Oglasi

Mićka za predsjednika Srbije

Može li se na Balkanu ponoviti slučaj iz Ukrajine da glumac komičar zasjedne u fotelju prvog čovjeka zemlje?
Dragoljub - Mićko Ljubičić još se nije kandidirao ni za predsjednika mjesne zajednice, a kamoli za predsjednika države, piše autorMatija Habljak / Pixsell

U Ukrajini je većina podržala Volodimira Zelenskog, komičara u politici, glumca koji igra pravi žanr za politiku. Vrijeme je da i na Balkanu izaberemo vrhunske zaj..ante, možda bude bolje, jer gore ne može!

Ovako je bosanskohercegovački reditelj Dino Mustafić prokomentirao epilog predsjedničkih izbora u toj zemlji na istoku Evrope. Što na Balkanu i ne mora da bude nužno dobro. Jer, ako govorimo, naprimjer, o Bosni i Hercegovini, nju već odavno vode trojica zafrkanata na način da samo oni i njihovi najbliži srodnici i saradnici od toga imaju nafake, svi ostali ili ispotiha gunđaju, ili ponavljaju utješnu mantru "samo da rata (opet) ne bude". Većina, pogotovo ona koja i ne izlazi na izbore, šuti, jer, treba li na to podsjećati, u Bosni još nisu sahranjeni ni mnogi postradali iz pethodnog rata.

Međutim, ako govorimo o Srbiji, naprimjer, ukrajinski slučaj (izbora komedijaša Zelenskog za predsjednika, a ne rata) možda ima više izgleda da slična priča prođe, mada je još niko ni zvanično, ni nezvanično nije ni spomenuo, ni razmatrao. Posljednji put kada sam spominjao glumce u političkom kontekstu (u tekstu Četiri glumca traže pisca) s početka februara, izgledalo je da će glumački četverac (Branislav i brat mu Sergej Trifunović te Nikola Kojo i Radoslav - Rale Milenković) možda uspjeti u nemogućoj misiji #1 od 5 pet miliona među hiljadama demonstranata u Beogradu i drugim gradovima pronaći jednog koji će izaći na crtu Aleksandru Vučiću sa kakvim-takvim izgledima da detronira aktuelnog predsjednika Srbije.

Nadvisili i sarajevske 'Nadrealiste'

U međuvremenu su se u trouglu vlasti, građana i opozicije izdešavali brojni apsurdi, koji su na kraju kulminirali neviđenim protestom vlasti protiv opozicije, ili prijetnjom nekih ministara da će štrajkom glađu braniti svoje ničim zaslužene fotelje, čime su nadvisili i sarajevske "Nadrealiste", a sve u svrhu odbrane "jedinstva" nacije od "fašista i tajkuna", kako su nazvali neke od lidera "dijela opozicije", odnosno onih koji, bar na prvi pogled, nisu ni u kakvom talu sa vlastima.

U svakodnevnoj borbi za "posjed lopte", kako bi se to reklo fudbalskom terminologijom, odnosno inicijativom koja je prije izbijanja protesta na ulicama prije skoro pet mjeseci pripadala isključivo vlastima, za razliku od svih vlastodržaca i onih koji imaju interes da ih podržavaju zarad očuvanja vlastitih privilegija, opozicione stranke iz Saveza za Srbiju i građanski pokreti koji traže promjenu "vlasti jednog čovjeka" nisu uspjeli iznjedriti onog pisca kojeg su tražila četiri spomenuta glumca, ali ni mnogi drugi uglednici nečega što bi se uslovno moglo zvati srbijanskom elitom.

Zbog toga je Nemanja Rujević iz Deutche Wellea potpuno u pravu i na tragu objašnjenja te situacije tvrdnjom da "takozvana opoziciona javnost u Srbiji traži nekog ko bi istovremeno upao u Radio-televiziju Srbije i mirno protestovao, da bude i Gandi i Če, da sruši vlast nasilno i da pregovara sa njom, da bude visok i nizak, lijep kao Apolon i ružnjikav, mlad i preiskusan, dobar kao dodo, ali đubre, novo lice ali poznat svima..."

Pravi i lažni 'zafrkanti'

Upravo otuda i prve sumnje prema "mangupima u sopstvenim redovima", koji nekima počinju da liče na onog lažnog predsjedničkog kandidata sa prošlih izbora Belog Preletačevića iz Mladenovca, koji je, osim što je uzeo lijep broj glasova tradicionalno opozicionom biračkom tijelu, uspio u svojoj namjeri da - otvori dvije kafane u centru Beograda. Dakle, bio je to lažni zafrkant, ili, korektnije rečeno, komedijaš, koji je igrao "samo jedno leto". Ko je ovaj put "lažni zafrkant" ipak nećemo nagađati.

Zbog toga bi valjalo barem razmisliti o pravom zafrkantu, iliti komedijašu, koji bi, u nedostatku pametnijih rješenja, a poučen ogledom iz Ukrajine, mogao biti svježa krv, koji bi Srbiju povukao naprijed, ka istinskim ljudskim i civilizacijskim vrijednostima. Ali, ko bi mogla biti ta svestrana ličnost, koja figurativno može istovremeno i da upadne u RTS i mirno protestuje, da bude i Gandi i Če, da sruši vlast nasilno i da pregovara sa njom, da bude i visok i nizak, lijep kao Apolon i ružnjikav, mlad i preiskusan, dobar kao dodo, ali đubre, novo lice ali poznat svima?

Ima li Srbija takvoga? Pa, bogami, ima. Nije baš sve iz gore pobrojanog, ali je čovjek godinama među nama. Odličan je humorista, komedijaš i zafrkant istovremeno, i svi ga odavno poznajemo. Najprije je odlično imitirao Slobodana Miloševića i Josipa Broza Tita, a danas briljira sa imitacijama upravo Aleksandra Vučića i Ane Brnabić. Uz to, lijepo piše, pjeva i svira gitaru. Za one koji ga još nisu prepoznali, to je naš Mićko, Dragoljub Ljubičić, koji se, nažalost, još nije kandidovao ni za predsjednika mjesne zajednice, a kamoli za predsjednika države. A ne zna se ni da li hoće, ni da li ga iko hoće. Doduše, nije isključeno da Mićko promijeni svoj stav glede predsjedničke fotelje nakon vijesti o pobjedi Zelenskog u Ukrajini.

Može i tročlani predsjednik

Pa, gdje je taj Mićko, osim što ponekad tezgari po pozorištima koja se usuđuju da ga pripuste na svoje pozornice? Informacija za one koji nemaju kablovsku SBB mrežu: eno ga na regionalnoj Televiziji N1, u poprilično gledanoj baš-baš zafrkantskoj ili urnebesno komičnoj emisiji Pljiž (Petrović, Ljubičić i Žanetić), u kojoj Mićko, sa novinarima Dragoljubom Petrovićem i Vojom Žanetićem, raspreda i komentira događaje koji su se zbili "nekada davno, davno, čak prošle sedmice..."

Ako je jedan zafrkant nedovoljan, eto, uz Mićka, i Draže i Voje da mu se pridruže, pa neka uvedu tročlanog predsjednika, kao u Srbiji najbližem zapadnom susjedstvu. Uopšte ne treba sumnjati u neuspjeh takvog eksperimenta, jer je poznato da pomenuta trojka zna da pjesmom, gegom i komikom izrešeta ne samo Vučića i njegove šerife širom Srbije (spisak je podugačak), nego i one koji su već proskribirani kao fašisti (iako se razni doktori nauka ubiše da dokažu kako srpskog fašizma na Balkanu nije nikad bilo, ni četrdesetih, ni devedesetih, ni nekih drugih godina).

Glavni junak putuje u Berlin

Ali, šta u međuvremenu radi "glavni junak naše knjige" Vučić, koji drugi nego predsjednik Srbije himself? Nije riješio da se ženi, kao junak pjesmice "Bijelog dugmeta", radio je to već dva puta, nego da hrabro stane pred najvažniji evropski politički dvojac Angela Merkel - Emmanuel Macron 29. aprila u Berlinu, ali i lidere kosovskih Albanaca i neke druge sa Balkana koji su očekivali razrješenje kosovske krize još krajem prošle godine.

Pošto se, prema njegovom mišljenju, obračunao sa "unutrašnjim neprijateljima", pokazavši da može u Beograd autobusima dovesti možda i više nego duplo ljudi nego opozicija, slijedi možda i ključni susret sa evropskim političarima kada je u pitanju Kosovo. Za svaki slučaj, Vučić će prije toga skoknuti do Moskve i Pekinga, po savjete i podršku Vladimira Putina i Xi Junpinga.

Nemam pojma šta može novo donijeti susret u Berlinu, osim najavljenog zaustavljanja priče o promjeni granica, jer se, na osnovu raspoloživih informacija, čini da objema stranama najviše odgovara očuvanje statusa quo: Kosovu da ne ukine carinske barijere za robu iz Srbije i Bosne i Hercegovine i da ne da ni pedalj teritorije za koju smatra da je nedjeljiva, dok Srbija insistira da dobije barem "nešto", jer, kako to Vučić ponavlja, "ne može jedna strana da dobije sve, a druga ništa".

Zelenski nije bolji glumac

S obzirom da je dio opozicije koja je napustila parlament još isključivija kada je u pitanju rješavanje pitanja Kosova (po njima je to i dalje pokrajina, koja je, po Ustavu, u sastavu Srbije), posmatraču sa strane nije nemoguće da posumnja da i onaj dio političkog korpusa, kojeg vlast naziva "unutrašnjim neprijateljem", zapravo podržava vlast kada se sukobljava sa "spoljnim neprijateljem". Ali, ovo je samo osjećaj koji provijava Evropom, odakle upravo zbog toga i nema dovoljno očekivane podrške onima koji bi da ruše Vučića.

Nemam pojma ni kako bi se u tim ozbiljnim poslovima snašao kome(n)dijaš Mićko, ali sam siguran da nije zaboravio da imitira ni Ramusha Haradinaja, ni Hashima Thacija, ni neke druge Albance koji znaju da govore srpski jezik. Već je i to radio.

Šta god da se desi, protesti u Srbiji biće nastavljeni, Vučić će možda raspisati vanredne izbore, a možda i neće, a Mićko i ekipa i dalje će od grotesknih događaja na političkoj sceni praviti skečeve za onaj dio publike koji se tek sprema da napusti i Srbiju i Balkan. Ili će se, možda, kandidovati za predsjednika Srbije. Uostalom, nije Zelenski bolji glumac od njega.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.