Milica, humanitarka koja s izbjeglicama govori perzijski

Danas se u cijeloj Srbiji se nalazi oko 3.800 migranata (Ustupljeno Al Jazeeri)

U prvoj polovini decembra ove godine, u Marakešu je usvojen „Globalni sporazum“ – pravno neobavezujući dokument, koji nudi modele rešenja problema vezanih za integraciju migranata i njihovu bezbednost. Ideju o pisanju ove deklaracije su pre dve godine podržale 193 zemlje, međutim u Marakešu je to učinilo njih 164.

Nakon što je Donald Tramp odbacio dokument, to su učinile i neke evropske zemlje – navedeni su razlozi poput toga da bi nacionalna suverenost mogla biti dovedena u pitanje ukoliko se deklaracija potpiše, do toga da je reč o neobavezujućem dokumentu, pa stoga nije ni važan. Zemlja koja se najviše potrudila u pripremi sadržaja ovog sporazuma je Vatikan.

Srbiju je na konferenciji u Marakešu predstavljao ministar za rad i socijalna pitanja Zoran Đorđević, izjavivši da Srbija podržava usvajanje sporazuma sa velikim razumevanjem zbog iskustva sa stotinama hiljada interno raseljenih lica sa Kosmeta i iz bivših jugoslovenskih republika; osim toga, kao tranzitna zemlja, Srbija se od 2015. godine našla na putu više od šest stotina hiljada izbeglica sa Bliskog i Srednjeg istoka, i iz Afrike. Podsetio je da su narod i Vlada Srbije u poslednje tri godine pokazali veliku odgovornost prilikom pružanja adekvatnog prihvata, pomoći u hrani i lekovima, odeći, zdravstvenoj zaštiti, smeštaju i informacijama o procedurama u vezi sa azilom.

Sećam se vrlo dobro početka leta 2015. Park kod „Lastine“ autobuske stanice u Beogradu je bio prepun – porodice tik jedna do druge, na rasprostrtim ćebadima, tek poneka je imala improvizovani šator/nastrešnicu. Sećam se krupnih, kao noć tamnih očiju, izranavljenih stopala, bebe koja je mirno spavala uz svu buku koju su pravili autobusi i tramvaji. Ti ljudi su sedeli na zemlji i strpljivo čekali svoj red da odu dalje; tada su se u Beogradu zadržavali po nekoliko dana. Donosili smo im hranu, ćebad i frotire da se noću pokriju. Od sredine avgusta je počelo da radi „Miksalište“ – centar za pomoć izbeglicama, na svega par stotina metara od parka. Osim odeće, obuće, hrane, higijenskih potrepština, upotrebe mobilnih tuševa, tu su migranti mogli da dobiju i besplatnu medicinsku pomoć. Na stotine volontera, 24 sata dnevno – bila sam fascinirana organizacijom. I ponosna.

Prva linija kontakta sa izbjeglicama

Milicu Smajević sam upoznala kasnije, u drugačijim okolnostima. Ona je istraživač-saradnik u beogradskom Institutu za filozofiju, doktorant na odeljenju za filozofiju, sa znanjem engleskog, francuskog, španskog i persijskog jezika.

Milica je angažovana u „Humanitarnom centru za integraciju i toleranciju“ (HCIT), čije je sedište u Novom Sadu. Aktivisti HCIT-a rade sa migrantimana graničnim prelazima Šid (Hrvatska), Subotica (Mađarska) i Loznica (BiH):

„U ovoj organizaciji sam od avgusta 2016. godine. Radim kao kulturni medijator pošto govorim persijski jezik; ja sam u suštini ta prva linija kontakta sa izbeglicama. Pre ove organizacije, godinu dana sam radila sa  „Lekarima bez granica“; priključila sam im se na osnovu znanja jezika, ali i zato što dobro poznajem kulture Bliskog istoka. Te 2015. godine, videvši onaj prvi, za mene vrlo dramatičan, priliv migranata u Beograd, pomislila sam: ako ja bilo kako mogu da pomognem nekome ko je hiljadama kilometara od svoje kuće i pri tom mu je budućnost vrlo neizvesna, onda sam dužna da to učinim. Čovek se na čoveka oslanja.“

Rad u „Lekarima bez granica“ je podrazumevao najdelikatniju vrstu pomoći. U tom prvom „talasu“, to je bila jedina medicinska organizacija u parku kraj autobuske stanice. Problemi su bili od žuljeva na nogama, preko prehlada, do ozbiljnijih infekcija koje su se razvile tokom mukotrpnog putovanja; svima je pružena pomoć, da li na licu mesta, da li u privatnim klinikama – niko nije ostao bez terapije: „Smene su bile po osam sati, ali ostajali smo i duže. Zadovoljstvo time što pomažem čoveku u nevolji je bilo daleko jače i od umora, i od gladi.“

Kada je Mađarska 14. septembra 2015. zatvorila svoje granice, migranti su preusmeravani prema Hrvtskoj:

„Na granični prelaz Berkasovo – Bapska je bukvalno svakih petnaest minuta stizao pun autobus izbeglica. To su hiljade ljudi dnevno. Tih prvih dana se dešavalo i da ne odemo kući. Uslovi su bili teški, zahladnelo je, kiša, blato svuda naokolo… Ljudi su bili svih starosnih dobi, sa različitim zdravstvenim problemima, bilo je male dece potpuno iscrpljene dugim putem i prehlađene. Jednostavno, bili smo potrebni tim ljudima, te nikom od nas: tehničarima, lekarima, prevodiocima, nije ni padalo na pamet da odemo ukoliko nismo bili sigurni da ima dovoljno volontera i kolega da nas zameni. Znate, to su strašne slike patnje, tu – pred mojim očima, i u tim trenucima nisam mislila o sebi. Danas je rad sa migrantima drugačiji“.

Cilje je Njemačka

Danas, tri godine kasnije, u celoj Srbiji se nalazi oko 3.800 migranata, od kojih je nekoliko stotina na ulici (po sopstvenom zahtevu), a ostali su raspoređeni u prihvatnim centrima kojih ima ukupno dvanaest. Uglavnom svi čekaju priliku da odu dalje. Cilj im je Nemačka.

Sporadično se na društvenim mrežama pojavljuju komentari kojima se skreće pažnja na uslove života koje migrantima u prihvatnim centrima pružaju država i humanitarne organizacije, u smislu da se hrane mnogo bolje nego građani Srbije, da je za njih obezbeđen novac za pokretanje privatnog biznisa pod boljim uslovima nego što postoje za građane Srbije, da će u napuštenim selima država naseliti Arape.

Milica na to kaže: „Ja ne znam odakle im te informacije. Neko postavi sliku tanjira sa pohovanom šniclom, krompirom i povrćem, i pored nje sliku tanjira sa parizerom i hlebom, i napiše: evo kako se hrane migranti, a kako u našim bolnicama, i to se raširi velikom brzinom na FB, a da se niko ne zapita odakle ti ta informacija?!Ja sam bila u dosta kampova, ti uslovi se pre mogu opisati kao vrlo skromni. Izbeglice su zahvalne na tome šta činimo za njih, ali smo im mi – Srbija, usputna stanica. Oni ne žele da ostaju ovde. Druga stvar: Komesarijat za izbeglice, koji je državna institucija, je zaposlio mnogo naših ljudi u tim kampovima.“

Migranti ocenjuju boravak u Srbiji kao najprijatniji od svih država u kojima su se zadržavali tokom svog puta. Kažu da su ljudi ljubazni, da policija prema njima lepo postupa i ne tuče ih kao u susednim zemljama. Deca iz šidskog kampasu išla u školu zajedno sa domaćom decom, ali na nastavu njima prilagođenu. Roditelji su se bunili zbog prisustva migranata u Šidu, plašeći se da će im oni provaliti u kuće, napasti decu i slično, tako da je kamp čak i bio zatvoren jedno vreme. Milici je poznat slučaj da je neko u Loznici provalio u kuću imućnih domaćina, ali u kojoj niko ne živi, i odneo samo ćebad; iz jedne kuće u Šidu je nestalo pile.

Šta Milica Smajević danas čini za migrante u Srbiji? „Danas moj kontakt sa izbeglicama nije obeležen hitnošću i velikim stresom kao što je to bilo na početku kada su samo prolazili kroz Srbiju. Sada se oni duže zadržavaju, meseci su u pitanju. Pošto su Hrvatska i Mađarska vrlo restriktivne po pitanju puštanja izbeglica u EU, ilegalni način prelaska je sad najaktuelniji. Ja ne znam koliko njih uspe u tome jer intervju vodim samo sa onima koji su vraćeni. Idem sa njima, u svojstvu prevodioca, kod tužioca ili sudije; uglavnom mi se zahvaljuju ne samo na vremenu posvećenom prevođenju, već misle da sam im ja i pomogla načinom na koji sam prevedeno prezentovala sudiji, što naravno nije tačno. Osim toga, radim sa decom kada imaju sistematske preglede, a najviše volim da radim sa trudnicama i novopečenim mamama, to mi je najlepše. Skoro sam pomagala jednoj majci kad je napuštala porodilište, ja sam iznela bebu. To je bilo vrlo dirljivo… Bebi sam poželela da nikad ne vidi svet očima kojima su ga, na žalost, videli njeni roditelji“.

Izvor: Al Jazeera