Milost za Slavka iz 4c!

Čuli ste za Slavka Mrševića, blago autističnog mladića iz Rudog kojem bolesni sistem ne dozvoljava da završi srednju školu sa svojim vršnjacima. Vjerovatno ste i pročitali njegovo pismo Ministarstvu obrazovanja Republike Srpske. Pismo lomi led u najokrutnijim srcima, pismo nam udara svima šamar, ali najviše od svega napominje gdje smo danas 2019. godine u ovoj zemlji:

„Bez obzira na sve prethodno izrečene pravne termine koje su pripremili moji advokati i u koje se ne razumijem baš najbolje, želim da Vas zamolim da me pustite da s mojim drugovima budem u učionici makar mjesec dana i da posle odem s njima na matursku proslavu, jer mi oni mnogo nedostaju. Obećavam da ću biti dobar u školi i da mojoj sreći neće biti kraja ako mi ukažate ovu milost.

Puno vam od srca hvala, Slavko.“

Prokletstvo drugačijeg

Eto, Slavko je drugačiji. Njegovo poimanje vremena i prostora je više četverodimenzionalno, za razliku od većine trodimenzionalnog shvatanja puka. I baš zato što je drugačiji Slavko je kažnjen, stigmatiziran i na koncu protjeran iz društvenih kolosjeka.

Mladić MOLI, pazite sad, moli jedno ministarstvo, jedan entitet da ga vrati u tokove civilizacijskog poimanja svijeta. Ministarstvo navodnog obrazovanja Republike Srpske u najboljoj srednjevjekovnoj tradiciji segregira jedno dijete. Mučki, bespravno, bez milosti. Primitivno, tužno, sablasno, uvredljivo i jadno.

U vijeku kad djeca koja su druga i drugačija od nekakvog imaginarnog prosjeka predstavljaju nit vodilju za bolje upoznavanje svih nas i svjeta oko nas, Ministarstvo vajno sa nekakvom ministarkom Natalijom Trivić ne samo da proglašava Slavka kao nepoželjnu personu, nego ga karaketriše kao bolesnog! Po ovim „ekspertima“, zlodusima, mladić treba biti u armu, najmu ili pećini, negdje daleko od svijeta i svjetla.

E pa, za ovakve „eksperte“ nema adekvatne pedagoške i ljudske sankcije na svijetu!

Gnusno kršenje fundamentalnih Prava djeteta

Dobro upamtite ovu rečenicu:

„Sva se djeca rađaju sa slobodama i s pravima koja pripadaju svim ljudskim bićima.“

Ovo je temeljna sentenca Konvencije o pravima djeteta usvojene 20. novembra 1989. godine od strane Generalne skupštine Ujedinjenih naroda. Konvenciju su potpisale 194 države (među kojima i BiH), čime je postala najbrže i najšire prihvaćen sporazum na području međunarodnih ljudskih prava u istoriji.

Ako je pravo na osnovno školovanje (a jeste) pravo koje se daje SVIM ljudskim bićima po rođenju, Slavku je ono i de jure i de facto uskraćeno. Izričito i blatantno ukazom Vlade Republike Srpske i njenog resornog ministarstva.

No, to nije sve sa one pravne strane. U sekciji tri Konvencije o pravima djeteta stoji i ovo:

„Djeca i mladi imaju pravo na besplatno osnovno obrazovanje. Osim toga, mora im se osigurati i posjeta školama koje bi ih mogle dalje obrazovati.“

Pa je onda Ministarstvo obrazovanja RS valjda pojmilo da se Slavko ne treba i ne mora i ne može dalje obrazovati, nego mu je mjesto u nekoj gore navedenoj pećini, Kako bi bilo, svijetu moj, da Ministarstvo zaista radi svoj posao pa da MORA kao što Konvencija nalaže, pronaći adekvatnu srednju školu za Slavka?!

Namjesto toga, monstrumi, jer kako ih drugačije zvati, iz resornog Ministarstva su se potrudili da i nakon pravosnažne presude po kojoj se Slavko može vratiti u svoje 4c odjeljenje srednje škole u Rudom, dakle monstrumi su se potrudili da obore tu odluku i zabrane djetetu da dočeka makar maturu sa vršnjacima.

Lex Slavko

Ali, hajmo na stvar!

Onu istinsku, emotivnu. Zamislite da ste roditelj (većina vas jeste). Zamislite kako sa svojim djetetom sastavljate tekst u kojem stoji „ako mi ukažate ovu milost“. Sad zamislite kako bi vam se duša i tijelo urlikali dok bi slali tekst nekakvom polupismenom administrativnom Demijurugu, prepunom nedotupavih uhljeba, koje vas na osnovu razlika negativno selekcioniše i diskriminiše?

Pa to prevazilazi svaku razumnu mjeru! I zato je Slavko sa svojim roditeljima heroj kakvog nema. On radi nešto za šta ćemo tek u budućnosti moći reći da je nakakv lex Slavko, Slavkov zakon.

Ovaj dječak i njegova borba za fundamentalne civilizacijske tekovine zastupaju i sve one koji šute i ne osvrću se na tuđe živote, tako iste, a tako drugačije od njihovih.

Praštaj nam dječače

Pa zato, praštaj Slavko, kad mi kazniti sebe ne znamo, što tolerišemo ove monsturme.

Praštaj u ime onog nesrećnog Ministarstva koje ima hrabrosti nazvati se prosvjetnim. Praštaj u ime svih onih koji imaju zrnce empatije, ali stotinu kila komformizma, pa kao jazavci šute da se ne zamjere nakaradnom sistemu. Praštaj za sve one polupismene ministre, koji su u igri političkih klikera i nategnute vlasti došli na tu istu vlast, e da bi se tako nepismeni bavili procjenom tvoje izuzetnosti.

Praštaj i u ime ove nesrećne države što se krajem druge decenije 21. vijeka legalno bavi srednjevjekovljem. Praštaj u ime svih onih koji su stvorili ovakav sistem, pa si ti umjesto posebnosti i izvrsnosti dobio izlolaciju.

A najviše od svega, oprosti Slavko zajedno sa svojim 4c što nisi dio toga 4c, što ne ideš ovih par dana aprila u školu, pa nakon toga na maturu. Oprosti što tvoje „biću dobar“ i „ako mi ukažete ovu milost“ pada na jalovu zemlju monstruma u ljudskom obliku, koji za Boga ne znaju, a od naroda stida nemaju.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera