Oglasi

MESS - simptom čežnje za slobodom

U više od 50 godina dugoj misiji Festival MESS je uspio Sarajevo učiniti mjestom konstantnog kulturnog utočišta.

Piše: Nihad Kreševljaković

Svega 15. godina nakon oslobođenja, odnosno kraja 2. Svjetskog rata, u  Sarajevu je osnovan današnji Internacionalni teatarski festival MESS. Osnovan je pod imenoma Festival malih scena Jugoslavije, a nakon 1974. godine, kada se u programu našla predstava „Veseli dani ili Tarelkinova smrt“ koju je režirao Branko Pleša, mijenja ime u Festival malih i eksperimentalnih scena od čega potiče skraćenica po kojoj je festival i danas prepoznatljiv.

Kao rezultat velikih napora nekolicine ljudi među kojima se posebno ističe ime Jurislava Korenića, u Oslobođenju od 24. marta 1960. objavljen je tekst s naslovom: “Počeo Prvi festival malih scena“ ispod kojeg je pisalo: “Sinoć je u prostorijama Malog pozorišta u Sarajevu, predstavom „Uklonite ludu“, od Džona Pristlija, otvoren Prvi festival Malih scena Jugoslavije. Predstavu je pred punom salom izveo ansambl Malog pozorišta u Sarajevu. Reditelj je bio Jurislav Korjenić, a glavnu ulogu tumačio je Zvonko Marković“.

Osnivač i glavni inicijator, jednog od najstarijih teatarskih festivala Istočne i Jugoistočne Evrope bio je legendarni Jurislav Korenić, jedan od najistaknutijih teatarskih reditelja XX stoljeća na prostorima nekadašnje Jugoslavije. Festival je bio koncipiran kao smotra jugoslavenskih teatara na kome su svoj rad prezentirali najznačajniji teatarski umjetnici i teatarske kuće sa prostora cijele bivše Jugoslavije. Zahvaljujući Festivalu MES Sarajevo je postalo jedan od najvažniji centara na teatarskoj mapi Jugoistočne Evrope.

Publika je iz godine u godinu imala priliku gledati i razvijati vlastiti teatarski ukus u kome je posebno mjesto pripadalo teatarskim inovacijama i eksperimentima koji su nerijetko bili razlogom dugogodišnjih prepričavanja. Osobno se sjećam kako nam je u školi profesor filozofije pokušavao često određene stvari približiti prisjećajući se nekih čudnih slika povezanih upravo sa ovim festivalom. Posebnost ovog sarajevskog festivala bila su i gostovanja nekih od tadašnjih najzanimljivijih svjetskih eksperimentalnih teatarskih predstava. Među gostima je bio i njujorški čuveni „The Living Theater“ koji je upravo tih godina svojim predstavama stjecao slavu, zahvaljujući kojoj će se naći u svim udžbenicima i knjigama koje se bave historijom teatarske umjetnosti.

Ogledalo kulture

Festival će u narednim godinama postati ogledalom cjelokupne kulturne slike Sarajeva, Bosne i Hercegovine i tadašnje Jugoslavije, a učešće na sarajevskom festivalu MESS bila je stvar prestiža  generacija i generacija teatarskih umjetnika. Od bosanskohercegovačkih reditelja najznačajnija pojava bit će Haris Pašović koji će u nekoliko navrata na Festivalu MESS postaviti predstave koje se smatraju uspostavljanjem najviših dostignuća i visokih standarda teatarske umjetnosti Bosne i Hercegovine.

I danas možete sresti ljude nešto starijih generacija koji će spomenuti predstave "Buđenje proljeća" ili "Dozivanje ptica" sa kojim se ispred beogradskog Jugoslovenskog dramskog pozorišta Haris Pašović predstavio svojim sugrađanima. Upravo Haris Pašović, autor velikog broja predstava koje se smatraju klasicima u historiji pozorišta iz ovog dijela Evrope, postat će direktorom Festivala MESS u najgorim danima historije grada.

Kada su sa okolnih brda počele da po opkoljenom Sarajevu padaju granate, a njegovi građani postali pokretne mete snajperista, Festival malih i eksperimentalnih scena Jugoslavije prekida svoj rad. Tadašnji direktor Festivala Miro Lasić procijenio je da umjetnost i kultura nisu vrijedne umiranja, pa se stoga, koristeći se tadašnjim žargonom, „ispalio iz grada“. Kancelarije Festivala ostale su prazne i zapuštene.

Iste godine, 31. decembra, preko piste sarajevskog aerodroma u opsjednuti grad utrčava Haris Pašović sa ruksakom na leđima natovarenim knjigama i jednom narandžom. Tačnije, osvjetljen transporterima, uhvaćen je, negdje na sredini piste, od strane pripadnika UNPROFOR-a. Morao im je sa tim knjigama izgledati više nego čudno, pa su ga u tom bunilu prebacili unutar grada ne obazirući se, ipak, na zahtjeve reditelja kako bi bilo lijepo da ga transportiraju do njegove kuće.

Uglavnom, ubrzo po dolasku u Sarajevo Haris Pašović je postavljen za direktora Festivala. Za razliku od njegovog prethodnika on je istinski vjerovao u moć umjetnosti i kulture, te je u narednim godinama Festival MESS pretvorio u jedno od najmoćnijih oružja opsjednutog grada u borbi za oslobođenje. Kako je ipak bilo nemoguće organizirati festival u opsjednutom gradu Haris preimenuje festival u Međunarodni teatarski i filmski festival MES Sarajevo te odmah započinje sa organiziranjem programa koji će ostati zabilježeni kao primjer onoga što se danas naziva kulturnim otporom agresiji i opsadi Sarajeva.

'Hirošima dan'

Okružen ekipom mladih ljudi, već 06.08.1993. MESS organizira svoj prvi program kojim je obilježen datum kada je bačena atomska bomba na Hirošimu. “Hirošima dan” bio je projekat izveden zajedno sa „Radio Zidom“. Cijeli dan sa talasa Radio Zida  čitana su pisma podrške opsjednutom gradu iz svih krajeva svijeta. Među autorima pisama našla su se i imena poput Carla Sagana ili Stephena Hawkinga. Dva dana poslije postavljena je Euripidova “Alkestis”, a onda dolazi Susan Sontag, koja je mimo svih pravila Becketove fondacije postavila kultnu i nezaboravnu predstavu “Čekajući Godota”. Slijedile su “Tvrđava”, “Ajax”, predstave Peter Schumana, Festival Sarajevske Filmske Alternativne scene, arhitektonski projekt “Dystopia”.

Nesumnjivo jedan od najznačajnijih kulturnih događaja te godine bio je Prvi sarajevski Filmski Festival “Poslije kraja svijeta”. Tih dana su bila strašna granatiranja ali svako jutro ispred prostorija Messa formirao se dugi red ljudi koji su dolazili u sedam ujutro kako bi došli do ulaznica za filmske projekcije.

U povodu početka Festivala Haris Pašović napisao je: "Ne tako davno, genocid nad Jevrejima je opustošio svijet. Sada je genocid nad Bošnjacima. Potpuno je nebitno kako se neko nacionalno osjeća ili je anacionalan. Ono što bode oči su činjenice. Dovoljne su samo dvije od mnogih koje bi se mogle pobrojati: 1. jedan grad je više od godinu i po dana pod opsadom i u njemu svakodnevno ginu ljudi i 2. desetine hiljada ljudi umiru zbog svog imena i prezimena. Sarajevo je grad u kojem je svijet XX stoljeća, svijet u kojem smo se rodili i odgojili, umro. Na drugim mjestima umiranje traje. Ovdje, mi živimo poslije kraja svijeta. Uprkos užasu, u Sarajevu se stvara jedna nova duhovnost, stanje stvari dosad nezabilježeno. Karakter te duhovnosti je neizreciv. Sve je sada drugo".

Na pitanje radoznalih novinara iz drugih velikih svjetskih gradova: ”Zašto u Sarajevu filmski Festival?”, najčešće odgovaram pitanjem “A zašto nas ubijaju?”.

Tijekom 1994. započeo je rad i na predstavi  “Svileni bubnjevi 1” koja se igrala po bolnicama, izbjegličkim centrima i ustanovama za hendikepiranu djecu. U opsjednuti grad ponovno je došao i Peter Schuman sa predstavom “Cirkus”, a Pašović režira “Svilene bubnjeve 2”. Arhitektonski projekt, odnosno radionicu “Obnova i otpor”, zajedno sa studentima Arhitektonskog fakulteta u Sarajevu, vodili su Lebbeus Woods, Ekkehart Rehfeld i Thom Mayne. U julu 1994. u kooprodukciji sa Fama International započeo je veliki ljetni festival “Beba univerzum”. Cilj projekta bio je promovirati nove umjetničke forme koje su trebale usmjeriti umjetničku misao u dolazećem stoljeću. Slijedeći istoimenu fizikalnu teoriju Stephena Hawkinga afirmirana je nada da iz ništavila postoji izlaz, a da  “kreativnost razvija ideju o slobodi, ohrabrujući duh tolerancije i multikulturalizma“. Sarajevo je upotrebljeno kao dokaz da je sloboda (oslobađanje) proces u kom je umjetnička ideja presudna na svakom nivou razvoja počevši od elementarnog opstanka.

Ignoriranje kiše

Na jednom od predavanja održanom u avliji Biblioteke Hamdije Kreševljakovića, netko je zbog kiše koja je počela padati predložio da se  predavanje premjesti u zatvoreni prostor. Predavač je odbio prijedlog sa riječima: “Ako nam ne smetaju granate, zašto bi nam smetala kiša”.  U dva dana, 20.08. i 21.08. prvo je publiciran prijevod knjige “U zemlji posljednjih stvari”, jednog od najznačajnijih američkih suvremenih pisca Paula Austera, a sutradan je u prelijepoj avliji Svrzine kuće postavljena istoimena predstava u režiji Harisa Pašovića. U izvedbi ove predstave igrala je i Vanessa Redgrave. Godina je završena uspješnom turnejom predstava “Svileni Bubnjevi 2” i “U zemlji posljednjih stvari” po velikim evropskim gradovima a turneju je organizirao Peter Brook i njegov pariški teatar Bouffes Du Nord.

Potpisivanje Daytonskog sporazuma i deblokada Sarajeva bilo je razlogom da Festival MESS pokrene kulturološki projekat “Modul memorije” koji i danas postoji, a započeo je publiciranjem prijevoda knjige i emitiranjem filma „Shoah“ Claudea Lanzmanna te velikom konferencijom pod nazivom “Živjeti sa sviješću o genocidu”. Konferencija se u cijelosti bavila izučavanjem umjetničkih iskustava u kontekstu ljudskih stradanja u periodu Holokausta i genocida u Bosni i Hercegovini.

Neposredno poslije opsade, 1997. godine,  na čelo Festivala, umjesto Harisa Pašovića, dolazi Dino Mustafić. On je, uz Danisa Tanovića, Jasmilu Žbanić, Aidu Begić, Srđana Vuletića, Pjera Žalicu, Almira Imširevića i druge,  jedan od predstavnika naše najuspješnije generacije umjetnika, a čije je profesionalno odrastanje vezano za opsadu i ideju borbe za slobodu u kojoj kultura i umjetnost imaju ključno mjesto. Iza sebe je imao već nekoliko zapaženih predstava od kojih bih izdvojio njegovo diplomsku predstavu  „Zid“ po tekstu J.P. Sartrea, režiranu 1993. godine. Osim po vanrednom talentu reditelja, upamćena i po tome što se vjerovatno radi o jedinoj predstavi kojoj je na plakatu pisalo da joj je generalni sponzor Pogrebno poduzeće s obzirom da  im je „Pokop“ donirao drvenu građu od mrtvačkih sanduka koja je upotrijebljena za izradu scenografiju.

Stara slava

Dolaskom na čelo Festivala MESS njegov prvi projekat bilo je organiziranje Prvog poslijeratnog teatarskog festivala MESS ‘97. Ideja je bila da se Sarajevu vrati stara teatarska  slava i sjaj, da Sarajevo ponovno postane teatarski centar gdje će se prikazivati najuspješnije internacionalne, regionalne i bosanskohercegovačke predstave. U tom trenutku, takva ideja zvučala je utopijski i suludo. Ukratko, bila je to, po svim pokazateljima realnog stanja, neka nemoguća misija. Neki su ga zbog toga smatrali iracionalnim zanesenjakom. Zapravo, vrlo malo ljudi vjerovalo  je da će taj tadašnji dvadesetšestogodišnjak, okružen još mlađim ljudima od sebe, uspjeti realizirati tako ambiciozan projekat. Oni koji su ga poznavali, iako tada još nije imao iskustvo i status jednog od najznačajnijih teatarskih reditelja u cijeloj regiji, nisu sumnjali u njega.

Već u oktobru na Festivalu MESS pojavile su se trupe iz 16 zemalja i sa tri kontinenta. Nakon prolaska kroz još uvijek razrušenu zemlju u Sarajevo su počeli ulaziti kamioni sa natpisima čuvenih svjetskih teatarskih kompanija. Na još uvijek devastirani sarajevski aerodrom sletilo je više od 500 gostiju među kojima i brojne teatarske zvijezde koje bi se potom  kroz razrušeno aerodromsko naselje upućivali ka centru grada. Među gostima su bili teatri poput čuvenog Strehlerovog Piccolo teatra iz Milana, ali i stari znanci kao što su „Living Theatre“ ili Peter Schuman i njegov „ Bread and Puppet Theatre“. 

Sam Mustafić u jednom razgovoru kaže kako je sve  krenulo „iz mladalačkog entuzijazma, strasti i želje da Sarajevo nakon razaranja i izolacije otvorimo prema svijetu, da ponovo oživimo njegov kozmopolitski duh i izliječimo naše rane stvorene u toj srednjovjekovnoj opsadi na kraju 20. stoljeća.” Još važnije Festival je od samog početka izašao iz okvira sarajevocentričnosti te konstantno, već godinama, svoje programe nastoji disperzirati širom Bosne i Hercegovine, odbacujući elitizam i prepoznajući kulturu, umjetnost i teatar kao osnovnu potrebu svakog čovjeka.

Ono što je još jedna važna osobina MESS-a je njegova beskompromisnost kada je u pitanju ideja o društvu u kome su sloboda, internacionalizam, profesionalizam i slavljenje različitosti glavni stubovi. MESS je programski uvijek ulazio u dijalog bez straha da postavi teška pitanja ne samo nama već i cijelom svijetu. MESS je, poput direktora Mustafića, uvijek bio otvoren ali kritičan prema društvenim devijacijama, spreman da bez taktiziranja odašilje žestoke poruke među kojima je i zahtjev za ostavkom premijera i ministra kulture na otvorenju jednog od Festivala, optužujući ih za „promotore nazadne nacionalnofolklorne kulture“.

Lista učesnika

Lista dosadašnjih učesnika na Festivalu MESS zapravo je najbolje svjedočanstvo o uspjehu jedne od najznačajnijih kulturnih institucija u našoj zemlji ali i mnogo šire.

Uvid u kataloge festivala djeluje kao pogled na historiju svjetskog teatra, pa stoga dopustite mi da nabrojim samo neka od imena bez kojih neće postojati priča o teatru sa kraja 20. i početka 21. stoljeća: Peter Brook, Giorgio Strehler, Robert Wilson, Peter Schumann, Eugenio Barba, Josef Nagy, Roberto Ciulli, Anne Teresa de Keersmaeker, Eimuntas Nekrošius, Oscaras Koršunovas, Alvis Hermanis, Olivier Py, Mark Tompkins, Wlodzimierz Staniewski, Simon McBurney, Arpad Schilling, Christoph Marthaler, Frank Castorf, Michael Thalheimer, Thomas Ostermeier, Ariel Garcia Valdes, Andriy Zholdak, Rimas Tuminas, Jürgen Gosch, Emma Dante, Pippo DelBono, Rodrigo Garcia, Grzegorz Bral, Silviu Purcharete, Alain Platel, Emio Greco, Vilim Docolomansky, Jiri Mencl, Heiner Goebbels, Stefan Kaegi, Romeo Castellucci, Wim Vandekeybus... O jakim ljudskim vezama koje uspostavlja Festival sa svojim gostima možda najslikovitije svjedoči ovogodišnji primjer kada je MESS 2014 zatvoren sa svjetskom premijerom predstave trupe „Needcompany“, u režiji velikog umjetnika Jan Lawersa, pod naslovom: “SAMO ZA SARAJEVO - Vrijeme između dvije greške“. U spomenutoj predstavi se upravo umjetnost definira kao ono što se u prostoru između dvije greške događa, a sama predstava opisuje se kao „jedan praznik beskrajno posvećen budućnosti.“

Po riječima Jana Lauwersa: “Poslije rata i kanibalizma, umjetnost je najhisteričniji način civilizacijskog izražaja“, pri tome nas podsjećajući: „Ljepota je davna čežnja naših predaka, ružnoća je simptom siromašnih misli.“

Bilo je to idealan završetak ovogodišnjeg festivala MESS 2014 koji je tematizirao  „Budućnost prošlosti“, podsjećajući nas koliko je sjećanje važna komponenta nas samih, koliko je to dio našeg bića, i koliko su naša iskustva i sjećanja na Balkanu posebna i značajna da budu podijeljena kao jedno generacijsko iskustvo otvarajući time perspektivu budućnosti u kojoj se nadamo da se mržnja i ratovi neće ponavljati kao svojevrsni refren u historiji.

U ovoj preko 50 godina dugoj misiji Festival MESS i njegovi i uposlenici su, unatoč svemu, uključujući i ratove, u nemogućim uvjetima uspjeli da od Sarajeva, Bosne i Hercegovine, Balkana, Evrope učine mjestom konstantnog kulturnog utočišta. Ta stalna borba za kreiranje boljeg i pravednijeg svijeta jeste sam smisao potrage i svega čime se umjetnici trebaju baviti do trenutka dok svi ne shvatimo da taj idealni svijet zaista postoji, da je to prostor najsvetije domovine koji se, prilikom naših duhovnih i moralnih posrnuća sakrije od nas samih u samim nama.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.