Medenica: U srpskom društvu vladaju razlike, netrpeljivost i mržnja

'Bitefova misija je od samog početka bila da prepoznaje, predstavlja i afirmiše pozorište koje pomera umetničke i društvene granice', tvrdi Medenica (Ustupljeno Al Jazeeri)

Za razliku od svoja dva prethodna izdanja, koja su kao osnovnu temu imala raspad društva kakvo smo doskora poznavali, a u kojem danas dominiraju desni populizam, ksenofobija, autoritarni režimi i urušavanje radničkih i ljudskih prava, 53. beogradski internacionalni teatarski festival – Bitef od 17. do 26. septembra vodiće se sloganom Počnimo ljubav ispočetka.

Umjetnički direktor Bitefa Ivan Medenica, kako je i sam rekao, o takvom konceptu počeo je da razmišlja još prije godinu, kada je festival održan pod sloganom Svijet bez ljudi i kada se pojavilo pitanje: zar pozorište ne treba da nam pruži i neku nadu, utjehu, alternativu?

Tako se i došlo do ovogodišnjeg optimističnog slogana, koji jasno pokazuje šta treba da bude ishodište glavnog programa Bitefa: da se kroz pozorišne forme obnove one humanističke vrijednosti na kojima bi zajednica i društvo trebalo da se zasnivaju – gledanje, dodirivanje, podrška, solidarnost, empatija, pa zašto ne i ljubav?

Bio je to povod da Ivana Medenicu zamolimo za malo više objašnjenja o takvom konceptu u samo predvečerje Bitefa, koji će u Beograd dovesti 12 predstava iz cijelog svijeta, ali i glavnoj umjetničkoj liniji tzv. imerzivnog pozorišta, koju i sam zastupa, onoj u kojem i gledaoci postaju učesnici, a ne nijemi posmatrači.

  • Nedavno ste izjavili da je srpsko društvo metastaziralo. Šta bi trebalo uraditi da se osigura kakva-takva budućnost?

– Izjavio sam da su problemi srpskog društva metastazirali i objasnio da pod tim, pre svega, mislim na potpunu raspolućenost, nepremostive političke i društvene razlike, netrpeljivost i, konačno, mržnju. Kritičko mišljenje, polemičnost, kultura nepristajanja i otpora – sve su to važne vrednosti, emancipatorske, one koje pokreću društvo napred, pa i srpsko, od Dositeja naovamo. Voleo bih da verujem da sam im, svih ovih godina od kada sam profesionalno aktivan, kao kritičar, profesor i umetnički direktor Bitefa, i sam dao neki doprinos. Uostalom, afirmacija tih vrednosti je od samog početka bila jedan od glavnih zadataka Bitefa.

  • Da li i koliko pozorište dijeli sudbinu metastaziranog društva?

– Pozorište može da snosi posledicu u vidu smanjenja subvencija (ne treba zaboraviti da je većina naših pozorišta budžetska), ali i to pre svega zbog opšte ekonomske orijentacije društva i odnosa prema javnom sektoru, kao i u vidu sporne kadrovske politike. Pogrešnih budžetskih i kadrovskih poteza ima, ali bilo bi netačno reći da je naše pozorište duboko ugroženo: u nekim drugim istočnoevrospkim društvima ekonomska i politička tranzicija je ostavila mnogo gore posledice. Dodatni problem može biti i umetnička autocenzura, koja ne nastaje sama od sebe već je refleks opšteg stanja u društvu. Ali, sa druge strane, svaki umetnik, pozorište i druga umetnička ustanova ili manifestacija sama mora da iskušava granice svoje slobode, nikakve garancije ne postoje. Bitef je te granice slobode oduvek iskušavao i pomerao i nadam se, a u takav zaključak me uveravaju i reakcije medija, publike i stručne javnosti, da on to radi i danas. Uostalom, dve predstave institucionalnih pozorišta koje su najkritičnije prema situaciji u srpskom društvu, Kako je poludeo gospodin R? Jugoslovenskog dramskog pozorišta i Tartif Narodnog pozorišta iz Sombora i Srpskog narodnog pozorišta, u programu su 53. Bitefa.

  • Da li je Bitef jedna od onih tačaka u kojoj se, uprkos svemu, Beograd susreće sa svijetom?

– On je to uvek bio i, uprkos krizi u devedesetim godinama 20. veka, pa i nešto kasnije, ostao i do danas. On svake godine u Beograd dovodi, nekada možda i po isuviše “ekskluzivnom” konceptu ambicioznog selektora (smijeh), predstave koje izvesno pripadaju vodećem svetskom teatru, naravno, savremenog scenskog izraza. Međunarodni umetnički i kulturni ugled Bitefa potvrđen je time što je on jedini festival koji je dobio najviše svetsko priznanje, u kategoriji specijalne nagrade – Premio Europa per il teatro. Naš sledeći veliki zadatak je da sve veći broj stranih gostiju koji dolazi na Bitef, pre svega selektore festivala, zainteresujemo za srpsko pozorište, te da ono počne da se bolje plasira na međunarodnoj sceni.

Politički najzdravije jest pokretanje dijaloga

– “Mržnja, međutim, nije vrednost i nije prihvatljiva ni u jednom vidu, a mislim da sada u Srbiji živimo ‘sezonu mržnje’. Za nepostojanje dijaloga u društvu uvek je odgovoran onaj ko najpre može i treba da ga pokrene, a to je onaj ko ima vlast, ali nekad i druga strana snosi deo odgovornosti. Za mene je u Srbiji danas politički najzdravije pokretanje konkretnog dijaloga koje je inicirao deo nevladinog sektora, konkretno, Fond za otvoreno društvo i njegov novi direktor Milan Antonijević”, kaže Medenica.

  • Kome je, zapravo, upućena poruka Počnimo ljubav ispočetka: starim ili nekim novim ljubavnicima?

– Ona je upućena svima nama, i to ne samo ljubavnicima. Naslov ovog šlagera Aleksandra Koraća, čuvenog po interpretaciji Beti Đorđević, odnosi se izvesno na ljubavnu tematiku, na mogućnost obnove jednog emocionalnog odnosa. Kao slogan 53. Bitefa – ovom prilikom zahvaljujem se Koraćevim naslednicima za ustupanje autorskih prava – reči “počnimo ljubav ispočetka” imaju nešto drugačije značenje. One sublimiraju ono što želimo da bude ishodište ovog Bitefa: ispitivanje mogućnost da u teatru, na nivou tema koje tretira i izvođačkih formi koje koristi, afirmišemo vrednosti kao što su kontakt, razmena, podrška, saradnja, solidarnost, zajedništvo… Sve se te vrednosti mogu simbolički objediniti pojmom “ljubav”, a s obzirom na to da su one, te vrednosti, potpuno deficitarne u našem svetu, svetu koji se raspada, onda treba da ih ponovo stvorimo, izmislimo: dakle, “počnimo ljubav ispočetka”.  

  • Da li u programu, kao i ranijih godina, postoji predstava koja može da podigne prašinu kod onih kojima je stran svaki eksperiment i alternativa tradicionalnom i nacionalnom?

– Bitefova misija je od samog početka bila da prepoznaje, predstavlja i afirmiše pozorište koje pomera umetničke i društvene granice, koje je smelo, inovativno i društveno osvešćeno, koje donekle i “provocira”, ali ne, naravno, provokacije radi već radi menjanja naših ustaljenih shvatanja, sklonosti, ukusa… Na ovom Bitefu umetnička osovina programa je tzv. imerzivno pozorište, ono koje briše granicu između scene i sale, spaja u zajedničkom prostoru izvođače i gledaoce, očekuje participaciju publike. Pozorište gledalačke participacije je oduvek bilo, u manjoj ili većoj meri, izazov, jer gladaoci, generalno, više vole da pozorište prate sa distance. Ipak, karakteristično za ove četiri imerzivne predstave na Bitefu je to da one ne teraju nikoga da učestvuje, da su one samo “poziv” (kako se i zove belgijska predstava čuvene trupe Ultima Vez u koreografiji Sepe Bajensa, kojom završavamo Bitef – Pozvani), pružena ruka da se podeli jedno lepo i intenzivno iskustvo. Gledaoci koji odluče da ne učestvuju direktno takođe mogu da osete to iskustvo, ali sa druge pozicije. Takođe, i teme koje tretira veći broj predstava na 53. Bitefu mogu da budu izazov tradicionalnom i nacionalnom diskursu: kritika netolerancije i nasilja prema etničkoj i seksualnoj različitosti, verskog radikalizma koji prerasta u terorizam, kako islamski, tako i beli, hrišćanski, vršnjačkog nasilja oblikovanog savremenom medijskom kulturom i društvenim mrežama, autokratskih režima koji razaraju društvo, pa i porodicu.

  • Kako ocjenjujete ovogodišnju selekciju i šta preporučujete za Bitefove ‘sladokusce’?

– Milsim da je jedan od najsmelijih u poslednjih nekoliko godina. Osim izazovnosti koju nosi forma imerzivnog pozorišta, odnosno pozorišta participacije, o čemu sam već govorio, ove godine smo otišli i korak dalje u pogledu istraživanja alternativnih prostora. To istraživanje je oduvek bilo jedna od misija Bitefa, ali mislim da se nikad nije desilo da se polovina glavnog i većina pratećih programa dešava u alternativnom prostoru: reč je o tri hangara i jednoj cirkuskoj šatri u Luci Beograd. To je prostor i kontekst u kojem ćemo pokušati da, u gotovo laboratorijskim uslovima, putem tema predstava, njihovih izvođačkih principa, ali i drugih sadržaja (koncerti, predavanja, laboratorije i druženje / zabava), praktikujemo zaboravljene oblike zajedništva, što je glavni cilj 53. Bitefa. Sve predstave u Luci Beograd su umetnički vrlo radikalne, tako da su i sve za prave Bitefove sladokusce. One koje im prethode su i za takvu, ali i za širu građansku publiku.

Izvor: Al Jazeera