Milan Caci Mihailović: Na sceni su ulizice, a časni ljudi se povlače

Glumac Milan Caci Mihailović sjeća se prvih uloga, porodice i pojedinosti iz pozorišnog života, kao i nekadašnjeg duha Beograda (Ustupljeno Al Jazeeri)

Ono što znamo o junacima prošlosti do nas je došlo usmenim predanjem, docnije knjigama koje su neumorni hroničari pisali, a sada u arhivima imamo i mnogobrojne fotografije, audio i video zapise, dokumenta i predmete koji svedoče o nekoj određenoj epohi ili ličnosti. Makar i mali tragovi nečijeg postojanja znatiželjnike i istraživače pobuđuju na kompleksne analize, a kada su u pitanju znamenite ličnosti prate se živopisne staze privatnog i profesionalnog života u nadi da će se otkriti pojedinost za koju niko nije znao.

Tokom višedecenijske karijere glumac Milan Caci Mihailović beležio je zanimljive priče koje je čuo ili kojima je svedočio u garderobi, na bini, u pozorišnom bifeu i na putovanjima ansambla pozorišta Atelje 212 iz Beograda i objavio ih u troknjižju Uspomenar 212.

Knjigama satkanim od anegdota i zabavnih priča u kojima su sudelovali znameniti glumci kao i tapkaroši, dekorateri, rekviziteri i publika, Mihailović je dao značajan doprinos biografskoj građi i jedan novi pogled na ličnosti o kojima je pisao. Među korice smestili su se velikani Zoran Radmilović, Dragan Nikolić, Danilo Bata Stojković, Ljubomir Muci Draškić, Taško Načić, Mira Trailović, Ružica Sokić i drugi koji su bili deo ansambla i prepoznatljivog duha pozorišta Atelje 212.

Pod krov ovog pozorišta Mihailović je kročio pre šest decenija prvo kao gledalac, a potom je angažovan i kao glumac. Deo bogate karijere posvetio je i radu u dramskom programu Radio Beograda, ali i književnosti. Piše i poeziju za decu i odrasle.

Glumac Milan Caci Mihailović seća se prvih uloga, porodice i pojedinosti iz pozorišnog života, kao i nekadašnjeg duha Beograda.

  • Porodica iz koje ste ponikli ostavila je značajan trag u umetničkoj, posebno pozorišnoj sceni Beograda koji ste vi brižljivo nastavili da negujete, a sada i vaši sinovi Petar i Vladislav koji su takođe glumci.

– U mojoj porodici pretežno su bili prosvetni radnici, od učitelja do doktora nauka. Bilo je i službenika, arhitekata, oficira. A neko se okrenuo umetnosti. Moj bliski rođak po majci bio je glumac Ljuba Tadić koji je zaista obeležio jedno vreme svojim raskošnim darom i nezaboravnim ulogama. Njegova je druga polovina dvadesetoga veka. Prvi je dobitnik najveće glumačke nagrade Dobričin prsten. Moj otac je bio službenik ali se bavio i muzikom. Svirao je trubu, bubnjeve, gitaru. Imao je trio usnih harmonika, “BIS”. Činjenica da su svirali na Kolarcu, pedesetih godina prošloga veka, kada je za džez skinuta zabrana, govori o kvalitetu njihovog muziciranja. U to vreme, Radivoje Lola Đukić, radeći Servisnu stanicu, angažovao ih je za svoju seriju. U to vreme nije bilo magnetoskopa, a i bilo je malo onih koji su u svojim kućama imali televizore. Zato nas je, ponekad, deda vodio u hotel “Metropol”, u salu sa televizorom, da uz sok od maline, gledamo oca u direktnom prenosu iz studija na sajmu. Otac je svirao i u nekoliko predstava u beogradskim pozorištima, na primer u JDP-u u Operi za tri groša, u režiji Bojana Stupice, u predstavi Talac, u režiji Miroslava Belovića, zatim u Beogradskoj komediji i 1960. u Ateljeu 212, u predstavi Čin-čin, u režiji Mire Trailović. Te godine sam prvi put kročio u Atelje 212, da bih između reflektora gledao fenomenalne Ljiljanu Krstić i Ljubu Tadića. Od tada nisam napustio to pozorište, prvo kao gledalac od 1960. do 1972. a od 1972. do 2014. kao stalni član ove kuće u kojoj sam odigrao nekoliko hiljada predstava u oko sedamdeset uloga.

Iako sam penzioner, igram u nekoliko pozorišta. Sada je u Ateljeu 212 stalni član moj stariji sin Vladislav, dok je mlađi, Petar, slobodan umetnik.

Moj deda po ocu, Trajko Mihailović, bio je učitelj i posle Drugog svetskog rada, živeći na Crvenom krstu, inicirao je podizanje pozorišta koje je nastalo radnim akcijama u kojima su, između ostalih učestvovale divne glumice Tatjana Lukjanova, Nada Kasapić, Tatjana Beljakova.

  • Sećate li se prve uloge?

– Moj prvi profesionalni posao vezan je za Narodno pozorište u Beogradu, čiji sam bio stipendista od druge godine studija. Po pravilima Akademije za pozorište, film, radio i televiziju, (tada se tako zvao Fakultet dramskih umetnosti), studenti nisu smeli da rade prve dve godine. Čim sam završio drugu godinu glume, angažovan sam u Narodnom pozorištu za ulogu Gavrila Principa u predstavi Sarajevski atentat, Radoslava Dorića, u režiji Arsenija Jovanovića. Pamtim odlično kako sam jednoga dana, te 1970. godine, prvi put ušao u to velelepno zdanje na glumački ulaz i seo za sto sa glumčinama kakvi su bili Jovan Milićević, Predrag Tasovac, Petar Banićević, Mihajlo Viktorović, Mirko Milisavljević. To se ne zaboravlja.

  • Godinama beležite doživljaje iz pozorišnog života, sa proba, predstava, turneja, ali i čuvenog bifea Ateljea 212 koje ste objavili u knjigama Uspomenar 212‘. Ukoričene anegdote publike, kostimografa, rekvizitera ali i znamenitih glumaca Zorana Radmilovića, Dragana Nikolića, Ružice Sokić, Renate Ulmanski, Taška Načića i mnogih drugih dobijaju nove obrise i čekaju buduće generacije. Koju anegdotu najrađe prepričavate?

– Uvek kažem: kao da mi je neko šapnuo da treba zabeležiti ono što mi se učini važnim da se ne zaboravi. Na pamet mi nije padalo da pravim knjigu. Ali, decenije brzo prođoše, shvatih u jednom trenutku da je materijala poprilično i stavih to među korice na kojima su pozorišne daske. Bilo je to 2007. Ubrzo, 2010. bila je gotova i druga knjiga. Ljudi su počeli da me jure, da mi pričaju nove priče, da mi donose fotografije, dokumenta. I sad, pre neki dan, evo i trećeg Uspomenara 212. Od 2013. imam i svoje veče koje se zove “Cacijev uspomenar”. Tu pričam te uzbudljive, duhovite priče i na neki način produžavam život glavnim akterima zanimljivih događaja, legendama pozorišta koje Vesna Janković, dramska spisateljica odavno nazva Reprezentacijom duha. Sa njima sam radio, živeo, provodio mnogo vremena na probama, putovanjima, gostovanjima po zemlji i inostranstvu. Da, više vremena provedoh s njima nego sa svojom porodicom. Zahvaljujući tim i takvim duhovima, nastadoše i moje knjige. Zato sam na prvoj knjizi i napisao posvetu: “Aplauz za one koji su u meni ostavili svoj trag!”

  • Kako je Atelje 212 iznenada u Meksiku dobio baletsku trupu?

– Priča iz Uspomenara broj 2 pod nazivom “Velika mama”, pravi je odgovor na Vaše pitanje. U Meksiku, u Akapulku je “putujuće pozorište”, kako su Atelje 212 neki zvali zbog čestih gostovanja po svetu. Godina 1978. Hotel u kome je ekipa smeštena odličan je, ali glumci bi da se kupaju u obližnjem Hajatu, čiji je bazen namenjen samo gostima hotela. Tu je “Velika mama”, Mira Trailović, koja istoga časa rešava problem sa direktorom Hajata. “Sve je u redu, možemo da se kupamo. Pošto znam da se u Meksiku iznad svega ceni baletska umetnost, rekla sam mu da smo mi baletska trupa iz Beograda. Na raspolaganju su nam ležaljke, suncobrani, peškiri…”, kaže upravnica Mira svojim glumcima. I “trupa” kreće u osvajanje prelepog bazena, čuveni beogradski “baletani”: Maja Čučković i Seka Sablić, Boro Stjepanović i Zoran Ratković, Bata Stojković, Ljuba Moljac i Zoran Radmilović, a za njima Milutin Butković i Taško Načić sa svojih bar 150 kila. Na čelu je, naravno, kako i dolikuje, “primabalerina”, direktorka trupe Mira Trailović. Bilo je nezaboravno. Ogromna je sreća što ih direktor Hajata, inače veliki poštovalac baletske umetnosti, nije video!

  • U kakvoj je poziciji glumac i pozorište danas u odnosu na vreme kada ste počeli karijeru?

– Pričati o poziciji glumca i pozorišta u ovom vremenu i u ovom društvu čini mi se deplasiranim. Sve što je vredno, sve što je kvalitet, degradirano je! Danas su uvaženi poltroni, ulizice, prevaranti, lopovi, liferuju se diplome nepismenima, da bi se reklo da partija na vlasti ima kadrove. To je zločin koji ostavlja nesagledive posledice po jedan narod, ali zločin koji ne zastareva, nadajmo se. Zato se časni povlače u svoje odabrane krugove, biraju društvo štiteći mentalno zdravlje od najezde primitivizma i bahatosti kojima nam je obezbeđen brlog da se u njemu davimo.

Izvor: Al Jazeera