Memorandum SANU, Miloševićev nož za klanje Jugoslavije

Memorandumska filozofija podrazumijevala je 'srpsko nacionalno objedinjavanje, koje treba ostvariti ognjem i mačem, piše autor (EPA)

Rehabilitacija spada u jedan od najpopularnijih sportova u Srbiji. Ovde se svako malo neko ili nešto rehabilituje: četnički pokret, koji se preko noći proglasi antifašističkim; Draža Mihailović, koji ispade na pravdi Boga osuđen; Nikola Kalabić takođe; raznorazni ratni zločinci, koji se u javnosti predstavljaju kao heroji; zločinačka politika Slobodana Miloševića, čiji učesnici dobijaju visoka funkcionerska mesta po partijama (kao Nikola Šainović u Socijalističkoj partiji Srbije); velikosrpska ideologija, koja nije tako strašna kao što se priča, njeni zagovornici su samo imali uzvišeni ideal da svi Srbi žive u jednoj državi, a što je tokom sprovođenja te ideje u delo pobijeno na desetine hiljada ljudi, razoreno mnoštvo gradova, popaljeno ko zna koliko sela i uništena jedna zemlja – za to nisu odgovorni idejni tvorci, već nespretni izvođači radova.

Zagovornici rehabilitacije pokušavaju da nam dokažu da đavo nije tako crn kao što izgleda, pogotovo ako napraviš mračnu društvenu atmosferu, u kojoj se ne vidi ni zločinac pred nosom. Ili na nekom prominentnom položaju.

Najzad je na red došla i rehabilitacija Memoranduma SANU (Srpska akademija nauka i umetnosti), za koji će se na kraju ispostaviti da je jedan bezazlen dokument, nastao iz najboljih namera, akademici su samo želeli da se razreši kriza u Jugoslaviji, oni su hteli da sačuvaju SFRJ, nipošto da je ruše. Tako nas ovih dana obaveštavaju mediji povodom promocije knjige Memorandum SANU posle 30 godina, čiji su autori akademici Kosta Mihailović i Vasilije Krestić.

‘Velika Srbija’ kao rješenje krize

Potonji je poznat kao autor fraze o Hrvatima kao “genocidnom narodu”, priređivač zbornika Velika Srbija, potpisnik dve deklaracije za obustavljanje krivičnog postupka protiv Radovana Karadžića u Hagu te zagovornik ukidanja Haškog tribunala. Ovako je, na primer, govorio 1991. godine u intervjuu za NIN: “Kad bismo imali jasan cilj i kad bismo jednom prevalili preko jezika da hoćemo veliku Srbiju, onda bismo lakše prebrodili krizu.” Svakom dobronamernom je jasno da Krestić nikakve veze nema sa velikosrpskom ideologijom ili Miloševićevom politikom, baš kao ni Memorandum SANU.

Zato Krestić danas mirno tvrdi: “Pripisivati memorandum Miloševiću kao program za njegovu politiku čista je izmišljotina.” Ili, “Dobrica Ćosić nije prisustvovao nijednoj sednici Komisije: zato je ne samo neosnovano, već i podlo neprestano povezivanje Ćosića sa Memorandumom.” Nije lako akademicima, sa svih strana ih vrebaju neki podlaci i podmeću im svakakve zle namere i nepočinstva, a oni samo žele da žive u miru sa susedima i usput naprave “veliku Srbiju”.

A zašto su se ti zli jezici ustremili na Memorandum? Krestić ima odgovor: “Napadima na Memorandum, koji još nisu prestali, zadatak je bio da se svako srpsko nacionalno objedinjavanje, svaki srpski plan za napredak, oceni kao nacionalistički i velikosrpski, pa da se zaustavi i osujeti.” Zaista su nepravedni ti kritičari Memoranduma. Čim Srbi žele da se objedine tako što će da štrpnu koje parče teritorije od komšija, malo ga etnički očiste i properu krvlju, čisto nacionalne homogenizacije radi – odmah se jave neki zli jezici, koji nemaju nimalo razumevanja za prirodnu težnju nacije za ovakvim napretkom.

Usput budi rečeno, dok se nisu pojavili ovi akademski i politički zagovornici parole “svi Srbi u jednoj državi”, Srbi su zaista živeli u jednoj državi, Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji, i to mnogo bolje nego u ovim državicama koje su nastale nakon što su Jugoslaviju njeni samozvani branitelji srušili u navodnoj nameri da je sačuvaju. Krestića, naravno, ne brine samo recepcija dokumenata iz prošlosti, već i to što ni danas ne može da se donese neki novi memorandum, a da to ponovo ne naiđe na nerazumevanje: “Zato ne bi trebalo da se čudimo što su nedavno najavljenu deklaraciju o zaštiti i opstanku srpske nacije u našem susedstvu pojedine nevladine organizacije i njihovi članovi iz Srbije proglasili za treći memorandum”.

Zašto Srbija nije napala samu sebe?

U toj strepnji pridružio mu se istoričar Miloš Ković, koji kaže da je ta, još neobznanjena, deklaracija “dočekana na nož kao ‘novi Memorandum’, ili ‘novo Načertanije’, koje bi trebalo da dâ novi vetar u leđa ‘velikosrpskim idejama'”. Nije lako našim nacionalnim intelektualcima, ne možeš da doneseš deklaraciju o ugroženosti srpskog naroda a da to ne zaliči na Memorandum, kao što ne možeš da propovedaš ideju “velike Srbije” a da te ne optuže za velikosrpsku ideologiju. Nepravda, pa to ti je!

U odbranu akademika ustao je i ministar spoljnih poslova Srbije Ivica Dačić, koji kaže da Memorandum nije izazvao ratove, već “jednostrani akti republika koje su se otcepile”. A nije njegov šef Milošević, koji je od početka vodio ratnu politiku? Ako je tako kao što Dačić kaže, zašto Srbija nije napala samu sebe, pošto se ona prva otcepila od SFRJ Ustavom od 28. septembra 1990. godine? Po Članu 72 tog Ustava, Srbija je suverena i nezavisna država, a po Članu 135 savezni zakoni se poštuju samo ako Srbija proceni da joj to odgovara. Čist separatizam. Taj separatistički Ustav zdušno su podržali akademici okupljeni oko Memoranduma.

Možda, ipak, ne treba gledati u prošlost, već poslušati predsednika SANU Vladimira Kostića, koji veli da su “akademici danas stavili tačku na čuveni Memorandum” i “slučaj prepustili istoriji”. A istorijom se bave istoričari, bar oni koji više drže do činjenica nego do rehabilitacije i falsifikovanja. Evo, recimo, istoričarka Olivera Milosavljević se mnogo pre ove Kostićeve objave, daleke 1996. godine, pozabavila Memorandumom i političkim aktivnostima SANU, u tekstu “Zloupotreba autoriteta nauke”, u okviru zbornika Srpska strana rata. Utvrdila je da je reč o kontradiktornom dokumentu, koji svako malo skače sebi u usta, jer je “trebalo pomiriti dva nepomirljiva motiva – objasniti nedelotvornost i promašaje čitavog političkog sistema, koji je, kao takav, morao ugrožavati sve narode u Jugoslaviji (što se u jednoj rečenici i pominje), i istovremeno dokazati pogubnost takvog sistema samo po srpski narod i Srbiju”.

Akcenat je stavljen na drugi motiv, na vaskoliku ugroženost Srba i Srbije u Jugoslaviji, pa se tu tvrdi da postoji “trajna antisrpska koalicija”, koju predvode Hrvatska i Slovenija, za koju su karakteristični “šovinizam i srbofobija”, a čiji je motiv u “revanšizmu”, da se u SFRJ sprovodi “dugoročna diskriminaciona politika prema Srbiji” i “dosledna diskriminacija privrede Srbije”, da je na delu “politički inferioran položaj Srbije (koji) je odredio sve odnose”, a da se na Kosovu vrši “genocidni teror”, “neofašistička agresija”, da se tu radi o “totalnom ratu”…

Poltička rasprava ispred granapa

Ukratko – Srbi su ugroženi uvek i svuda, i to od zlih suseda, koji im neprestano rade o glavi. Za ovakvu izuzetno minucioznu, inovativnu, visprenu intelektualnu analizu stanja u državi, potkovanu hiljadama nevidljivih podataka iz još nevidljivijih naučnih istraživanja, nije nam bila neophodna Akademija nauka. Dovoljno je bilo sesti u prvu kafanu, ili ispred najbliže prodavnice, tu se ovakve teorije, uz pivo i vinjak, raspredaju već decenijama.

Na tom tragu je i Bogdan Bogdanović, koji je više puta u intervjuima govorio o Memorandumu: “To što piše u Memorandumu slušao sam hiljadu puta pre toga.” Na drugom mestu bio je malo eksplicitniji: “Retorika, recitali, memorandumske deklamacije i horske recitacije postoje još davno pre Memorandum, a svakako i pre 8. sednice, čiji su akteri, nejački duhom kao što su, dobili u Memorandumu samo vrhovnu potvrdu da su na putu dobrog nacionalnog pravoverja.”

Memorandum je bio samo početak akademskog angažovanja na – što reče Dobrica Ćosić – “opštedruštvenim i nacionalnim problemima”. Čim je Milošević učvrstio vlast, društvena klima se promenila, i to baš u onom smeru koji su akademici priželjkivali, pa su naše najumnije glave dobile znatno širi prostor za bezumno delovanje. Kako navodi Olivera Milosavljević, na osnivačkom skupu Udruženja Srba iz Bosne i Hercegovine 1991. godine govorili su akademici Dobrica Ćosić, Matija Bećković, Milorad Ekmečić i Antonije Isaković, a tu su “ovacijama propraćeni predlozi Amfilohija Radovića i Radovana Karadžića o stvaranju sjedinjenih srpskih država”.

Akademici osnivaju i Srpski sabor, a njegov predsednik Pavle Ivić je 28. marta1992. godine, “u ime Sabora, pozdravio Kongres srpskih intelektualaca u Sarajevu i predao etničke karte koje su izrađene stvaranjem Srpskog sabora”. Ko bi rekao da nam je Akademija krcata tolikim kartografskim talentima?

Frankeštajn i(li) njegov tvorac

Za ostvarenje ciljeva memorandumske elite bio je neophodan rat, a za pokretanje ratne mašinerije bio je neophodan Slobodan. Zato su se tako dobro i razumeli. O odnosu Miloševića i SANU Bogdan Bogdanović kaže: “Milošević je krivac broj dva; krivac broj jedan su oni koji su mu dali duhovnu podlogu. (…) On je kao govoreće političko biće – jer ne možemo govoriti o njemu kao o mislećem političkom biću – proizvod jedne memorandumske klime, memorandumske filozofije, čak i neposredne memorandumske aparature”. A na drugom mestu pojašnjava: “Milošević se nije usudio da prihvati Memorandum javno, ali ga je ubrzo, sa prilježnošću đačića, počeo sprovoditi. Dakle, ko je monstruozniji – Frankeštajn ili njegov tvorac?”

Memorandumska filozofija podrazumevala je “srpsko nacionalno objedinjavanje”, koje treba ostvariti ognjem i mačem. U tom smislu, Memorandum SANU je poslužio Miloševiću kao nož za klanje Jugoslavije. Sam dokument je tu manje bitan, jer se on, kao što smo videli, sastoji od opštih mesta i floskula velikosrpske ideologije. Važno je bilo da nacionalistička politika dobije verifikaciju od institucije koja bi trebalo da okuplja intelektualnu elitu jedne nacije. Zato su uzaludni svi napori akademika koji su učestvovali u krvavom raspadu Jugoslavije da rehabilituju svoje delo, ideje i sopstveni angažman u crtanju mapa i davanju intelektualne podrške zločinačkom režimu. Činjenice govore suprotno.

A Memorandum SANU ostaje, po rečima Bogdana Bogdanovića, “spis nacionalne, intelektualne i filozofske bede s idejama XIX veka”. To što danas akademici navodno pokušavaju da stave tačku na memorandumsku priču samo je providan trik, jer su njihove političke ideje podjednako bedne kao što su bile i pre 31 godinu. Njihova suština je u stavljanju tri tačke na Memorandum. Do sledeće prilike za režiranje nove, još pogubnije nacionalne katastrofe.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera