Milošević je rat u Bosni planirao dugo i pomno (II)

Tromp je autorica knjige 'Smrt u Hagu: nezavršeno suđenje Slobodanu Miloševiću' (Ustupljeno Al Jazeeri)

Nakon uspona u političkom životu Srbije, pada komunizma i osnivanja SPS-a Slobodan Milošević pokreće niz ratova u kojima je nastojao provesti politiku “Svi Srbi u jednoj državi”, što je značilo da se disolucija zemlje neće moći provesti mirnim putem.

Nakon što je pristao “pustiti Sloveniju da izađe iz Jugoslavije”, Milošević je počeo preduzimati ozbiljne korake da u tom procesu osujeti Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu.

Ratom u Bosni i Hercegovini Milošević je podržavao stvaranje Republike Srpske, a Nevenka Tromp opisuje načine na koje je efektivno kontrolirao politički i vojni vrh bosanskih Srba.

Osim toga, proučavanje arhivske građe bjelodano govori u prilog tezi da je etnička podjela Bosne i Hercegovine bila dio politike međunarodne zajednice i da je Milošević osnivanje Republike Srpske Dejtonskim mirovnim sporazumom smatrao političkom pobjedom.

  • Je li Milošević podržavao politiku etničkog razdvajanja u Bosni i Hercegovini i šta su posljedice takve politike? 

Suđenje Miloševiću i sav materijal prikupljen za istragu svojevrstan su DNK raspada Jugoslavije i ratnog nasilja kojim je taj raspad bio popraćen. Dokazni materijal govori da je Srbija pod Miloševićevim vodstvom artikulirala dvije opcije u odnosu na Jugoslaviju: 1) centralizirati Jugoslaviju i uspostaviti dominaciju Srbije; 2) ako to ne uspije i Jugoslavija se počne raspadati, onda uspostaviti srpsku državu u njenim etničkim granicama. Početkom 1992. oni su svjesni da centralizirana Jugoslavija nije opcija i, spremajući se za ovu drugu opciju, Miloševićevi ideolozi govore da će to stvaranje Srbije u etničkim granicama dovesti do nasilja prema nesrbima. Znači, tu već vidimo predumišljaj jer oni prihvataju nasilje kao sredstvo za postizanje svojih geostrateških ciljeva. 

Važno je spomenuti i to da je Milošević imao dva scenarija za Bosnu i Hercegovinu u slučaju raspada SFRJ: 1) sačuvati cijelu Bosnu i Hercegovnu u sastavu te jedne krnje Jugoslavije; 2) ako to ne uspije, u Bosni i Hercegovini stvoriti Republiku Srpsku po uzoru na Republiku Srpsku Krajinu u Hrvatskoj. Poslije referenduma za nezavisnost Bosne i Hercegovine iz februara i marta 1992. jasno je da Bosna i Hercegovina postaje nezavisna država i srpska strana nastavlja s već započetim osvajanjem granica RS-a. To je razlog zašto tužilaštvo kriminalnost Miloševića veže za stvaranje i RSK u Hrvatskoj i RS-a u Bosni i Hercegovini. 

Vidimo da se rat planira pomno i dugo jer, da bi se te etničke granice postigle, treba zaokruživati etničke teritorije na koje Srbi polažu pravo u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Rat i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini bio je rat etničkog razgraničavanja, gdje je zločina najviše bilo u onim dijelovima gdje srpsko stanovništvo nije bilo u većini – ili ga uopće nije bilo – a koji su Srbiji bili potrebni kao geografski “mostovi” za povezivanje srpskih teritorija od Hrvatske preko Bosne i Hercegovine sa Srbijom. Tu u prvom redu mislim na Posavinu i Podrinje. Etničko razgraničavanje bilo je povezano s etničkom homogenizacijom tih osvojenih teritorija. Tu počinju najstrašniji zločini jer se tada ubija i protjeruje nesrpsko stanovništvo.

Tu smo mi u optužnici Miloševiću za zločine na teritorijama na području Posavine i Podrinja njega teretili za zločin genocida jer je u ostalim optužnicama za genocid Tribunal u presudama potvrdio dokazanim zločin genocida samo za Podrinje u ljeto 1995. za zločine u Srebrenici i Žepi. Mi smo u suđenju Miloševiću prošli test na polovici suđenja u tzv. međupresudi iz juna 2004, gdje su sudije donijele odluku da je tužilaštvo podnijelo dovoljno dokaza za genocid i u nekoliko općina gdje je genocid počinjen 1992. Ovo je dokument koji bi se trebao pomno čitati i proučavati jer je, u nedostatku presude, jedan vrlo zaokružen i vjerodostojan balans njegovih zločina, osobito što se tiče geneze genocida u Bosni i Hercegovini.

  • Je li se u Karađorđevu dogovarala podjela Bosne i Hercegovine? 

Smatram da bi svaki povjesničar koji se bavi raspadom Jugoslavije trebao čitati transkripte sa suđenja Miloševiću o sastanku u Karađorđevu. Taj sastanak iz marta 1991. između predsjednika Hrvatske Franje Tuđmana i Miloševića zaista se dogodio, ali se ne može protumačiti kao dogovor o podjeli Bosne i Hercegovine između Hrvatske i Srbije. Zašto ne? Kao prvo, u Karađorđevu se ništa konkretno nije dogovorilo osim stvaranja zajedničke radne grupe na temu raspada Jugoslavije i granica Bosne i Hercegovine. Kao drugo, oni su se opet sreli u Tikvešu i Tuđman se tu zabrinuo i shvatio da nema dogovora s Miloševićem jer on uvijek jedno govori, dok drugo sprema. Kao treće, Tuđman shvaća zamku da, ako pristane na etničko razdvajanje u Bosni i Hercegovini, on će samo legitimirati postojanje RSK na teritoriju Hrvatske i on traži od Miloševića da ukine RSK u Hrvatskoj.

Milošević mu na to odgovara da on nema utjecaja na Srbe U Hrvatskoj. Tuđman to vidi kao zamku i, kao što znamo, Hrvatska je bila jedna od prvih država koja je priznala nezavisnost Bosne i Hercegovine već u maju 1992. Srbija to nije učinila nego je tu nezavisnost prihvatila tek Dejtonskim sporazumom, tj. samo onda kad je preko mirovnog sporazuma u Daytonu zagarantirano postojanje i opstanak RS-a u granicama koje su uključivale i Srebrenicu i Žepu. Međutim, priča o sastanku u Karađorđevu mnogo je interesantnija ako se shvati da su svjedoci na suđenju Miloševiću govorili da su blagoslov za podjelu Bosne i Hercegovine između Hrvatske i Srbije Tuđman i Milošević dobili od međunarodne zajednice.

Po izjavama svjedoka, Evropa nije željela većinsku muslimansku državu u srcu Evrope. Cutileirov mirovni plan, koji je plasirala Evropska unija u februaru 1992., odražava tu nekakvu karađorđevsku Bosnu i Hercegovinu jer već dijeli Bosnu i Hercegovinu na tri etnički razdijeljene teritorije, a da nijedan metak još nije ispaljen. Ta podjela ide najviše na štetu Bošnjaka jer kako i zašto bi najbrojnija etnička zajednica pristala da je stisnu na malom prostoru nalik indijanskom rezervatu u Americi? Izetbegović je to kategorično odbijao s podrškom koju dobiva iz Amerike. To napuštanje ideje podjele Bosne i Hercegovine između Srbije i Hrvatske od međunarodne zajednice drastično se modificira od marta 1994. pod utjecajem Amerike i Vašingtonskog sporazuma, koji od Armije Republike Bosne i Hercegovine i Hrvatske vojske pravi saveznike. Ta suradnja vodi vojnom porazu srpskih vojnih snaga. Tako poražena, srpska strana sjeda na pregovore u Daytonu, gdje joj izlaze u susret i, usprkos porazu, nagrađuju je RS-om. 

  • Jesu li Radovan Karadžić i Ratko Mladić djelovali po Miloševićevim uputstvima ili su vodili samostalnu politiku? 

Karadžić i Mladić bili su dio struktura RS-a, koja je bila i ostala kvazidržava s vojskom i institucijama, ali bez prihoda da ih sama financira iz državnog budžeta. Cjelokupno financiranje vojnih napora i političkih institucija RS-a dolazilo je iz budžeta Srbije, tj. Savezne Republike Jugoslavije, koja je postojala od 1992. do 2003. Srbija, koja nije bila službeno u ratu, u tim godinama rata u Bosni i Hercegovini imala je veliki problem s hiperinflacijom zbog nekontroliranog štampanja novca za potrebe vojske i rata u Bosni i Hercegovini. U zemlji koja nije bila u ratu dio iz godišnjeg budžeta za obranu i vojsku iznosio je više od 80 posto. To dovoljno govori o ratu koji je Srbija preko struktura RS-a vodila u Bosni i Hercegovini.

Samo za primjer, u zemljama Zapada, poput Nizozemske, to je, recimo, 0,4 posto. Da, Milošević ih je kontrolirao financijski, ali i na mnoge druge načine.  Mladić je bio bliži Beogradu nego Karadžić samom činjenicom da on nikada nije prestao biti oficir Vojske Jugoslavije i da je bio sekondiran od te vojske u RS. On je sve vrijeme imao dvojnu funkciju: bio je komandant 30. kadrovskog centra u okviru Generalaštaba VJ i u isto vrijeme komandant Vojske Republike Srpske (VRS). On je s Beogradom komunicirao preko generala Momčila Perišića, koji je u to vrijeme bio načelnik Generalštaba VJ. Karadžić nije imao nikakve de jure veze s Miloševićem ili Beogradom, ali je u svemu ovisio o Beogradu. On je s Miloševićem komunicirao preko Jovice Stanišića, znači, preko MUP-a Srbije i Državne bezbjednosti. I da je i želio i htio voditi drugačiju politiku, Karadžić to nije smio niti mogao.

Jedan od najboljih primjera njegovih odnosa s Beogradom prepričava Ivor Roberts u svojoj knjizi Razgovori s Miloševićem, gdje govori kako je u junu 1995. razgovarao s Miloševićem u Beogradu o krizi izazvanoj zarobljavanjem UNPROFOR-aca od Karadžića. Milošević se obavezao da će Karadžić osloboditi zarobljenike. Kad ga je Roberts pitao kako on to može garantirati, Milošević mu je mrtav-hladan odgovorio da će “poslati Karadžiću poruku preko Stanišića i da će ga ubiti ako ne ispuni zahtjev”. Nepotrebno je reći da su svi zarobljenici oslobođeni i da se Stanišić i dan-danas hvali ovim svojim podvigom. Eto, to je intenzitet i snaga kontrole, što je Milošević vrlo nepromišljeno povjerio jednom stranom izaslaniku. Milošević je, znači, u junu 1995. sam potvrdio da je on u vrijeme rata bio gospodar života i smrti. 

  • Je li u RSK, Republici Srpskoj i Saveznoj Republici Jugoslaviji vođena jedinstvena srpska politika?

Ja sam u svojoj knjizi objasnila spregu Beograda s RSK i RS-om tako da sam cijeli plan podijelila u pet kronoloških ciljeva, gdje se vidi da je plan “Svi Srbi u istoj državi” mijenjao konture. Tu se vidi da se od maksimalističkih ciljeva išlo na ono što je preostajalo kao moguće. U toj dinamici bilo je i nesuglasica i smjena od Beograda i lokalnih vođa, ali konstantna crvena nit koja govori o njihovoj suglasnosti ostala je neprekinuta. Ta nit bila je suglasnost da se ratom šire zapadne granice srpske postjugoslavenske države. I, na kraju, što je ostalo od te zapadne granice, koja je trebala biti na liniji Virovitica – Karlovac – Karlobag? To je sada granica RS-a, njome se razgraničavaju srpske teritorije i od Hrvatske i od Federacije BiH. To je jedini ratni plijen Srbije u tri izgubljena rata. Srbija se neće lako odreći RS-a jer ona predstavlja simbol Srba da su u ratu možda i gubitnici, ali spretni pregovarači sposobni kapitalizirali ratne poraze preko međunarodne zajednice.

  • Je li Milošević stvaranje Republike Srpske Dejtonskim mirovnim sporazumom smatrao legalizacijom ratnog plijena?

Kada se stave jedna do druge karte svih neuspjelih mirovnih prijedloga međunarodne zajednice od februara 1992. do novembra 1995. – znači, od Cutileira do Daytona, onda se vidi da se politika Srbije i Miloševića u nekim dijelovima poklapala sa geostrategijom Zapada. To se odnosi u prvom redu na Bosnu i Hercegovinu i Kosovo, koje su jedine države s većinskim muslimanskim stanovništvom ostale teritorijalno razdijeljene i čije su granice još upitne. Upravo su to države od čijih teritorija Srbija još nije odustala. To poklapanje interesa vidjelo se od početka do kraja rata jer su svi planovi međunarodne zajednice podržavali etničko razdvajanje u Bosni i Hercegovini, ali i u Hrvatskoj.

To se, na koncu, pokazala strategijom i na Kosovu, gdje je sjever sada isključivo nastanjen srpskim stanovništvom. O tome isto tako ima materijala na suđenju Miloševiću. Mnoge ove činjenice ustvari dolaze iz medija. Ako se poslušaju komentari tadašnjeg državnog sekretara Amerike Warrena Christophera poslije pada Srebrenice i poslije hrvatske “Oluje” i pada Knina u ljeto 1995., može se čuti kako on govori da su to tragični događaji s puno patnje stanovništva, ali da će oni pojednostaviti mirovne pregovore. Izjave poput ove jasno pokazuju da je međunarodna zajednica prihvatila etničko razdvajanje i etničko homogeniziranje svih postjugoslavenskih država kao ključ za stabiliziranje regije. Takav stav poklapao se sa srpskim ciljevima Miloševićevog režima.

Nijedan mirovni plan za Bosnu i Hercegovinu nije prihvaćen od srpske strane sve dok se nisu osvojile dvije podrinjske enklave – Srebrenica i Žepa. Time se u korist srpskog stanovništva homogeniziraju teritorije uz granicu sa Srbijom duž Drine. Od 1994. nadalje međunarodna zajednica ugovara sa stranama u ratu u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini razmjenu teritorija upravo iz razloga što je prihvatila i etničko razdvajanje i etničku homogenizaciju kao standard za rješavanje stvaranja postjugoslavenskih država. Odustalo se od Bihaća i zapadne Bosne i Hercegovine onda kad je postignut dogovor da će Beograd prepustiti RSK Hrvatskoj bez oružanog otpora.

Uspjeh Daytona baziran je na ovim dogovorima o zamjeni teritorija. RSK se treba rasformirati, a u sastav RS-a treba ući Podrinje. To se tako i dogodilo. Daytonom je isto tako međunarodna zajednica pružila mogućnost Miloševiću da promijeni svoj politički imidž i da od “balkanskog kasapina” postane mirotvorac s međunarodnim ugledom. Tu se pokazuje njegova lična patologija, koja prerasta političku racionalnost. On je nezaustavljiv u svojoj samodestrukciji i srlja u kosovski rat, koji ga je na kraju stajao i političke i povijesne reputacije. On život završava u zatvorskoj ćeliji kao optuženik za najgore zločine koje međunarodno kazneno pravo poznaje.

Takvim će ga zapamtiti povijest. I takvoj povijesnoj ocjeni njegove vladavine uvelike pridonosi arhiv njegovog suđenja, koji i bez presude daje uvid u njegovu ličnost i hladnu, proračunatu i funkcionalnu upotrebu zločina prema nedužnim ljudima koji su se kao nesrbi zatekli na teritorijima na koje su polagali pravo tvorci postjugoslavenskog srpskog državnog projekta s Miloševićem na čelu. On je u tu svoju samodestrukciju, nažalost, uvukao i Srbiju i njene građane, koji se još dugo neće oporaviti od njegove desetogodišnje destruktivne vladavine.

Izvor: Al Jazeera