Medina al-Zahra – svjedok raskoši islamske Kordobe

Za vrijeme arapskog carstva Andaluzija se prostirala na teritoriji cijelog Pirinejskog poluotoka, zauzimajući daleko veći prostor od današnje španske pokrajine Andaluzije. Na vrhuncu moći bilo je to područje koje je obuhvatalo današnji Portugal i gotovo cijelu Španiju. Boravak Arapa na tim prostorima (711-1492) ostavio je utjecaj na kulturu, arhitekturu, način života… Nakon osvajanja i neposredne ovisnosti o Damasku, Andaluzijom su vladale brojne dinastije.

Maursko razdoblje u Španiji vrijeme je kulturnog procvata koji znatno nadmašuje evropski kulturni život. Pored arapskog pjesništva, razvija se i muzika, a otvara se i veliki broj fakulteta i biblioteka. Razvijaju se medicina, geografija, botanika, filozofija…

Kordoba je bila glavno naučno, književno, filozofsko, intelektualno, umjetničko, trgovačko i ekonomsko središte te je daleko nadmašivala slične gradove kršćanske Evrope.

Danas je Andaluzija jedna od 17 španskih autonomnih zajednica. Druga je po površini i najmnogoljudnija autonomna španska pokrajina. Sevilja, sa 700.000 stanovnika, glavni je i najveći grad ove pokrajine.

Središte islamske kulture i umjetnosti

Kordoba je osvojena 711. godine i podređena halifatu u Damasku. Od 756. godine to je nezavisni emirat, jer je Abd al-Rahman I (731-788) odbio priznati autoritet abasidskog halife. Vlast u ostatku Andaluzije (Al-Andalus) bila je samo formalna, sve do 912. godine i dolaska na vlast Abd al-Rahman III, koji sebe proglašava halifom, prekida nemire i sukobe. Za vrijeme njegove vladavine uspostavljena je vlast nad ostatkom emirata. Andaluzija tada postaje jedno od najvažnijih i najbogatijih središta islamske kulture i umjetnosti. Bilo je to doba visokog stepena kulture i obrazovanja.

Uz Alhambru u Granadi, Abdurahmanovu džamiju u Kordobi te Alkazar u Sevilji, Medina al-Zahra upotpunjuje sliku o kulturnoj baštini El-Andalusa na Pirinijskom poluotoku. Medina al-Zahra se smatra autohtonim projektom, jer nema karakteristiku palata i drugih urbanih sredina sa Istoka, posebno onih koje su gradili Abasidi.

U početku je sjedište Kordopskog halifata bilo u Alkazaru, u neposrednoj Abdurahmanove džamije u Kordobi. Budući da je Abd al-Rahman III en-Nasir (891-961), emir i prvi halifa Kordobe, želio izgraditi vlastiti centar moći iz kojeg će upravljati halifatom, odlučio se u podnožje brda Jabal al-Arus izgraditi Medina al-Zahru. Udaljena je šest kilometara od centra Kordobe.

Prva faza gradnje trajala je od 936. do 940. godine. Imala je površinu od 112 hektara i bila najljepši i najluksuzniji grad Andaluzije. Činile su je džamije, dvorane za prijeme, rezidencije, prostorije uprave, vojne kasarne, kupke, vrtovi i parkovi zasađeni palmama i čempresima… Projekat je djelo Maslama ibn Abd Allaha iz Kordobe. Grad je bio poznat po naprednoj civilizaciji te bogato ukrašenim zidovima, podovima i stropovima.

Grad za najdražu ženu Al-Zahru

Izgradnjom ovog veličanstvenog grada, Abd al-Rahman III želio je pokazati moć u odnosu na Fatimide (vode porijeklo od Fatime, najmlađe kćerke posljednjeg božijeg poslanika Muhameda a.s.) i Abaside (vodi porijeklo od Poslanikovog a.s. najmlađeg amidže – strica – Abasa Ibn Mutaliba). Dodatno je proširen u periodu od 961. do 976. godine, za vrijeme vladavine Al Hakama II (915-976), sina Abd al-Rahmana III. Gradnja je trajala gotovo 20 godina, a grad je postojao nešto više od 70 godina.

Potpuno su ga opustošili berberski vojnici početkom 11. stoljeća. Danas se mogu obići njegove ruševine, koje su otkrivene početkom 20. stoljeća. Prema legendi, Abd al-Rahman III en-Nasir imao je više žena, a najdraža mu je bila Al-Zahra. Na dar joj je izgradio je grad s fontanama, vrtovima i parkovima te ga nazvao Madina al-Zahra (Blistavi grad).

Obilazak ovog kompleksa podijeljen je u dva dijela. Prvo se obilazi Muzej, u kojem su izloženi eksponati pronađeni iskopavanjem arheološkog nalazišta, udaljenom svega dva kilometra od Muzeja. Tu se, između ostalog, mogu pronaći vrijedni eksponati, kao što su ostaci mihraba i trijema, razno posuđe, novac, vazne, ćupovi i drugi ukrasi, te mnogobrojni predmeti iz svakodnevnog života.

Nakon obilaska Muzeja, svakih 30 minuta autobus vozi u podnožje brda Jabal al-Arus, odnosno na mjesto odakle se, nakon izgradnje 940. godine, pa sve do 1011. godine upravljalo halifatom. Dolaskom na ulaznu kapiju možemo uživati u pogledu na nekadašnji Blistavi grad, koji je spoj čežnje, prošlosti i sadašnjosti.

Impresivna Džafarova kuća

Počinjemo se spuštati u pravcu Dar al-Junda, za koji se predpostavlja da je bio kasarna. Prema navodima Ibb Hajjana, jednog od upravnika Kordobe, ovdje se 962. godine odigrao historijski sastanak Abd al-Rahman III s kraljem Leona Ordonjom IV. On je stigao s pratnjom do gornje kapije. Stražari, odjeveni u paradne uniforme, dočekali su kralja i proveli ga do rezidencije za goste.

Nakon što je stigao u rezidenciju Dar al-Wuzara, kralj je zamoljen da se spusti sa konja. Tu se neko vrijeme odmarao, a nakon toga nastavio pješačiti do druge dvorane, gdje ga je čekao halifa Abd al-Rahman III.

Medina al-Zahru su, pored brojnih gostiju sa Istoka i kralja Ordonjoa IV, posjetili Sančo I, također kralj Leona, poslanici iz Vatikana, grof Barcelone, predstavnik bizantskog cara Ivana I Cimiska…

Najimpresivniji dio grada bila je Džafarova kuća. Smatra se da nosi naziv po premijeru (hayib) Džafaru al-Siqlabiu. Njena arhitektonska struktura sastoji se od gostinske i privatne sobe te službenih prostorija. Danas su sačuvani lukovi ulaznih vrata, koje krase cvjetni ukrasi. Trenutno se vrši njena restauracija. Zapadno od Džafarove kuće je Dar al-Mulk (Kraljevska kuća sa bazenom). Smatra se da je u njoj živio Abd al-Rahman III. Poslije se spominje kao rezidencija njegovog sina Al-Hakama II (915-976).

Na listi svjetske kulturne baštine

Najraskošniji dio Medina al-Zahre je Salon Rico, ili dvorana Abd al-Rahmana III, koja se ističe impresivnom ljepotom. Danas je to jedini dio grada koji je u potpunosti obnovljen. Tu su i ruševine Aljama džamije. Za razliku od džamije u Kordobi, mihrab je pravilno usmjeren prema Meki. Džamiju je gradilo 1.000 radnika i izgrađena je za 48 dana.

Donji dio grada koristio se za šetnje i smještaj običnog stanovništva. U jednom dijelu bili su smješteni konji, koji su u svakom trenutku bili spremni za odbranu, u slučaju neprijateljskih napada.

Medina al-Zahra bila je kandidat Španije 2017. godine za upis u UNESCO-ovu listu svjetske kulturne baštine, a godinu poslije, odnosno 1. jula tekuće godine, na 42. zasjedanju skupštine UNESCO-a, uvrštena je na listu svjetske kulturne baštine.

Izvor: Al Jazeera