Milošević je imao veći otpor intelektualaca nego Vučić danas

Božović je objavio osam zbirki poezije, nekoliko knjiga eseja, dobitnik je mnogih domaćih i međunarodnih priznanja (Ustupljeno Al Jazeeri)

Ne može se reći da se ljudi iz sveta književnosti u Srbiji nešto baš preterano izjašnjavaju o društvu u kojem žive. Pre bi se reklo da je to iznimna retkost. Radije beže u svoje oniričke dubine, strahujući da će ih društveni ili, ne daj bože, politički angažman koštati kakvih državnih dotacija ili sinekura. Naš sagovornik Gojko Božović, pesnik, esejista i izdavač, međutim, veoma je angažovan i što bi se reklo – bez dlake na jeziku, ali ipak decentno, kritikuje devijacije u srbijanskom društvu. A takvih je, bogami, mnogo.

Rođen u Pljevlji 1972. godine, Božović kao devetnaestogodišnji zaljubljenik u literaturu dolazi u Beograd, pokušavajući u ono vreme najgore političke i ekonomske krize da živi od književnosti i za književnost. I uspeva u tome, mukotrpnim radom. Godinama je bio urednik u čuvenim Stubovima kulture, a 2007. godine osniva svoju izdavačku kuću – „Arhipelag”. Ubrzo se “Arhipelag” uspeva uvrstiti u sam vrh izdavaštva, ne samo u Srbiji nego i u regionu, objavljivanjem dela najznačajnijih svetskih i domaćih imena književnosti, istoriografije, političke teorije, ekonomije, filozofije i psihologije. 2009. godine proglašen je za izdavača godine.

Božović je, uzgred, objavio osam zbirki poezije, nekoliko knjiga eseja, dobitnik je raznoraznih domaćih i međunarodnih priznanja, prevođen na mnoge jezike. Godine 2019. postaje laureat priznanja “Vitez poziva” za rad u oblasti kulture, književnosti i izdavaštva.

Ove godine je zabeležen jedan incident u svetu izdavaštva u Srbiji. Ministarstvo kulture i informisanja cenzurisalo tri naslova, praktično zabranjujući bibliotekama da ih otkupe iako je stručna komisija mislila drugačije. Bivši ministar Vladan Vukosavljević je zahtevao da se likvidiraju sledeći istoriografski naslovi: kapitalna monografija Jasenovac Ive Goldštajna, Mitovi srpske istorije Dejana Ristića i studija Vladimira Petrovića Etničko čišćenje. Ovu poslednju knjigu objavio je “Arhipelag”. Knjige nisu otkupljene jer se ne uklapaju u tokove nacionalističke misli. Naprotiv.

Sa Božovićem razgovaramo o aktuelnim političkim i društvenim temama, kao i o stanju u izdavaštvu.

  • Ne može se reći da su ljudi iz književnosti u Srbiji preterano društveno angažovani. Vi međutim jeste. Zašto smatrate da je bitno da se javne ličnosti i intelektualci određuju prema stvarnosti koja ih okružuje?

Pitanje angažmana je uvek stvar ličnog izbora i ličnog temperamenta, ali je i stvar društvenog okruženja. U drugačijim okolnostima društveni angažman me ne bi preterano zanimao, jer imam dovoljno obaveza u svom poslu i u svom osnovnom interesovanju. Ali u okolnostima neslobodnog i autoritarnog društva, koje nezaustavljivo klizi prema obnovi jednopartijskog sistema za koji smo jedno vreme mislili da smo ga trajno napustili, društveni angažman postaje prvorazredna ljudska i intelektualna obaveza. Ako se bavite javnim poslom, jer je priroda vašeg zanimanja naprosto takva, a književnost i izdavaštvo su u Istočnoj i Srednjoj Evropi uvek bili u određenoj, nekada i u vrlo velikoj meri javni posao, onda je ta obaveza utoliko veća.

Ne možete očekivati da promene donese neka nepoznata sila koja će rešiti sve društvene probleme, ili da u javnosti govori neko drugi, jer taj drugi možda upravo očekuje da to budete vi sami. Intelektualci su dužni da budu prva i poslednja linija odbrane kritičkog mišljenja i javnih sloboda. Bez kritičkog mišljenja i društvenih sloboda čovek može biti stručnjak za određenu oblast ili umetnik svog poziva, koji će se snalaziti i kako-tako opstajati u dozvoljenim granicama mišljenja i stvaranja, ali ne može biti intelektualac koji sa svojim društvom deli iskušenja i ideje. Bolje je sa društvom deliti odgovornost nego strah i neslobodu.

  • A da li ti se čini da je Milošević devedesetih, i pored ratova i mnogih opasnosti koje su ih pratili, imao mnogo veći otpor iz intelektualnih i akademskih krugova nego što ih Vučić ima sada?

Da, Milošević je devedesetih imao neuporedivo veći otpor iz intelektualnih i akademskih krugova. Od samog početka devedesetih veći deo umetničke i intelektualno scene bio je vrlo određeno protiv Miloševića, da bi u tim krugovima otpor Miloševiću do polovine devedesetih već postao plebiscitaran. Vučić u ovom trenutku nema takav otpor protiv sebe, iako je već osam godina na vlasti. Do 2016. godine ozbiljnog otpora Vučiću jedva da je i bilo. Postoji više razloga zbog čega je tako, od ekonomskih do političkih, ali mislim da je ključni razlog to što srpsko društvo u ovom trenutku sva rešenja za svoje probleme vidi negde izvan sebe.

Devedesetih godina politička borba se fokusirala na Miloševića i to je podrazumevalo da se do političkih i društvenih promena dođe sopstvenim snagama. Ta borba je imala i široku međunarodnu podršku, sve dok na kraju Milošević nije ostao sam, ostavljen i od strane Istoka i od strane Zapada, a i jedni i drugi u različitim trenucima devedesetih pravili su s njim taktičke paktove. Danas u javnosti nema tako jasno povučene granice između demokratskih snaga i Vučićevog režima.

Vučić je došao na vlast na talasu ekonomske krize, koja je slomila i mnoga druga društva, i kao konačno rešenje kosovskog pitanja. Te okolnosti su mu dale međunarodnu podršku, čas Zapada, čas Istoka, čas i jednih i drugih, a to je otvorilo put Srbije u autoritarizam i blokiralo političku borbu protiv duboko nedemokratske i istinski lične vlasti. To je izvor izrazite političke konfuzije u Srbiji. Značajan deo društva koji je protiv važnih elemenata Vučićeve vlasti i politike ili protiv te vlasti i politike u celini ne učestvuju u političkoj borbi protiv režima zbog toga što veruje da bi se tako suprotstavili interesima Evropske unije ili pak Rusije. To je neverovatna situacija.

Ukratko: srpski nacionalizam je rusifikovan, a srpsko evropejstvo je briselizovano, dakle, postalo je stvar birokratskih izjava i političke korektnosti. Osnovno pitanje srpskog društva u ovom trenutku jeste pitanje demokratije. Ono druga pitanja ne može rešiti ako ne obnovi smenjivu i demokratsku vlast. Društvo mora poći od svojih interesa da bi te interese uklopilo u međunarodni poredak.

  • Kako se po tvom mišljenju Srbiji desio Vučić? Šta to u našem društvu dubinski nije valjano da nama suvereno vlada čovek koji na dnevnom nivou gazi sve institucije i neprikriveno sprovodi svoju samovolju?

Setimo se Miljkovića: “Ako smo pali, padu smo bili skloni.” Nad Srbijom su se u proteklih trideset godina sklopile mnoge nepovoljne okolnosti i Srbija je gotovo svaku od njih iskoristila. Raspad zemlje, ratovi za jugoslovensko nasleđe, sankcije, hiperinflacija, ekonomska katastrofa devedesetih, kasno rušenje komunizma i autoritarnog poretka, loš glas iz devedesetih koji se pretvorio u nepoverenje u dvehiljaditim, razorne političke borbe posle 5. oktobra, duga tranzicija, povratak u autoritarni poredak posle samo dvanaest godina demokratije…

Sve te okolnosti učinile su društvo krhkim i podeljenim, kao što ni njegove institucije nisu imale vremena da se razviju i postanu otpornije. I društva sa mnogo razvijenijom demokratskom kulturom i institucionalnom tradicijom bi se posle spiska pomenutih nevolja, a one nipošto nisu jedine, suočila sa temeljnim problemima. Srbija se još nije oporavila od posledica Miloševićeve vladavine. A sa posledicama Vučićeve lične vlasti živeće dugo godina pošto njegova vlast mine. Kada jedno društvo u rasponu od dvadesetak godina pada šaka dvojici tako opasnih demagoga, spremnih da za održanje lične vlasti učine šta je potrebno, onda to govori kako o nepovoljnim okolnostima, tako i o nedovoljnoj otpornosti društva na takve izazove.

U jednom delu društva postoji volja za čvrstom rukom. U jednom delu društva postoji narcistička samodovoljnost i vera da se nalazi iznad situacije i društvenih problema. Srbija je siromašno društvo, a u siromašnim društvima autoritarne vlasti se lakše trpe, kao što je i mogućnost ucene i prisile mnogo veća. Srbija je duboko podeljeno društvo u kome ne postoji načelna saglasnost ni oko jednog važnijeg pitanja.

  • Kakva će da budu ona književna dela koja budu pokušavala da se bave Vučićem i Vučićevim dobom? Da li će biti dominantnija komična ili tragična crta?

Ono što je komično po sadržaju, a tragično po posledicama obično u književnosti dobija oblik tragikomedije.

  • U jednom intervjuu pre bezmalo dve godine rekli ste da Srbija nema veliki manevarski prostor, da može da bude deo EU, ili deo Turskog komonvelta ili da bude „neuređena zona kojom će se Evropska unija štititi od kriza na Bliskom istoku“. Možeš li to da nam obrazložiš i da li se to odnosi i na neke druge zemlje u regionu?

Manevarski prostori se ne menjaju tako brzo, tako da mi ni posle dve godine situacija ne deluje drugačija. Srbija može da bude ili deo Evropske unije, ili deo Turskog komonvelta, ili tampon zona između kriza Bliskog istoka i Evropske unije. Srbiji su potrebni evropske vrednosti i standardi, a bilo bi joj korisno i članstvo u EU. Ali što srpsko društvo dublje tone u autoritarizam i institucionalni nihilizam, evropske nade su sve tanje. Ali to nije samo pitanje za srpsko društvo, nego i za evropske političare koji su istinski odgovorni za nastanak autokratija i stabilokratija na Zapadnom Balkanu.

Turski komonvelt, sa Turskom naraslih ambicija, uopšte nije tako nemoguća sudbina u svetu dubokih podela, oživljene geopolitike i situacije u kojoj pragmatizam ima mnogo istaknutije mesto od vrednosti. Uloga tampon zone između Bliskog istoka i EU dugoročno bi ugrozila interese srpskog društva i odložila svaku njegovu evropsku i demokratsku budućnost.

  • Kada smo kod regiona, nekako se čini da se – što se izdavaštva tiče – knjige razmenjuju, a to važi i za pozorišnu, filmsku i likovnu umetnost. Kao da nekadašnji zajednički kulturni prostor opet živi?

Zajednički kulturni prostor je mnogo življi u sećanjima i u iskustvu generacija koje su oblikovane u tom kulturnom protoru nego u iskustvu novijih generacija koje se kreću u širokom rasponu između idealizacije i negacije. U pozorištu i filmu kulturne saradnje ima više, jer je to stvar velikih produkcija. U polju književnosti i izdavaštva te saradnje ipak ima znatno manje. Postoje, naravno, pisci čije se knjige objavljuju u različitim državama nastalim na prostoru bivše Jugoslavije i verujem da će takvih pisaca uvek biti.

  • Po broju knjiga, čak i u ovo vreme korona-krize, izgleda kao da izdavaštvo u Srbiji cveta. Postoje izuzetno velike izdavačke kuće koje dnevno “štancuju” nekoliko naslova. Sa druge strane, ne daju se ni mali izdavači. Da li kvalitet prati kvantitet?

Ne bih baš rekao da izdavaštvo u Srbiji cveta. Ono je znalo i za mnogo bolje dane u kojima se objavljivalo više knjiga, bilo više profesionalnih standarda i bilo više čitalaca koji mogu da plate svoje potrebe. Knjige u Srbiji su gotovo tri puta jeftinije nego u Hrvatskoj, ali ne zbog velikih tiraža nego zbog niske kupovne moći. Cene knjiga se nisu godinama menjale. Sa stanovišta izdavačkih troškova, one su nepodnošljivo niske. Sa stanovišta ekonomskih mogućnosti naših čitalaca, one često deluju visoko.

Osnovni element marketinga u izdavaštvu jesu niske cene i visoki popusti. To ne govori o razvijenom i uređenom tržištu nego o ograničenim mogućnostima. Kvalitet retko kada prati kvantitet. Nije tako samo u izdavaštvu. To je prilično očekivana relacija.

Na drugoj strani, u srpskom izdavaštvu postoji jedan vitalizam nastao u susretu s nimalo prijatnim okolnostima egzistencije. Od početka devedesetih izdavaštvo je prepušteno tržištu, čak i u vremenima kada se o tržištu jedva moglo govoriti, a u isto vreme ono je gotovo isključivo privatno. To iskustvo je pokazalo dve stvari. Nije dobro kada je izdavaštvo prepušteno samo sebi i kada kulturna politika države poseže za vrlo malo instrumenata kulturne politike proverenih u drugim zemljama. Ali nije dobro ni kada su izdavači prezaštićeni, pa ih susret sa tržištem nije očeličio i opremio za najrazličitije izazove. Srpski izdavači, različitih profila i ambicija, stekli su otpornost u stalnom otklanjanju ozbiljnih izazova.

  • U čemu je tajna uspeha onih velikih izdavača koji su u celoj regiji veoma prisutni?

Postoje dve vrste izdavača. Jedno su izdavači koji na osnovu svog uređivačkog profila predlažu vrednosti i zastupaju ideje. Drugim rečima, to su izdavači koji žele da u svojoj sredini, među svojim čitaocima, snagama koje imaju na raspolaganju – oblikuju trendove. Drugo su izdavači koji prate trendove i tržištu i čitaocima nude tržište traži na osnovu navika i potreba stvorenih i u drugim oblastima marketinga, prodaje i distribucije. To je biznis model koji poseže za marketinškim sadržajima koji su oprobani u drugim segmentim ponude i potražnje, a u smislu vrednosti i sadržaja dominantno insistira na očekivanjima i stvorenim potrebma. To je isto kao razlika u čitanosti između ozbiljnih političkih magazina i revijalnih magazina ili između umetničkog filma i blokbastera.

  • Kako gledaš na to što su autori najtiražnijih knjiga u Srbiji oni koji ne dolaze iz sveta književnosti već iz sveta popularne kulture? Kako je do toga došlo i kakve posledice to može da ima?

Srbija nije specifična po tome. To je jedna od marketinških strategija koju je preuzelo najveći deo savremenog izdavaštva. Iskustvo pokazuje da je za prodaju knjiga presudna poznatost njihovih autora. Onda je autor zaštitno lice knjige, a to je sa stanovišta prodaje mnogo važnije od samog sadržaja knjige. Javne ličnosti koje su poznatost stekle u nekoj od danas mnogo uticajnijih oblasti nego što je književnost – od estrade, preko medija, do politike – pišući knjige rentiraju svoju poznatost u drugoj oblasti, a istovremeno se naslanjaju na kulturni status knjige koji je u našem društvu dugo trajao, a danas postoji samo kao inercija prošlih vremena. Nije to više delatna činjenica, ali je dobro za CV. Pogotovu ako se knjiga prodaje.

Osim ovih marketinških razloga, postoji i jedan vrlo praktičan. Danas, zapravo, ima previše knjiga o kojima u javnom prostoru ima premalo informacija. Dobronamernom i prosečnom upućenom čoveku vrlo je teško da izabere knjigu koja bi odgovarala njegovom interesovanju i senzibilitetu, pa poznatost autora onda postaje vrlo važna činjenica u odluci. Popularna kultura, još bih pre rekao masovna kultura, dramatično je potisnula i visoku i pop kulturu, a ovaj transfer popularnih lica dodatno će učiniti vrhunsku književnost društveno manje uticajnom i manje čitanom.

  • Koliko će na izdavaštvo Srbije uticati to što ove godine neće biti održan Sajam knjiga i uopšte pandemija?

Sajam knjiga je, pojedinačno uzev, najvažniji godišnji poslovni događaj u izdavaštvu. U pandemijskim okolnostima organizovanje Sajma knjiga nije bilo moguće, jer bi uobičajena poseta značila opasnost od masovnog zaražavanja, dok bi značajno smanjena poseta bila ekonomski nepodnošljiva za izdavače. Sajam knjiga je važan za sve koji se na bilo koji način bave knjigom, ali je najvažniji izdavačima i čitaocima. Izdavačima je važan zato što se u vreme Sajma, malo pre i malo posle toga knjige ponovo vrate u žižu javnosti, bez čega nema ni uticaja ni pravog poslovnog rezultata izdavaštva.

Čitaocima je važan jer je to najvidljivije i jedno od poslednjih mesta na kojima mogu da vide sve relevatne knjige objavljene na srpskom jeziku u jednoj godini i u najrazličitijim žanrovima, uključujući i one kojih, poput poezije ili humanistike, u najvećem broju knjižara i nema. Neodržavanje Sajam knjiga svakako će uticati na smanjenu produkciju knjigu, na smanjenu vidljivost i, naravno, na smanjenu prodaju.

  • Ministarstvo kulture i informisanja odbilo je da otkupi knjigu u izdanju Arhipelaga Etničko čišćenje Vladimira Petrovića, i pored preporuke stručne komisije. Pored toga, iz otkupa su isključene knjige Jasenovac Ive Goldštajna i Mitovi srpske istorije Dejana Ristića. Kako iz sadašnjeg ugla gledaš na tu odluku Ministarstva, koja je izazvala oštru polemiku u javnosti?

I tada i sada mislim da je to pogrešna odluka i da takvim odlukama ne treba da se bavi Ministarstvo kulture. Da li neku knjigu treba otkupiti za potrebe javnih biblioteka, treba da bude isključivo stručno pitanje, nikako političko ili ideološko ili lično pitanje. Tri knjige koje pominjete predložene su od stručne komisije za Otkup. Neke biblioteke su uvažile tu preporuku i izabrale i te tri knjige. Ona su naknadno te tri knjige, i to samo one, isključene iz Otkupa. Sama ta činjenica pokazuje da ove tri knjige nisu tretirane na isti način u slučaju Otkupa za javne biblioteke kao hiljade drugih knjiga. To je neprihvatljiva činjenica, samim tim i neprihvatljiva odluka. Ni biblioteke, ni čitaoce ne treba štititi od knjiga. Treba ih, i jedne i druge, štititi od samo jednog mogućeg mišljenja i pogleda na svet.

  • Činjenica je da su teme iz devedesetih još uvek tabuizirane u Srbiji. Kao i one istorijske teme koje nisu autoviktimizirajuće. Može li Srbija ići dalje dok se kao društvo ne suočimo sa „nepeglanom“ istorijom?

Srbija treba najpre da se suoči sa svojom savremenošću. To je neophodno i to se ne sme odlagati bez ozbiljne štete i posledica. Da bi se suočila s bilo kojim delom svoje prošlosti, ona mora da se prepozna u tokovima savremenog trenutka. Već dvadeset godina na sceni je tema suočavanje sa ovim ili onim delom prošlosti. I koliko god da je to bila tema, pokazalo se da je istovremeno to bio nekad razlog, nekad alibi da se društvo ne suočava sa svojim konkretnim trenutnim problemima. Pozivajući se na ovu ili onu prošlost, popustili smo da se suočimo sa sadašnjošću.

Ne može život da stane dok se ne reši neko pitanje iz izabranog trenutka prošlosti. Zato i mislim da će susret s prošlošću biti moguć tek kada susret sa savremenošću bude oslobođen razobručene propagande, statističkih mitova i legendi ili populističke proizvodnje spoljnih i unutrašnjih neprijatelja.

  • Za kraj ono uobičajeno pitanje: šta biste preporučili našim čitaocima iz najnovije izdavačke produkcije? Šta se mora pročitati?

Čitaocima prepuštam izbor iz novije produkcije Arhipelaga, a ja ću pomenuti knjige koje su upravo objavljene. Jedno je knjiga Nebojše Vladisavljevića Antibirokratska revolucija bez koje se na pravi način ne može razumeti ni slika srpskog i jugoslovenskog društva osamdesetih godina, pa ni sasvim savremene prilike u Srbiji. Drugo je istoriografska studija Ljubinke Škodrić Žena u okupiranoj Srbiji 1941-1944. Treće je knjiga autobiografskih priča i eseja Ljudmile Ulicke Sveto smeće.

Izvor: Al Jazeera