Milošević je kriminalom i nasiljem stvarao srpsku državu (I)

Kada se jedna naučna studija fokusira na izučavanje političkog djelovanja pojedinca koji je imao tako velik i koban utjecaj na recentna historijska zbivanja, onda je izazov da se ostane nepristran posebno velik i obavezujući.

Knjiga Smrt u Hagu: nezavršeno suđenje Slobodanu Miloševiću profesorice Nevenke Tromp, bazirana na arhivi haškog tribunala, ozbiljan je historijski zahvat kojim se nastojalo osvijetliti sve tačke jednog političkog života s tako presudnim utjecajem na “jugoslovensku stvarnost” u protekla četiri desetljeća.

Tu je stvarnost figura Slobodana Miloševića oblikovala na sudbinski način i geopolitički izgled regije bez Miloševićevog djelovanja izgledao bi sasvim drugačije. U četiri rata koja je vodio Milošević je pokazao nevjerovatnu dozu brutalnosti, a političke ideje koje je nastojao provesti u djelo historija je osudila kao zločinačke.

Tromp je u svojoj knjizi opisala put koji je Milošević prevalio od običnog partijskog aparatčika do “vođe svih Srba”. Izdavač knjige je sarajevski University Press.

• Šta je Slobodana Miloševića učinilo vođom svih Srba, koji historijski okvir i koje društveno-političke okolnosti? 

Arhiv sudskog postupka koji je Haški tribunal vodio protiv Slobodana Miloševića, vođe Srba u ratovima koji su vođeni u ‘90-im godinama, vrlo je specifičan arhiv jer on se bavi razvojem Slobodana Miloševića kao političara – od privilegiranog partijskog aparatčika koji se uspinjao u partijskoj i državnoj hijerarhiji Srbije iza širokih leđa svog mentora i zaštitnika Ivana Stambolića. Njegov surovi i bezosjećajni obračun sa Stambolićem je ujedno i prvi forenzički uvid u suštinu Miloševićevog karaktera. Tu se on pokazuje kao bezosjećajan, surov i zao čovjek bez lojalnosti, morala, humanosti prema čovjeku koji ga je stvorio i koji ga je cijenio i na neki način volio. O svojim odnosima i svojoj emociji prema Miloševiću o tome govori sam Stambolić u svojoj knjizi Put u bespuće. Milošević se na Osmoj sjednici odriče Stambolića i kreće u sljedeću fazu svog političkog života.

Godine 1989. i održao je govor na Gazimestanu, u kojem on svim Srbima u bivšoj Jugoslaviji poručuje da pristaje biti njihov de facto vođa. Znači, on u rat u Hrvatskoj ulazi kao de jure predsjednik Republike Srbije, ali i kao de facto vođa svih Srba, odnosno Srba s Kosova, Srba iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine. U toj fazi on prerasta od komunističkog aparatčika koji je manipulacijama, lažima i zakulisnim igrama uzurpirao vlast u Srbiji u kriminalca. I njegova kriminalnost od toga momenta samo raste. Ovaj njegov svjestan preobražaj od uzurpatora sistema vlasti u Srbiji i manipulatora u političara kriminalca koji je uveo aparthejd na Kosovu 1990, ratno nasilje u Hrvatskoj već u proljeće 1991, nastavio ga 1992. u Bosni i Hercegovini i na Kosovu u proljeće 1998. pokazuje kako se razvijala kriminalnost njegovog političkog plana, kojem je cilj bio stvarati nasiljem granice postjugoslavenske srpske države. Kako se ta kriminalnost razvijala govori to da je on kriminal usvojio kao način svog političkog djelovanja i on svoj politički autoritet upotrebljava za zločine i političke atentate unutar Srbije koje čine članovi istih paradržavnih vojnih jedinica Republike Srbije koje su činile zločine po Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Kosovu.

Najbolji primjer razvoja Miloševićevog kriminalnog uma je njegova uloga u atentatu na Ivana Stambolića, izvršenom u augustu 2000, samo mjesec prije prijevremenih izbora na kojima će Milošević izgubiti vlast. Za tužilaštvo su oba ta događaja povezana. U naručivanju ubistva Stambolića ovdje se vidi jedan izgubljeni političar, ogrezao u zločin na ratištima Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Kosova, koji se još tada još mogao predstavljati svojim sljedbenicama kao srpski heroj koji se bori za njihovu čast i fizički opstanak. Ne zaboravimo da je sam Milošević odlučio održati prijevremene predsjedničke izbore. I onda se pojavljuje zabrinutost da bi se i Stambolić mogao kandidirati. I da bi to spriječio, on naručuje njegovo ubistvo. Tu se on ogoljuje kao najobičniji kriminalac koji je izgubio vezu sa stvarnošću i koji se nakon vojnog i političkog poraza na Kosovu 1999. samo pokušava održati na vlasti. Ubistvom Stambolića tužilaštvo definitivno zaokružuje Miloševićevo stanje uma kao kriminalno. 

• Šta arhiva njegovog suđenja govori o tome?

I tu se sad, naravno, postavlja pitanje: što je to Milošević imao u sebi što ga je napravilo političkim de facto vođom svih Srba, koji je i Srbiju i Srbe iz drugih republika vodio u niz vojnih i političkih poraza, a koga se veliki broj Srba još nije odrekao? Što arhiv njegovog suđenja o tome pokazuje? I je li dovoljno pratiti samo politički i mentalni razvoj Miloševića da bi se objasnile političke i ljudske tragedije vezane za raspad Jugoslavije i stvaranje sedam novih država?

Osobni i politički razvoj Miloševića kao vođe čija je politika dovela do masovnih zločina može se potpuno shvatiti samo kada se analizira zajedno s političkim, ideološkim i povijesnim procesima koji su se dešavali u isto vrijeme. Neke analize koje se bave odnosom vođe i vršenja masovnih zločina pokazuju da se velika pažnja poklanja “zloćudnosti” vođe jer je taj koncept “zlog vođe”, izgleda, lakše prihvatljiv za masovnu publiku nego razumjeti povijesne i političke procese koji su zapravo omogućili pojavu takvog lidera. Međutim, izdvajanje karaktera vođe kao presudnog faktora za masovne zločine može dovesti do krivog zaključka da su takvi vođe drugačiji od nas “normalnih ljudi”, što je razumljivo ali i nerealno simplificiranje. Upravo kod genocida i masovnih zločina funkcionalnost ovih zločina u postizanju krajnjeg (geo)političkog cilja podrazumijeva predumišljaj, proračunatost i političku i vojnu organiziranost, koja prelazi moć bilo kojeg individualnog “zlog vođe”. Kad je riječ o razumijevanju masovnih zločina, njih će najvjerojatnije pokrenuti autoritarni politički režimi, koji se po svojoj prirodi oslanjaju na liderstvo koje može biti “instrumentalno djelotvorno čak i kada je moralno odvratno”. Stoga, pravni i povijesni diskurs koji proizlazi iz krivične odgovornosti pojedinaca mora paziti da ne zanemari kolektivnu, odnosno odgovornost države pretjeranim naglašavanjem kriminalnosti “zlog vođe”.

Ja sam povijesni i politički balans između pojedinačne, kolektivne i državne odgovornosti tražila u ovom obimnom arhivu tako da sam povezala vođu s ideologijom i planom. Ustvari sam odgovarala na osnovna pitanja koja postavljaju svaki advokat i sudija, ali i povjesničar: tko je akter (akteri); što se željelo postići?; na koji se način to postizalo? Upravo u tome na koji način je Miloševićev režim bio spreman stvarati granice postjugoslavenske Srbije jest srž kriminalnosti. 

• Šta je ideja “Velike Srbije”, koja je njena geneza, kako se razvijala i koje su posljedice njene primjene (od Ilije Garašanina, Stevana Moljevića, preko Aleksandra Rankovića, pa do intelektualaca SANU-a do Slobodana Miloševića)?

O tome što je Milošević sa svojim režimom želio postići prvo je u obliku dokaza došlo od svjedoka koji su svjedočili za hrvatski dio optužnice. Svjedoci poput posljednjeg predsjednika SFRJ Stjepana Mesića u dokaze su unijeli termin “Velika Srbija” kao pokretač Miloševićevog geopolitičkog plana. Tako tužilaštvo ustvari spominje “Veliku Srbiju” samo u optužnici za Hrvatsku. “Velike Srbije” nema u optužnicama za Bosnu i Hercegovinu i Kosovo. Međutim, kad je kao glavni zastupnik tužiteljstva Geoffrey Nice došao voditi slučaj, insistirao je na objedinjavanju optužnica, pa je ta nedosljednost u pisanju optužnica ispravljena. Taj podnesak tužilaštva za objedinjenje optužnica govori o de facto “Velikoj Srbiji”, koja se kod Miloševića razlikuje od anakronističkog povijesnog pojma koji se razvija od vremena Ilije Garašanina, tj. od 1844., kada se pojavilo njegovo Načertanije. Mi smo je nazvali de facto Velika Srbija jer Miloševićeva krilatica “Svi Srbi u jednoj državi” ustvari ima za cilj stvoriti srpsku državu u etničkim granicama, ali da se ne spominje taj ideološki kontinuitet s “Velikom Srbijom”.

On i Radovan Karadžić govore privatno o tome kako se treba izbjegavati termin “Velika Srbija” zbog povezanosti tog pojma s nasiljem kojem su napori za ostvarenje velikosrpskih granica vodili u prošlosti. Ustvari, oni priznaju da je to nemoguće bez nasilja prema nesrpskom stanovništvu koje bi ostalo unutar tih velikosrpskih granica. Tužilaštvo je nekoliko svjedoka obrane suočilo s tom hipotekom nasilja “Velike Srbije”. Oni su svi redom odbijali da je Miloševićev plan bio povezan s ideologijom “Velike Srbije”, odnosno s Načertanijem, Balkanskim ratovima iz 1912. i 1913., kao i s Moljevićevom verzijom zapadnih granica Srbije iz 1941. na liniji Virovitica – Karlovac – Karlobag. Međutim, dva svjedoka obrane u unakrsnom ispitivanju ipak su potvrdila tu vezu. Kada je Smilji Avramov, velikom ekspertu za međunarodno javno pravo, pokazana karta s iscrtanim zapadnim granicama postjugoslavenske srpske države objavljena u časopisu Epoha, koji je izdavala Miloševićeva stranka SPS u oktobru 1991., ona je, ne znajući za datum te karte, rekla da je to karta Londonskog sporazuma iz 1915. kojom su Saveznici ponudili Srbiji državu.

Ona isto tako nije znala da već u ljeto 1991. Karadžić Miloševiću savjetuje da umjesto “Velike Srbije”  aktueliziraju Londonski sporazum iz 1915., koji su im zapadni saveznici već bili ponudili. Čedomir Popov, svjedok obrane, koji dolazi poslije Avramov, očito nije bio pratio suđenje, pa je, kad ga je tužitelj pitao bi li planovi za obnavljanje Londonskog sporazuma iz 1915. bili jednaki “Velikoj Srbiji”, rekao da bi, ali da o tome nije bilo govora. Međutim, Milošević i Karardžić upravo su taj sporazum spomenuli da bi nekoliko mjeseci kasnije karta iz Epohe ustvari iscrtala kao optimalne zapadne granice upravo tu liniju koja se poklapala i s Moljevićevom homogenom Srbijom iz 1941. i s Londonskim sporazumom iz 1915.

To je još interesantnije ako se uzme u obzir da je Milošević u nekoliko navrata u svom otvaranju na sudu govorio kako su Srbi 1915. odbili Londonski sporazum i time i “Veliku Srbiju”, opredjeljujući se za Jugoslaviju. Svjedoci tužiteljstva tretirali su Kraljevinu Jugoslaviju kao jedan od oblika velikosrpskih ambicija, kao i pokušaj da se preko utjecajnih komunista, poput Aleksandra Rankovića, nametne dominacija Srbije i u komunističkoj Jugoslaviji. 

• Je li Memorandum SANU-a bio politički i ideološki program koji je Milošević provodio u djelo? 

Neprocjenjiva vrijednost ovog sudskog arhiva kao povijesnog izvora jest u tome što on sadrži veliki broj dokumenata koji su tu došli preko sudskih naloga pravo iz državnih arhiva Srbije i Jugoslavije, a koji bi bez autoriteta ovog suda ostali zaštićeni, po važećim zakonima, desetljećima, a neki vjerovatno nikad ne bi ugledali svjetlo dana. Znači, pristup tim dokumentima jednom kad postanu dokazi i kad se zabilježe u transkriptima suđenja znatno smanjuje povijesnu distancu, koja je često bila rezultat čekanja da se otvore relevantni državni arhivi.

Druga važnost ovih arhiva jest u tome što je Milošević, kao vlastiti sudski zastupnik, ispitujući svjedoke, komentirao događaje, dokumente i druge dokaze i time ustvari pokazao koliko je nemoguće bilo zataškivati i izvrtati istinu. Jedan od primjera koliko je njegova strategija da se sam brani štetila njemu i njegovoj obrani svakako je primjer Memoranduma SANU-a. Poznato je da se od 1986., kada se Memorandum pojavio, Milošević nikad nije očitovao o njemu. Dok su ga njegovi partijski drugovi u Srbiji kritizirali, Milošević je mudro šutio. U svojoj uvodnoj riječi na Tribunalu u februaru 2002. on kaže da se podiglo puno prašine oko Memoranduma, ali da je za očekivati da akademici i intelektualci jedne zemlje daju svoje ocjene stanja u zemlji koja je u krizi. On se nije ni previše branio od utjecaja Memoranduma.

Za vrijeme suđenja samo je potvrđeno da su trojica autora Memoranduma ušla u glavni odbor SPS-a, Miloševićeve stranke, koja je osnovana u ljeto 1990. Nekolicina autora Memoranduma dolazi svjedočiti kao svjedoci obrane, naime, Mihailo Marković i Kosta Mihailović. Ali možda je najuvjerljiviji dokaz da je Memorandum ipak bio programski dokument za Miloševićevu politiku to što su i Milošević i njegovi autori tvrdili da je to bio nedovršen dokument koji je iscurio u javnost. Tužilac u unakrsnom ispitivanju suočava Mihailovića s činjenicom da se, kad se usporedi “procurena” verzija iz 1986. s onom koju on objavljuje kao definitivnu, može naći samo pet ili šest malih stilskih razlika. Mihailović to potvrđuje i kaže da je on u svom dijelu teksta ispravio samo neke tipfelere.

Druga stvar koju tužitelj utvrđuje jest da se šest velikih tema iz Memoranduma pojavljuje u govoru Miloševića na Gazimestanu tri godine kasnije. Samo godinu kasnije osniva se SPS, u čiji glavni odbor stupaju tri autora Memoranduma. Iste te godine Milošević trijumfalno pokazuje koliko je ekspeditivan jer se u septembru 1990. usvaja novi ustav Srbije, u kojem više nema riječi o autonomiji Kosova i Vojvodine, što su autori Memoranduma naveli kao jedan od najvećih problema Srbije. Po njima je Srbija bila neravnopravna s ostalim republikama koje nisu imale autonomne provincije u svom sastavu. Tako Milošević tu osvaja velike poene jer “ujedinjuje” Srbiju i nameće se kao efektivan izvođač memorandumskih ciljeva.

• Šta je značio princip samoodređenja naroda i koliko je politika “Svi Srbi u jednoj državi” uzrokovala raspad jugoslavenske federacije?

Sve republike su dogovorom još mogle sačuvati Jugoslaviju kao konfederaciju na pregovorima koji su se vodili u Haagu od septembra do oktobra 1991. Dogovor o konfederaciji propada jer Milošević ne želi isti specijalni status koji bi dobili Srbi u Hrvatskoj dati i Albancima na Kosovu. Poslije propasti pokušaja stvaranja jugoslavenske konfederacije međunarodna zajednica preko Badinterove komisije određuje da se nove države trebaju stvarati po principu samoodređenja republika. Milošević inzistira na samoodređenju naroda. Time on ustvari traži da se primijeni njegov princip “Svi Srbi u jednoj državi”.

Upravo insistiranje na samoodređenju naroda tužilaštvo smatra načinom da se postigne de facto Velika Srbija, jer bi ona na taj način postala veća nego su to bile granice Republike Srbije unutar jugoslavenske federacije. Međutim, problem je i tu bilo to što Srbija ovaj princip nije bila voljna primijeniti na kosovske Albance, inzistirajući da oni kao nacionalna manjina nemaju na to pravo. Ali niti na Bošnjake iz Sandžaka. Međunarodna zajednica inzistira na republičkim granicama kao državnim granicama. Srbija ne odustaje i osvaja teritorije u Hrvatskoj ratnim nasiljem. Granice Republike Srpske Krajine pokušavaju se uspostaviti na liniji Virovitica – Karlovac – Karlobag. Tu počinje kriminalnost plana i kriminalna namjera Miloševića kojom se bavio Tribunal. 

• Je li stvaranje SAO Krajine u Hrvatskoj bilo moguće bez pomoći JNA i saveznog MUP-a? 

Jedna stvar je imati kriminalni plan, a druga stvar kako ga ostvariti. Milošević kao predsjednik Srbije nije bio u poziciji upotrebljavati JNA ni druge federalne institucije. U to vrijeme je Ante Marković premijer SFRJ. No, Miloševiću to ipak uspijeva preko jedne vrlo sofisticirane mreže lojalnih pojedinaca koji su radili u federalnim, ali i republičkim državnim institucijama. Za taj prvi dio rata u Hrvatskoj on je preko tzv. šestorke imao veliku de facto moć i kontrolu u JNA. Tu šestorku su činili predstavnici krnjeg Predsjedništva, koje funkcionira u sastavu od četiri člana od 3. oktobra 1991. i dvojice generala, Veljka Kadijevića i Blagoja Adžića. Četvorica članova Predsjedništva koji su predstavljali Srbiju, Crnu Goru, Kosovo i Vojvodinu, iako je autonomija ove dvije provincije ukinuta u septembru 1990., predstavljala su se kao legalni civilni komandanti oružanih snaga SFRJ.

Oni su ustvari uzurpirali vlasti da bi Miloševiću osigurali upotrebu JNA za potrebe osvajačkog rata u Hrvatskoj i izbijanja na granicu Virovitica – Karlovac – Karlobag. Osim vojske, za srpske osvajačke ratove su se koristile i snage policije federalnog MUP-a. Kad su se počele postavljati barikade na području Knina, koji će postati glavni grad RSK u augustu 1990., general Petar Gračanin, koji je tada bio ministar federalnog MUP-a, s ponosom se sjećao kako su njegovi iz federalnog MUP-a učili lokalne Srbe u Kninu i okolici kako se to radi. O vezi Gračanina i Miloševića svjedočio je Ante Marković, koji je rekao da se stvaranje njegove vlade 1988. oduljilo jer je Milošević inzistirao da general Gračanin bude ministar federalnog MUP-a. I na kraju je Marković morao popustiti.

Tu je vrlo važno spomenuti i paradržavne jedinice iz sastava MUP-a Republike Srbije. Te jedinice su prvo nosile naziv JATD (Jedinica za antiteroristička dejstva) da bi 1997. bila preimenovana u JSO (Jedinica za specijalne operacije). Njeni pripadnici i zapovjednici su ostali isti i, bez obzira na promjenu imena, njen status i sastav unutar MUP-a Srbije ostali su isti i ona je sve to vrijeme bila poznata kao “Crvene beretke”. Milošević osniva tu jedinicu u maju 1991. i njeni komandanti potom idu direktno u Knin da bi bila aktivna u ratovima i u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu. U jednom spektakularnom govoru komandant jedinice Franko Simatović 1997. opisuje u govoru pred Miloševićem što je ova jedinica radila i kako je ratovala na područjima izvan granica Srbije.

To govori o umiješanosti Srbije u rat i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini. Milošević je svjestan toga i na suđenju insistira da je jedinica osnovana nakon rata. Za nas u tužilaštvu to je bilo implicitno priznanje zločina te jedinice, jer zašto bi krio njeno postojanje ako je osnovana sa čistim namjerama i ako je djelovala po zakonima? Još je indikativnije to da su upravo komandanti te jedinice bili direktno uključeni u ubistva Ivana Stambolića 2000. i Zorana Đinđića 2003.

• Šta otkrivaju presretnuti Miloševićevi telefonski razgovori, odnosno jesu li oni dokaz dvostruke politike – jedne koja je bila javna i tajne, koja je zapravo provođena na terenu?

Netočna je tvrdnja da Milošević nije bilježio svoje riječi na sastancima. Naravno, nije on sam, ali jesu drugi jer takvi su bili propisi. Mi smo našli velike količine dokaza poput presretnutih razgovora, kao i sjednica državnih organa gdje se bilježe njegove riječi. Preko tih zabilježenih riječi tužilaštvo je moglo pratiti razvoj njegove svijesti, kao i njegove stvarne planove. Telefonske razgovore između Karadžića i Miloševića od maja 1991. do februara 1992. snimala je Služba državne bezbjednosti Bosne i Hercegovine i ti transkripti preko AID-a i Vasvije Vidović, oficira za vezu s Tribunalom, stižu u tužilaštvo već 1995.

Oni ostaju netaknuti u ormaru jednog visokog službenika Tribunala i otkrivaju se tek nakon njegovog odlaska. Ja 2000. stižem na Tribunal i šef mi kao moj prvi zadatak daje da analiziram prvih pedesetak. Za tužilaštvo su ovi presretnuti razgovori bili od velikog značenja jer se tu prate Miloševićeve riječi i povezuju se s njegovim političkim potezima i situacijom na terenu. Tužilaštvo je posvetilo puno pažnje da pokaže da je on od javnosti i svojih kolega političara iz drugih republika vrlo često skrivao svoje namjere. Ali njegove riječi izgovorene za javnost nisu odgovarale njegovim riječima u razgovorima s Karadžićem. On ustvari pokazuje koji su njihovi stvarni ciljevi.

Recimo, on cijele 1991. tvrdi da radi na očuvanju Jugoslavije i to mu je najvažniji argument i prema vanjskom svijetu, ali i prema JNA, čiju lojalnost samo tako može pridobiti. Presretnuti razgovori pokazuju kako on ustvari radi na raspadanju Jugoslavije. On kaže u jednom momentu da Slovenija može otići iz Jugoslavije, ali da Hrvatska može otići samo onda kad se postigne razgraničenje sa srpskim teritorijama u Hrvatskoj. Tu Miloševićevu neiskrenost Ante Marković objašnjava tako da kaže da je Milošević bio osoba koja je jedno mislila, drugo govorila, a treće radila. Ovi presretnuti razgovori pridonijeli su tome da se ta njegova neiskrenost raskrinka i razotkriju stvarni planovi i ciljevi.

Izvor: Al Jazeera