Mijanmar, zemlja u kojoj rat traje više od 70 godina

Plan je bio jednostavan i na dohvat ruke. Autor ovog članka je u Bangkoku dobio vizu za Uniju Mijanmar, gdje je već bio dogovoren susret s nekoliko vladinih i nevladinih organizacija, kao i posjet pokrajini Shan, poznatoj po nemirima i nasilnim sukobima. Potom je sve pošlo nizbrdo.

Prvo je mijanmarska vlada povukla dozvolu za odlazak u Shan, te je dala mogućnost posjeta samo glavnom gradu Yangonu (Rangoon). No, ni to se nije dogodilo. Koronavirus je zaustavio sva kretanja osim onog prema domovini.

Prije leta, autor je ipak imao priliku susresti se s aktivistima, bivšim pobunjenicima i državnim službenicima iz Mijanamara u tajlandskoj prijestolnici.

Zapravo, Bangkok je nekako oduvijek bio mjesto susreta brojnih pobunjenika, disidenata, špijuna, diplomata, policijskih i vojnih časnika.

Osobito je to bio slučaj u devedesetima, nakon prestanka rata u susjednoj Kambodži kada je golema količina oružja bila na ponudi svakome tko je ponudio dovoljnu svotu novaca.

U predgrađima Bangkoka su tako trgovali mijanmarski pobunjenici, pripadnici Tamilskih tigrova i pokreta Naga u Indiji. Sve je to dio velike ekonomije sukoba koja i dalje vlada u Jugoistočnoj Aziji.

Sve to ostavlja na životu najduži građanski rat na svijetu. Mijanmar, koji se nekoć zvao Burma (ime koje je povezano s kolonijalizmom ali i s etničkim pobunjenicima koji ne vole novi naziv koji je osmislila vojna diktatura), se u 2020. godini nalazi 71 godinu u ratu.

Građanski rat

Sve je počelo s Pang Long dogovorom iz 1947. godine koji je doveo do neovisnosti zemlje od Britanaca. Nezavisnost je proglašena 4. siječnja 1948. godine, a na čelu joj je bio general Aung San (otac dobitnice Nobelove nagrade za mir Aung San Suu Kyi).

Odmah po nezavisnosti, Burma je ušla u građanski rat, jer su sjeverne etničke skupine zahtijevale poseban dogovor s Britancima, ali su ušli u sastav Burme protiv svoje želje.

Britanci su podržavali etničku raznolikost u Burmi, pa su te skupine bile shvaćene kao lojalne britanskoj kolonijalnoj upravi. Po neovisnosti, burmanska vojska je počela borbu protiv tih etničkih skupina, kao posljedica dugotrajnog nejedinstva među burmanskim političkim vodstvom i trajnih napetosti između naroda koji su živjeli pod britanskom upravom.

Tako je 1949. godine započela oružana borba naroda Karen za samoodređenjem, autonomijom i jednakim pravima. Slijedile su druge etničke skupine, kao što su Mon, Shan, Pa-O, Kayah, Chin, Rakhine, koje su sve stvorile svoje naoružane skupine.

U pedesetima su sjeverni Mijanmar naselili kineski borci iz pokreta Kuomintang, koji su poraženi tek u šezdesetima, nakon zajedničkih napora kineske i mijanmarske vojske.

Borba Karena je bila vrlo jaka, ali je okončana snažnom reakcijom vojske. U to vrijeme je Burmom vladala demokratski izabrana vlada premijera U Nua, koji je potom svrgnut u vojnom udaru koji je vodio general Ne Win u ožujku 1962. godine.

Od tada pa do 1988, Burma je bila u komunističkoj samoizolaciji. Nitko ne zna koliko je žrtava odnio ovaj dugi rat, ali se procjenjuje da je između 130 i 250 tisuća civila ubijeno, a između 600 tisuća i milijun građana je raseljeno.

Ne postoji studija koja bi odgovorila na pitanje kolika je šteta ratovanja, kakav je društveni i gospodarski učinak, ali je Mijanmar danas među najnerazvijenijim zemljama svijeta.

Masovno reketarenje

Trenutno se rat vodi u obliku „zamrznutog“ sukoba, s izuzetkom većinski muslimanske pokrajine Rakhine i nekih dijelova sjevernog Mijanmara.

Postojali su i mnogobrojni pokušaji primirja, pa se tako ističu pregovori 1958, 1963, 1980, 1989, ali najuspješniji su bili pregovori u kolovozu 2011. godine kada je nova vojna vlada pod predsjednikom Thein Seinom uspjela pomaknuti stvari s mrtve točke. Tijekom devedesetih, vojni režim je potpisao 38 primirja, a mnoge manje skupine su uspješno razoružane 2005.

Ipak, danas Mijanmar ima oko stotinu nedržavnih naoružanih skupina, različitih statusa, veličina, lokacija i političkih motiva. Njih 21 imaju određenu podršku vlade, dok su drugi u pregovorima.

Te etničke milicije i vlada od 2016. godine djeluju kroz Centar za nacionalnu pomirbu i Odbor za mir, s čijim se članovima autor susreo u Bangkoku.

Ovo je fascinantan sustav, jer pod zajedničkim koordinacijskim tijelom djeluje Zajednički odbor za mirovni dijalog u kojemu sjede predstavnici vlade, vojske (Tatmadaw), političkih stranaka i unije etničkih milicija, dok u Zajedničkom odboru za nadzor primirja su predstavnici vlade, milicija i civili.

Oni stvaraju ono što se kolokvijalno naziva Pang Long dogovorom 21. stoljeća, a sastoji se od 51 članka u političkom, gospodarskom, društvenom i zemljišnom sektoru.

Sve to zvuči vrlo lijepo i pametno za pomirenje, ali mir je dalje nego ikad. Naime, cijela ova struktura namijenjena je suradnji u konfliktnoj ekonomiji, zajedno s pograničnom policijom koja je tek nešto više od drumskih razbojnika uključenih u krijumčarenje narkoticima i lukrativni biznis.

Skupine su uključene u krijumčarenje mineralnih resursa kao što je drago kamenje (osobito žad i rubin), drva, rijetke zemlje, oružja, ljudi, narkotika.

Novac od droge se skriva u velikim hotelima i kockarnicama koji niču na granici s Kinom. Provode ilegalno oporezivanje domaćeg stanovništva (što je izjednačeno s masovnim reketarenjem), a iako postoje mnoge procjene ne zna se koliko zarade ide u ruke naoružanih skupina.

Trenutno se smatra da one dobivaju između 30 i 50 milijardi dolara godišnje. Službeni BDP Mijanmara u 2019. godini bio je 71 milijarda dolara.

Momci stoga imaju velikog razloga prići vojsci ili miliciji. Danas vojska ima oko 406 tisuća ljudi pod oružjem, a proračun za obranu je iznad dvije i pol milijarde dolara. Oko 30 tisuća vojnika raspoređeno je u milicijama. Vojska i milicije su u primirju, ali bez stvarnih političkih pregovora jer ova ekonomija stvara bogatstvo svima.

‘Suu Kyi autoritarna osoba bez empatije’

Uostalom, posve su različita razumijevanja situacije, ideologije, resursa u zemlji. Postoji snažna asimetrija podataka, nema zajedničke vizije i volje za kompromisom, nedostaje medijacije.

Unatoč tome, postoji želja za mirom, jedinstvenom i inkluzivnom vojskom, razvojem. No, tko želi zaustaviti rat koji tako dobro puni džepove?

U tu priču se sada sve više uključuju i Rusi. Mijanmarska vojska, naime, zazire od kineske vojne tehnologije i daje veliku priliku ruskoj oružanoj industriji, iako i dalje imaju vrlo bliske kontakte s kineskom vojskom.

Rusi su to objeručke prihvatili, a ruski veleposlanici u Yangonu uobičajeno pričaju odlično burmanski jezik. Generacije se mijenjaju i u vojsci i u milicijama, a nova vlada od 2015. godine je bila velika prilika i nada za mnoge Burmance.

Tu vladu sada predvodi Aung San Suu Kyi, dobitnica Nobelove nagrade za mir 1991. godine. Većinu svog vremena, ova legendarna kćerka osnivača Burme živjela je izvan zemlje.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Studirala je u Delhiju i Oxfordu, a do 1988. godine se nije vraćala u Burmu. Te godine je postala poznata po svojoj Nacionalnoj Ligi za Demokraciju, stranci koja je otvoreno kritizirala vojnu huntu.

Danas je ta stranka na vlasti a Suu Kyi surađuje s vojskom, iako ju je ta ista vojska držala u kućnom pritvoru od 1989. do 2010. godine.

Ova koalicija je zbunila mnoge građane, aktivisti i disidenti su se okrenuli protiv nje, a svjetska javnost je podijeljena. Izbori su pred vratima ove godine, ako će se održati, i Suu Kyi će dobiti zasigurno manje glasova nego prije pet godina.

Njezine izjave su vrlo polarizirajuće, jer je od voljenog simbola među etničkim skupinama postala metom prijezira. Smanjila je važnost Pang Long sporazuma koji je potpisao njezin otac, a citiranje Johna F. Kennedya „Ne pitajte što zemlja može učiniti za vas, već što vi činite za nju“ doživljeno je kao teški cinizam, s obzirom da narod više nema što dati zemlji.

Prema mišljenju disidenata, Aung San Suu Kyi je autoritarna osoba, ne voli kritike na svoj račun, izražava razumijevanje u odnosima vojske i vlade iako nije u dobrim odnosima s Min Aung Hlaingom, trenutačnim zapovjednikom glavnog stožera mijanmarske vojske.

Njih dvoje ne razgovaraju već dvije godine, a ironija jest u tome što Min ima daleko bolju komunikaciju i bliže odnose s predstavnicima i čelnicima etničkih skupina od Aung San. Slavna političarka također nema empatije, osorna je u odnosima i nedostaje joj razumijevanje mirovnog procesa.

Masa Burmanaca i dalje joj vjeruje i zbog toga će najvjerojatnije pobijediti na izborima, ali mirovni proces će patiti zbog njezine pobjede.

Sukobi u vrijeme korona virusa

U slučaju njezine pobjede, nastaviti će se agonija Rohingya. Službeno, Aung San i vojska se bore protiv Arakanske vojske (AA), oružane skupine pretežno muslimanskog naroda Rohingya u pokrajini Rakhine te protiv njihovog političkog krila Ujedinjene lige Arakan.

Arakan je lokalno ime za Rakhine. Skupina je nastala 2009. godine, iako povijest borbe između muslimanskog i budističkog stanovništva na tromeđi današnjeg Mijanmara, indijske pokrajine Assam i Bangladeša traje barem jedno stoljeće.

Trenutačno vodstvo AA je mlado, idealističko, pametno, strpljivo i djeluje strateški prema političkoj viziji odvajanja od mijanmarske unije. AA se ne razlikuje nimalo od drugih etničkih vojski.

I oni imaju lak pristup oružju, financiraju se krijumčarenjem droge, te imaju odličnu propagandu i korištenje društvenih mreža.

Iako AA ima popularnost i sve veću potporu dok su vodeći političari iz Rakhina u zatvoru, ipak nemaju dovoljno veliku mobilizaciju lokalnog stanovništva.

To stanovništvo pati od manjka novca za razvoj pokrajine, a državna represija gura mnoge na prelazak granice u Bangladeš. Nade u bolje odnose su male, a ponovni povratak izbjeglica iz Bangladeša je zapao u beznađe.

Borbe u Rakhine bi se mogle povećati tijekom izborne kampanje, a možda će doći i do pojačanog nasilja. U vrijeme kada mijanmarska vlada tvrdi da postoji tek neznatan broj zaraženih korona virusom (prvi smrtni slučaj prijavljen je 31. marta) u zemlji, nema poziva na smanjivanje nasilja i napetosti u Rakhinu.

Isto je s drugom stranom. Izbori se događaju u vrijeme kada bi se trebao ostvariti program Arakan Dream 2020, pa će i AA biti aktivnija.

Naravno, AA ne može pobijediti u dugoročnom smislu. Vlada i Tatmadaw su daleko jači u resursima, ljudstvu, odlučnosti i oružju.

Rezultati njihovog sukoba, međutim, je samo više ubijanja, uništenja, otmica, rasističkih i ksenofobnih naleta. Rakhine će ostati izvor napetosti između Mijanmara i međunarodne zajednice, ali svaki oblik pomirenja će biti vrlo težak jer obje strane ne vide kako bi se ovaj sukob mogao učinkovito razriješiti u budućnosti.

Zajedno s mnogim drugim napetostima u zemlji, najduži građanski rat 20. stoljeća nastavlja rušiti svoj neslavni rekord.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera