Mažoretkinje, novi kiseljački brend

Piše: Snježana Mulić-Softić

Dajana Radeljić, 15-godišnjakinja iz Kiseljaka kod Sarajeva, kaže, prvi put se zaljubila prije deset godina, i to u – mažoret ples.

“Čim sam prvi put vidjela mažoretkinje kako koračaju vrteći štapove, u lijepim uniformama i čizmicama, ja sam se zaljubila – bila je to ljubav na prvi pogled”, govori Dajana, odjevena u uniformu svog mažoret kluba – ljubičasto-bijeli sako, mini suknju i bijele čizmice.

Prisjeća se kako je prve pokrete načinila sama, i to s oklagijom.

“Oklagija mi je bila štap i, sve dok me mama nije upisala na mažoret ples, nisam prestala izvoditi ludorije po kući. Izluđivala sam je, a i puno sam stvari polomila po kući. Mislim da joj je poslije bilo drago, ne samo zato što sam ubrzo ušla u natjecateljsku formaciju i što ne provodim puno vremena na ulici, već i zato što ne lomim više stvari”, priča kroz smijeh dok se jednom rukom poigrava mažoretskim štapom.

Iznenađujuće je koliko je taj lijepi tanki štap, ustvari – težak.

“Da, on ima u sebi tegove i mora imati određenu težinu i biti aerodinamičan, kako bi, kada ga mažoretkinja baci, mogao praviti pravilne putanje i ne bi odletio negdje ustranu”, objašnjava Valentina Vidović, 28-godišnja trenerica Kiseljačkih mažoretkinja.

Valentina, nastavnica informatike u kiseljačkoj osnovnoj školi, i sama je devet godina bila mažoretkinja. Danas je ona jedna od sedam trenera mažoret plesa, koliko ih ukupno ima u općini Kiseljak.

Rukometašice dale ideju za mažoretkinje

Pitamo je otkud mažoret ples, ne samo u Kiseljaku, nego inače u Bosni i Hercegovini, gdje se nikad ranije nije vježbao, a rijetki bh. građani su samo ponekad, prije rata, na Dan mimoze, u Sarajevu mogli vidjeti mažoretkinje, koje su dolazile iz Herceg Novog.

Kaže da je 2000 godine kiseljački ženski Rukometni klub igrao utakmicu u Mostaru, gdje su vidjeli mažoretkinje, a onda su predložile da se mažoret klub osnuje i u Kiseljaku.

Zamjena za dirigenta

Mažoretkinje su nastale krajem 18. vijeka u Francuskoj, kada su djevojke odjevene u uniforme hodale ispred vojne parade kao zamjena za dirigenta i svojim štapovima upravljale smijer kretanja orkestra.
Time me se nastojalo odlazak na ratište učiniti manje stresnim, a s vremenom se to preoblikovalo, pa su se počeli koristiti plesni pokreti i mažoret ples se polako razvijao u ono što je danas.

“Na početku su se ovdje učili samo osnovni elementi mažoret plesa, a vodila ga je nastavnica glazbe Ružica Meić. Više je to bila obična koračnica, a sada radimo puno složenije pokrete i imamo četiri formacije – dječiji sastav, koji zovemo Mrvice, kadetkinje, juniorke i seniorke”, objašnjava Valentina.

Iva Kvasina počela je trenirati sa osam godina. Sada joj je 14 i pleše u formaciji juniorki. Kaže da je mažoret ples nije privlačio, ali ju je natjerala starija sestra.

“Sestra me ucjenjivala, govorila je da će me reći mami za ovo ili ono ako ne pođem s njom na trening, i tako sam nerado krenula, a sada ne mogu bez njega”, priča, a njena trenerica dodaje kako je, uprkos prvobitnoj nezainteresiranosti, Iva vrlo brzo ušla u takmičarski tim i već ima zlatnu medalju, osvojenu na ovogodišnjem državnom prvenstvu.

Iva je potom “nagovorila” i svoju, godinu dana stariju, drugaricu – Irenu Šain, i sada obje uživaju u ovom sportu, koji, kako kažu, ujedinjuje i balet, i ples, i gimnastiku.

“Volimo biti mažoretkinje, iako je nekad prenaporno. Kada se spremamo za takmičenja, znamo imati i četverosatne dnevne treninge. Bude tu svašta – nekad smo, zbog novih pokreta, dezorijentirane, jer se moramo okrenuti i po dva-tri puta i uhvatiti štap. Nekome ko gleda sa strane, to izgleda jednostavno, ali u biti, nije nimalo lako. Onda bude modrica od štapa, dok ga hvatamo”, priča Irena, a njene prijateljice nagovaraju Dajanu da ispriča i epizodu kada je pred državno takmičenje došla u pidžami na trening.

“Trening je počinjao u 7:00 sati ujutro, a još je bila subota. Jedva sam ustala i otrčala sam u pidžami. Doduše, bio je to samo gornji dio, ali dovoljno da me i danas zbog toga zafrkavaju”, dodaje Dajana.

Pitamo ih šta je neophodno da neka djevojčica postane mažoretkinja i sve uglas kažu: prvo – osjećaj za ritam, pa orijentacija u prostoru, onda sve ostalo – fizička spremnost, elastičnost, disciplina…

Kape iz Srbije, štapovi iz Hrvatske, čizme iz BiH

Jedna od osoba koja za Kiseljačke mažoretkinje smišlja nove pokrete i elemente je 15-godišnja Maris Gardavski. Maris, koja je i sama mažoretkinja u seniorskoj ekipi, kaže da ideje za nove elemente dobija spontano.

“Nekad mi neki pokret naumpadne dok se odmaram, nekad dok slušam glazbu, a najčešće na nastavi, i to baš na predmetima koji nemaju veze ni s glazbom, ni s plesom.”

Objašnjavaju kako je mažoretkinja na “pravom putu” ako savlada pokrete: “tupi štap” – sami pokreti tijelom koji mogu biti i bez štapa; “kuhanje” – pokret sličan okretanju kutljače u šerpi; “osmica” – okomito uvrtanje štapa u obliku broja osam; “sunce” – rotiranje štapa ispred tijela i prebacivanje iz jedne ruke u drugu, “zvijezda” – kombinacija “osmice” i “kuhanja”, s okretanjem štapa prema tijelu i od tijela; “rol” – rotacija štapa oko ruke, noge, struka, laktova i vrata.

Kiseljačke mažoretkinje najviše prakticiraju ples sa štapom, a ponekad i s pomponima (rekvizit s plastičnim raznobojnim trakicama), ali ih izbjegavaju, jer su teške i ruke od njih jako bole.

Kažu kako, ustvari, najviše same doprinose svojim plesnim kvalitetima i izgledu. Tako Ivina sestra dizajnira uniforme, a njena mama ih šije. Ipak, one ne mogu u Kiseljaku, pa čak ni u Bosni i Hercegovini, upotpuniti svoju opremu.

“Jednostavno zato što u Bosni i Hercegovini nitko ne proizvodi mažoretske kape, pa smo ih naručili iz Srbije. Štapovi se, također, ne proizvode ovdje. Kupujemo ih u Hrvatskoj, koja ih inače proizvodi za čitavu Europu, a jedino smo čizme, koje su specijalno urađene i moraju biti prilagodljive pokretima, uspjele napraviti u Sarajevu. Ustvari, mi smo nagovorili obućare iz Fafsladera da nam počnu praviti čizme i – evo ih. Doduše, nisu ni jeftine – jedan par je 100 [konvertabilnih] maraka [50 eura]”, priča Valentina.

Treniranje, kaže ona, nije nimalo jednostavno: “Lako je istrenirati mažoretkinju po mažoretkinju, ali je jako teško onda sve njih uklopiti u jednu točku, sinkronizirati, dovesti u red…”

Kiseljačke mažoretkinje su, kažu, postale novi zaštitni znak tog gradića, ranije poznatog isključivo po prirodnoj mineralnoj vodi i pogačama s kajmakom.

“Mi smo sada postale brend. Ljudi vole našu glazbu, lijepu uniformu, pokrete… Često nas zovu da im uljepšamo svečanosti, nekad i samo da stojimo u špaliru prilikom dolaska nekih poznatih ličnosti.”

Tako ih je, kažu, jednom pozvala Ambasada Egipta u Bosni i Hercegovini, pa su plesale u Sarajevu, nastupale su na Sarajevo Film Festivalu, Sarajevskoj zimi, Kid’s festivalu…

Čista ljubav

Ipak im je, kažu, u sjećanju najviše ostao nastup na manifestaciji Lepenička jesen, kada su domaćini insistirali da one nastupe, iako su im pokušavale objasniti da je bina za njih premala i da mažoretkinje moraju imati posebno propisan prostor.

“Prije nas su bila folklorna društva i pjevači, pa je sa stropa visilo sedam-osam mikrofona, a iza su bili postavljeni reklamni panoi. Kada su djevojke počele bacati štapove i izvoditi pokrete, bukvalno su demolirale pozornicu. Padao je mikrofon po mikrofon. Mislim da su svi jedva čekali da završimo”, prisjeća se Valentina.

Svaka mažoretkinja, kažu, osim što sanja da uđe u natjecateljski tim, najviše voli odlaske na takmičenja i putovanja koja ona sa sobom nose, a već su nastupale u Makedoniji, Češkoj, Rumuniji, Hrvatskoj… Putovanja im plaća klub od članarina, a sve ostale troškove snose roditelji.

“Ovo je skup sport. Ne samo da nam treba novac za uniforme, šminku, rekvizite… nego i za zakup dvorana u kojima vježbamo”, kaže Valentina, ali dodaje da imaju nesebičnu pomoć od načelnika općine Kiseljak, Ministarstva obrazovanja i kulture Srednjebosanskog kantona, Ministarstva civilnih poslova Bosne i Hercegovine, a pomaže im i vojska, tako što im ustupa sale za vježbanje.

“Ovo što mi radimo – to je čista ljubav”, kažu Kiseljačke mažoretkinje, a tu ljubav dokazuju i tako što svake godine svoj gradić počaste “koncertom”, na kojem nastupaju sve ekipe sa svojim najboljim izvedbama.

U Kiseljaku se mažoret plesom danas bavi 120 djevojčica i djevojaka, dok ih u čitavoj Bosni i Hercegovini ima skoro 1.000. Mažoretkinje imaju Široki Brijeg, Mostar, Grude, Tomislavgrad, Livno, Uskoplje/Gornji Vakuf, Glamoč, Novi Travnik, Tuzla, Kiseljak, Žepče, Prozor i Banja Luka, a do prije nekoliko godina imalo je i Sarajevo.

Osim u Bosni i Hercegovini, mažoretkinje su popularne i u Hrvatskoj, Crnoj Gori, Mađarskoj, Slovačkoj, Italiji, Irskoj, Velikoj Britaniji, Češkoj, Poljskoj, Rumuniji, Ukrajini, Bugarskoj, Litvi, Rusiji, Njemačkoj i Luksemburgu.

Izvor: Al Jazeera