Oglasi

Milanović u Mostaru: Povratak u prošlost

Zagreb često zaboravlja da je znatan dio odgovornosti za sadašnje stanje u Bosni i Hercegovini i na leđima hrvatske politike.
Od Milanovića su birači očekivali konsolidaciju europskih vrijednosti i definitivno 'pokapanje' nacionalizmaFena

Piše: Davor Gjenero

Uz malo kojeg su se političara, odmah nakon njegova ulaska u političku arenu, vezivala tako velika očekivanja kao što je to bilo sa sadašnjim hrvatskim premijerom Zoranom Milanovićem. Pritom je posebno zanimljivo to da nije postojalo, zapravo, ništa u njegovoj karijeri, prije one političke, što bi bila realna osnova za takva očekivanja. Velika očekivanja gajili su birači u zemlji, uvjereni da promjena vladajuće stranke i smjena generacija u politici, koju je sa sobom donijelo Milanovićevo preuzimanje vodstva Socijaldemokratske partije, predstavlja garanciju ekonomskog oporavka. Umjesto očekivanog oporavka, Hrvatska se suočila s još dvije godine produbljivanja recesije, a rast gospodarstva u ovoj godini više nitko ne očekuje.

Iako se od "mladih i obrazovanih" očekivalo da će provesti ozbiljnu reformu javne uprave i javnog sektora u Hrvatskoj, reforma je izostala, a niti nakon dvije godine Vladi nije uspjelo smanjiti udio budžeta što ga troši država. Od Milanovića su birači očekivali konsolidaciju europskih vrijednosti i definitivno "pokapanje" nacionalizma. Umjesto toga, njegova je vlada, nespretnim i nepromišljenim potezima, otvorila prostor za jačanje nacionalizma, ali i za svojevrsnu "konzervativnu revoluciju", koja je bitno nagrizla vrijednosti sekularizma, sprečavanja diskriminacije i rodnu ravnopravnost.

Milanovićeva vlada je, nespretnim i nepromišljenim potezima, otvorila prostor za jačanje nacionalizma, ali i za svojevrsnu 'konzervativnu revoluciju'.

Nevjerojatna su bila i očekivanja od Milanovićeve administracije u regiji. Potkraj mandata vlade Jadranke Kosor diplomacije nekih od susjednih zemalja kao da su izbjegavale dijalog sa Zagrebom, jer su očekivale smjenu vlasti i bile uvjerene da će s Milanovićevom administracijom lakše postići dogovore. Očekivalo se da je postizanje dogovora o povlačenju hrvatske tužbe protiv Srbije zbog genocida pred Međunarodnim sudom u Hagu samo pitanje vremena i procedure.

Iz perspektive Sarajeva činilo se da je hrvatska ratifikacija sporazuma nekadašnjih predsjednika Franje Tuđmana i Alije Izetbegovića o razgraničenju dviju država gotova stvar te da će, umjesto iracionalnog projekta gradnje mosta Komarna - Pelješac, uslijediti postizanje dogovora o provođenju sporazuma Ploče - Neum, što su ga 1999. godine potpisali njih dvojica. Velika su bila i očekivanja u Europskoj uniji od uloge Hrvatske, kao nove članice, koja bi mogla inicirati pozitivne pomake u regiji. Od svih očekivanja ostvarilo se nije ništa.

Rušenje Mesićevog standarda

Unatoč dvama dobrim sporazumima s predsjednikom Izetbegovićem i unatoč tome što su kraj rata 1995. godine Hrvatska i Bosna i Hercegovina dočekale kao saveznice, ukupna ostavština mandata Tuđmana, kad je riječ o odnosima Hrvatske i Bosne i Hercegovine, bila je izrazito loša. Predsjednik Stjepan Mesić u svom je mandatu najprije relaksirao odnose Zagreba i Sarajeva, a vrlo brzo je i uspostavio standard, jednostavnom i dojmljivom maksimom: porukom Hrvatima u Bosni i Hercegovini da je njihov glavni grad Sarajevo, a ne Zagreb, da ne dolazi u obzir nikakvo hrvatsko sudjelovanje u daljnjem dijeljenju susjedne države niti nekakav "treći entitet", a da Hrvati svoj status u entitetu Federacija Bosne i Hercegovine moraju regulirati dijalogom s Bošnjacima.

Mesićeva definicija danas je standard što ga prihvaćaju sve parlamentarne stranke u Hrvatskoj, pa suvremene hrvatske administracije imaju daleko bolje ishodište za gradnju odnosa sa Sarajevom, nego što ga je imala administracija Ivice Račana. Članstvo u EU-u, pak, omogućuje hrvatskim političkim predstavnicima da, ako razumiju procese koji se odvijaju u susjednoj državi, lakše mogu, zagovarajući interese susjeda, privući uvelike izgubljenu europsku pozornost na procese u Bosni i Hercegovini.

Umjesto dijaloga sa Sarajevom i pokretanja europske inicijative podrške jedinstvenoj i nedjeljivoj BiH, Milanović se odlučuje za iznenadnu posjetu Mostaru. 

Umjesto da učvršćuje "Mesićev standard", aktualni hrvatski premijer u trenutku krize u Bosni i Hercegovini čini kardinalnu političku grešku. Umjesto dijaloga sa Sarajevom i pokretanja europske inicijative potpore jedinstvenoj i nedjeljivoj Bosni i Hercegovini, Milanović se odlučuje za iznenadan posjet Mostaru. Odlazak u Mostar i zanemarivanje Sarajeva jasne su Milanovićeve poruke, s jedne strane, potpore kompromitiranim akterima "hrvatske politike", a s druge, Hrvatima u Bosni i Hercegovini da koncept "trećeg entiteta", možda, i nije izgubljen, a da poruka o Sarajevu kao glavnom gradu, u kome i bosanskohercegovački Hrvati moraju rješavati status i uspostavljati partnerstva, više nije "u modi".

Zagreb često zaboravlja da je znatan dio odgovornosti za sadašnje stanje u Bosni i Hercegovini i na leđima hrvatske politike. Da nije bilo Tuđmanove ratne avanture izazivanja sukoba između Hrvata i Bošnjaka i pokušaja stvaranja "hrvatskih teritorija" u Bosni i Hercegovini, odnosi u Federaciji među ključnim partnerima danas bi bili bitno drukčiji, a da nije bilo zločina hrvatskih vojnih snaga u "Oluji", međunarodna zajednica ne bi zaustavila operacije u Bosni i Hercegovini koje su, zahvaljujući hrvatsko-bošnjačkom savezu, mogle dovesti do potpunog poraza Karadžićeve paradržave te njegove i Mladićeve oružane formacije. Daytonsko ishodište tada bi bilo posve drukčije pa poratna arhitektura ne bi bila zasnovana na legalizaciji unutarnjih granica uspostavljenih ratom.

Sumnjiva 'povijesna promišljanja'

Naravno da u Milanovićevim "povijesnim promišljanjima", kojima se krivica za stanje u Bosni i Hercegovini prebacuje prije svega na EU i na "stoljetno šutiranje bosanskohercegovačke države", nema mjesta za ove neupitne istine o bilateralnim odnosima i hrvatskoj povijesnoj krivici prema susjednoj državi. Isto tako, posve prirodno, Milanović ima potrebu naglasiti da u Bosni i Hercegovini ne dolazi kao ravnopravan partner - predstavnik izvršne vlasti susjedne države - nego si pripisuje značenje "starijeg partnera", premijera jedne od članica EU-a. Međutim, Milanović ni na koji način ne objašnjava što je dodana vrijednost hrvatskoga europskog članstva za Bosnu i Hercegovinu i što je to Milanović, sada već sedam mjeseci član Europskog vijeća, učinio da bi pitanje Bosne i Hercegovine doveo u fokus europskog interesa.

Milanović ima potrebu naglasiti da u BiH ne dolazi kao ravnopravan partner - predstavnik izvršne vlasti susjedne države - nego sebi pripisuje značenje 'starijeg partnera'. 

Ovogodišnji februar trebao je i, inače, biti vrijeme kad bi hrvatska diplomacija u Briselu istakla pitanje konstitucionalnog uređenja Bosne i Hercegovine i njene europske perspektive. Bosna i Hercegovina je trebala biti tema radnog doručka na marginama Vijeća ministara EU-a, ali još nema konzistentnog koncepta koji bi bio ponuđen Bosni i Hercegovini. Činjenica da je Crna Gora uspješno počela pregovore o članstvu s EU-om, a da ih je i Srbija otvorila, omogućuje koncipiranje svojevrsnog "paketa" zemalja Zapadnog Balkana u pristupnim pregovorima.

Zahvaljujući paketu, Makedonija bi trebala lakše prevladati prepreku grčke blokade zbog imena države. Stvaranje paketa ubrzalo bi i pristupne procese Albanije, a Kosovo bi stavilo pred dilemu: ili brze reforme koje garantiraju "kvantni skok" ili marginalizacija. Najviše bi, ipak, u takvom paketu profitirala Bosna i Hercegovina, kojoj bi se omogućilo da postepeno rješava probleme što ih njene političke elite nisu bile sposobne razriješiti.

Podilaženja marginaliziranim koncepcijama

Socijalna dinamika, koja se uspostavila nakon protesta u Tuzli, ali i urušavanje institucija političkog sistema u Bosni i Hercegovini izazvali su zabrinutost europskih institucija pa je vjerojatnost za iniciranje pomoći Bosni i Hercegovini danas veća nego što je bila prije nego što su počeli protesti u Tuzli. Međutim, nakon Milanovićeva zaobilaženja državnih institucija Bosne i Hercegovine, posjeta samo Mostaru, podilaženja marginaliziranim koncepcijama nacionalno ekskluzivističkog rješavanja pitanja Hrvata u Bosni i Hercegovini, bitno je smanjen manevarski prostor racionalnim akterima hrvatske politike, poput ministrice vanjskih poslova i europskih integracija Vesne Pusić.

Doduše, oni koji na procese u Bosni i Hercegovini iz Hrvatske gledaju daleko racionalnije od premijera Milanovića zabrinuti su mogućnošću da rezultat uspostavljene socijalne dinamike bude samo destrukcija kantonalne razine vlasti u Bosni i Hercegovini. Oni se, naime, boje da bi razgradnja kantona mogla dovesti do unitarne organizacije Federacije Bosne i Hercegovine te da bi to zaoštrilo majorizaciju nad bosanskohercegovačkim Hrvatima. Koncepcija smanjivanja broja razina vlasti ukidanjem kantona postojala je već prije protesta, smatraju oni, a raspadom vlasti u kantonima taj koncept je dobio na snazi.

Bosna i Hercegovina, itekako, ima razloga biti razočarana Milanovićem, podjednako kao i Hrvatska.

To, svakako, jeste pitanje koje Hrvati moraju nametnuti kao važno u dijalogu s političkim partnerima u Sarajevu, a njegovu postavljanju, važnom za ravnopravnost u Federaciji, hrvatski premijer sigurno nije doprinio podsjećajući na političke prakse iz Tuđmanovih vremena, postavljajući se prema Bosni i Hercegovini kao superioran akter, pokušavajući učvrstiti urušene institucije i vratiti kredibilitet diskreditiranim političkim akterima. Bosna i Hercegovina, itekako, ima razloga biti razočarana Milanovićem, podjednako kao i Hrvatska.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.