se mnogi interesi usidravaju, a koja niti obavlja niti prepoznaje svoju društvenu ulogu“, smatra Šiber.

Hrvatska doživjela i međunarodni debakl

I sociolog Matić upozorava na devalvaciju ugleda koju su ovom aferom doživjeli znanost i znanstvenici u Hrvatskoj. „Zajednički napori vladajućih, oporbe i svih ostalih koji nemaju baš nikakve veze sa akademskim normama, niti sa znanošću uopće, rasplamsali su takvo nadglasavanje uvredama na kojemu bi zavidjeli i najzagriženiji fanovi ljutih nogometnih suparnika. Osim što smo zagazili dno baruštine politikantskih besmislica, brzinom smo svjetlosti i tako bijedno predvidivo, ponovo osvanuli na bojištima Drugog svjetskog rata. Osim što smo i umirali od srama slušajući što sve u svojoj aroganciji ne znaju, poreznim novcem visoko plaćeni politički umnici, doživjeli smo i istinski međunarodni debakl“, kaže Matić, aludirajući na Đikićev odlazak iz Hrvatske kao prvu konkretnu posljedicu ovog slučaja. Šiber, pak, napominje kako ministar Barišić može ostati na svome položaju „jedino daljnjim razvaljivanjem institucija i izazivanjem kaosa“.

„Odbijanjem odluke Odbora za etiku, on u dezavuiranju sustava odlazi korak dalje od dosad viđenog, negirajući mišljenje institucija kad mu to osobno ne odgovara! Ta su tijela i institucije, doduše, onakva kakva jesu upravo jer su nastala u istim onim interesnim sukobima i lobijima koji su i iznjedrili ministra Barišića. No krajnje neodgovornim odbijanjem njihovih odluka, rasplamsali se sukobi lobija iz urušenog sustava znanosti zbog ministra Barišića prelijevaju i izvan njega, nagrizajući šire tkivo i optimizam društva. Neki studenti tako daju podršku ministru, a drugi protiv njega potpisuju peticiju. Cijeli studiji se zatvaraju, a o našem cijenjenom znanstveniku Đikiću govori se kao o stranom špijunu.

„Najugledniji hrvatski znanstvenik i jedan od najuglednijih na globalnoj znanstvenoj sceni (Đikić, nap.a.) koji nam je godinama iz čistog domoljublja, bez ikakve naknade, pokušavao pomoći, doslovce je natjeran da se zahvali i kaže zbogom. Njegovim ‘zbogom’ koje proročanski odzvanja kao ‘laku noć!’, a sve to uz prigodne krokodilske suze najodgovornijih, ispjevana je zaglušujuća budnica velikoj pobjedi mediokritetstva“, smatra sociolog Renato Matić.

Izvor: Al Jazeera