Milanovićevi apsurdi: Kritikuje ‘Za dom spremni’, a uvlači HVO u igru

Kada je početkom ljeta prošle godine Zoran Milanović najavio kandidaturu za predsjednika Republike Hrvatske, malo tko je zapravo bio iznenađen time. Tri godine ranije, u kasno ljeto 2016. Milanović je s SDP-om izgubio parlamentarne izbore od Plenkovićevog HDZ-a i već idućeg dana podnio ostavku na mjesto predsjednika stranke. Najavio je tada da se povlači iz politike.

U međuvremenu je nestao iz fokusa, po svijetu se bavio konzultantskim poslovima o kojima je javnost saznavala vrlo malo, a sam je u jednom od rijetkih intervjua kazao kako je otišao „zaraditi neki ozbiljan novac“. Svo to vrijeme neki njemu bliski ljudi davali su naslutiti da je njegova strast za politikom prevelika da se jednoga dana ne bi vratio u nju.

Kako su se bližili predsjednički izbori, njegov je povratak bivao sve izvjesniji. U kampanju je ušao brendiravši se kao „Predsjednik s karakterom“ i dalo se vidjeti da je postao ili barem pokušava biti drugačiji političar od onoga koji se 2016. povukao iz igre: iskusniji, zreliji i smireniji. Zatomio je u sebi političkog mangupa i svađalicu. Tako se bar činilo.

Naglavačke okrenuo percepciju predsjednika

Pobijedivši na izborima početkom ove godine, Milanović je dao do znanja da će biti drugačiji predsjednik. Retorikom i gestama naglavačke je okrenuo percepciju funkcije predsjednika Republike Hrvatske, koja je nakon Tuđmanove ere bila bitno suženih ustavnih ovlasti.

Sama inauguracija bila je ogledna vježba buduće prakse novog predsjednika. Za razliku od svih svojih prethodnika, Milanović je odbio obaviti taj čin na Markovom trgu u Zagrebu pred svitom uzvanika, već ju je preselio u Predsjedničke dvore na Pantovčak. Tamo je upriličio gotovo intimni domjenak za mali broj uzvanika pred kojima je održao kratak, ali nadahnut govor bez mnogo patetike.

Nedugo potom, naizgled nebitnom gestom, pokazao je još jedan odmak od prethodnika. Dilemu hoće li na Pantovčak vratiti bistu Josipa Broza Tita, koju je dala maknuti Kolinda Grabar Kitarović, Milanović je riješio tako da je otamo maknuo sve ostale biste: od kralja Tomislava i Strossmayera do Stepinca i Tuđmana. Mjesto im je u muzeju – poručio je.

U „prevratničkoj“ praksi Milanovića je nakratko zaustavilo „zatvaranje“ zbog epidemije korona virusa. Pojavio se početkom svibnja u Okučanima na proslavi obljetnice vojno-redarstvene operacije „Bljesak“, ali se nije dugo zadržao. Vidjevši jednog sudionika proslave u majici s natpisom „Za dom spremni“ smjesta se okrenuo i vratio u Zagreb pobravši pohvale s lijeva i pokude s desna. Potom je, raspisavši parlamentarne izbore, usput kazao kako ne zna hoće li uopće izaći na glasanje, čime je šokirao i ljevicu i desnicu i centar. Napali su ga da time daje loš primjer u zemlji gdje je izborna apstinencija uobičajeno previsoka.

Fućka mu se za bosansku stranu

Još je veće salve kritika pobrao odlukom da ne dođe na konstituirajuću sjednicu Sabora, koju je slijedom svoje funkcije upravo on sam sazvao. Iz HDZ-a su ga zasipali otrovnim strelicama, a on im je odgovorio da ni Franjo Tuđman za svoga mandata nije došao niti na jedno konstituiranje parlamenta. Kritike su postale još žešće kada se saznalo da je u vrijeme konstituiranja Sabora bio u Taču, svome omiljenom zagrebačkom restoranu. K tomu, u stalnom je klinču s premijerom Plenkovićem, koji mu je odmah nakon okončanih predsjedničkih izbora najavio „tvrdu kohabitaciju“. Milanović je Plenkovića i Vladu razljutio kada je nedavno Nacionalni stožer civilne zaštite, koji vodi kriznu situaciju s epidemijom korona virusa, nazvao „farsom“ i „paratijelom“ koje, po njemu, djeluje s onu stranu Ustava. Usto je i nošenje zaštitnih maski nazvao „cirkusom“, a COVID-19 je usporedio s karijesom.

Konačno, vjerojatno najkontroverzniji potez do sada Milanović je povukao odlučivši ovoga tjedna na proslavi Dana pobjede i 25. obljetnice „Oluje“ odlikovati četiri gardijske brigade Hrvatskoga vijeća obrane (HVO) te Specijalnu policiju Herceg-Bosne.

„Ja sam predsjednik hrvatske države, a temeljem Splitskog sporazuma te su postrojbe mogle sudjelovati u operaciji Oluja i fućka mi se ako će bosanska strana protestirati. Neka protestiraju, to je moja odluka i neka ide“, kazao je Milanović umirovljenim hrvatskim generalima koji su prošloga tjedna otišli k njemu s tom inicijativom puni skepse, a vratili se oduševljeni. To, naime, nije htjela učiniti ni Kolinda Grabar Kitarović koja je političkim profilom bila mnogo bliskija Hrvatskom generalskom zboru.

Bošnjačkoj strani je izuzetno sporno, uvredljivo i neprihvatljivo, a zbog čega su odnosi Hrvatske i BiH opet zaoštreni, što će u ime Specijalne policije HVO-a odlikovanje primiti Zlatan Mijo Jelić koji je u BiH optužen za ratne zločine nad Bošnjacima i nedostupan je tamošnjem pravosuđu.

Na naše pitanje ima li u svim tim Milanovićevim nastojanjima da bude „drugačiji“ neke jasne agende, politički analitičar Žarko Puhovski kaže kako ne vidi neku dosljednu i suvislu politiku. 

„On ima razne oscilacije. S jedne strane reagira na ‘Za dom spremni’, a s druge strane uvlači HVO opet u igru. On nema tu sadržajnu političku poziciju. Malo je ‘nacionalističkiji’ od nacionalista, a malo je veliki protivnik nacionalista. Malo je jako ljevičar pa je malo jako desničar. Sada se odlično skompao s Hrvatskim generalskim zborom, jer mu je eto nekako to došlo, a istodobno je velikom broju desničara i branitelja izazvao nervozu svojom reakcijom na ‘Za dom spremni’. Ja, naprosto, u tome ne vidim neku suvislu poziciju“, kaže Puhovski.

‘Igra se s institucijom predsjednika’

No, Puhovski se slaže da Milanović svesrdno radi na demontaži funkcije koju obnaša, a u tome uočava jedan paradoks.

„Meni se čini da se on doista igra s tom institucijom i da ima jednu ne nužno nesimpatičnu ambiciju da ju razotkrije, ali nisam siguran je li pravo mjesto da se to radi iznutra. Mislim da je doista u pravu kada govori o tome da je Nacionalni stožer trebao imati saborsku legitimaciju, da bude utemeljen u prethodnoj, a ne naknadnoj odluci Sabora i da je (Stožer) trebao podnositi izvještaje Saboru. Ali Milanović istovremeno ne želi iskoristiti svoju privilegiranu poziciju da zahtijeva od Ustavnog suda da mu odgovori u vezi toga. On se ponaša kao nekakav izvansistemski igrač, a istovremeno je predsjednik države“, smatra Puhovski.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Politički analitičar Davor Gjenero kaže kako ima jako ambivalentan odnos prema onome što Milanović zasad radi.

„Meni je njegova inauguracija bila izrazito primjerena i govor koji je tamo održao bio je izvrstan, iznad standarda na koji smo navikli. I njegova odluka da ne izađe na glasanje meni je vrlo prihvatljiva zbog toga što je predsjednik Republike predstavnik cijelog naroda i on nema potrebe izjašnjavati se u političkom smislu kao pristaša jedne od političkih opcija. Ne slažem se s većinom koja ga je kritizirala zbog toga. On nije agitator koji mora osigurati visok stupanj izlaznosti na parlamentarne izbore. To je stvar političkih stranaka, tako da sve primjedbe koje su mu bile upućene – ne stoje Njegova odluka da ne sudjeluje u konstitutivnoj sjednici Sabora malo mi je sporna zbog političke tradicije koja je uspostavljena u Republici Hrvatskoj. Možete reći da britanska kraljica ne dolazi na konstituirajuće sjednice britanskog parlamenta, a predsjednik Republike je u sustavu parlamentarne vlade otprilike ono što je i britanska kraljica – nepogrešiv, zato što nema nikakvu moć odlučivanja. Međutim, u Hrvatskoj je bio uspostavljen običaj da predstavnici najviših institucija dolaze na konstituiranje Sabora i ne vidim što je Milanović dobio time da je baš taj dan išao u Tač, a ne u Sabor“, kaže Gjenero.

Na pitanje „pretjeruje“ li Milanović u nastojanjima da bude „drugačiji“ predsjednik i u svojevrsnim „nasrtajima“ na funkciju koju obnaša, Gjenero kaže kako smatra da je takav pokušaj konzumiranja političke moći pogrešan te da „treba znati što se može demontirati, a u što se ne smije dirati“.

‘On je diplomatski i politički netalentiran’

„On kada se natjecao za tu funkciju morao je biti svjestan da se radi o najvišoj nevladajućoj funkciji i da s te funkcije ne može realno utjecati na kreiranje javnih politika, pogotovo u uvjetima relativno stabilne parlamentarne većine. On nije imao nikakvu ulogu ni u kriznom menadžmentu koji se odvijao u trenutku konstituiranja vlade i to je možda za nekoga tko ima volju za moći donekle razočaravajuće. Mislio sam da je predsjednik Milanović dovoljno lijen i inertan da će mu ova pozicija odgovarati, ali očito da su njegove ambicije veće. U tom smislu volio bih u Hrvatskoj vidjeti predsjednika kakav je austrijski Alexander van der Bellen, koji na posao ide tramvajem. No, očito je ugodnije voziti se u limizini i sjediti u Taču“, smatra Gjenero.

‘Petokolonaš društvene kritike’

 Žarko Puhovski smatra kako nije loše da se političke institucije u Hrvatskoj „malo ogole“, ali da je to posao koji trebaju raditi mediji i politički analitičari, a ne predsjednik države.

„Ja ne mislim da je funkcija predsjednika da ogoljuje funkciju predsjednika, to je malo neobično. A kada se institucija predsjednika ogoli, onda ostaje ono što je bit njene pozadine, a to je moć. Dakle, da vi možete nešto što drugi ne mogu. Milanović sebe doživljava kao čovjeka koji nema moć, kao neku vrst kritičara društva koji je, eto, slučajno na funkciji predsjednika pa će on sada iznutra to pokazati. On bi sebe htio vidjeti kao petu kolonu društvene kritike koja iznutra dovodi institucije u sumnju“, kaže Puhovski.

Dok je u Srbiji, recimo, predsjednik Aleksandar Vučić mimo vlade faktički koncentrirao svu moć u svojim rukama šireći je i izvan granica ustavnih ovlasti, dotle Milanović radi na razvodnjavanju i ono malo moći koju ima, ne sežući izvan nje, Naravno, razlika je i u tome što Vučićev SNS uredno i predvidljivo pobjeđuje na izborima dok je Milanovićeva matična stranka, SDP, već tri izborna ciklusa zaredom gubila izbore.

Na koncu, postavlja se i pitanje ima li Milanović, iako je odradio tek pola godine od svoga petogodišnjeg mandata, ambiciju s eventualno revitaliziranim SDP-om ponovno doći na premijersku poziciju koja nosi daleko više političke moći.

„Ako postoji neki plan, onda je iznad mog nivoa. Ja to ne uspijevam vidjeti, a tješi me da ni drugi ne vide neki njegov plan. Ja po svemu što o njemu znam ne vidim u njemu čovjeka koji može hladno, srednjoročno nešto planirati. Ja ga ne vidim kao takvog čovjeka. Možda on to doista čini, tu ima jako puno nepoznanica, ali ako se o tomu radi onda je to strašno riskantno. Mislim da u njegovom slučaju prije možemo očekivati neku vrst Brownovog gibanja (nasumičnog gibanja čestica, nap.a.), barem se za sada tako čini“, ustvrdio je Puhovski.

Ni Gjenero ne vjeruje u Milanovićeve eventualne ambicije za političkom pozicijom koja nosi više moći, nakon što odradi predsjednički mandat ili mandate.

„On je izrazito diplomatski i politički netalentiran čovjek. Četiri godine premijerskog mandata nije iskoristio da bi stvorio ikakve relevantne političke veze. On je u razdoblju dok je, kao, radio u biznis sektoru pokazao da nema ikakav relevantan kredibilitet u Europi pa je obavljao netransparentne poslove za Kinu, a čini se da je sudjelovao i u pokušaju ruskog preuzimanja Ine. Sve su to stvari koje nam pokazuju da za njega, s njegovim kapacitetima i znanjima, nema nekog mjesta u ozbiljnoj politici“, zaključio je Gjenero.

Izvor: Al Jazeera