Mavrović za AJB: Za nokautiranje suca se mora snositi odgovornost

Mladim boksačima mogu savjetovati posvećenost tom sportu (Igor Kralj / Pixsell)

Razgovarao: Tomislav Šoštarić

Nakon doživotne suspenzije mladog hrvatskog boksača Vide Lončara, koji je u ponedjeljak nokautirao suca nakon poraza na juniorskom Europskom prvenstvu u Zagrebu, šokantna snimka incidenta preplavila je internet i dio javnosti nesklone ovom sportu zasigurno dodatno uvjerila u mišljenju da se radi o grubom sportu, ukoliko se uopće radi o sportu.

Proslavljeni hrvatski boksač, legendarni ‘irokez’ Željko Mavrović, za Al Jazeeru komentira nemili događaj, ali svjedoči i o situacijama u kojima se i sam našao u iskušenju da fizičkom silom rješava probleme.

No, bez obzira na događaje poput ovog, ili vjerojatno najpoznatijeg sličnog boksačkog incidenta kada je Mike Tyson tijekom borbe odgrizao dio uha Evanderu Holyfieldu, Mavrović tvrdi da boks može biti lijepa životna priča, kojoj agresivnost nije svojstvena i koja pruža mogućnost da, baveći se njome, postaneš kvalitetniji čovjek.

  • Kako komentirate tako agresivan ispad ovog mladog hrvatskog boksača iz perspektive osobe koja je u boksu prošla sve – velike pobjede, poraze, borbe za titule i, zasigurno, i sudačke nepravde?  

– Ako bih kratko rekao, neprimjereno, definitivno zaslužena kazna i odluka saveza koja ga je odstranila doživotno, ona je s te strane u redu i jedina ispravna. Ako govorimo o Vidu kao jednom dečku koji je tek navršio 18 godina, onda tu imamo i cijeli niz i psiholoških i socioloških aspekata koji to prate i ja to kao čovjek koji  je prošao boks i boksačkih dvorana mogu razumjeti. Međutim, definitivno za tako nešto čovjek mora biti odgovoran, mora kao odgovoran čovjek podnijeti sankcije, a to znači da je jučer bio jedan sportski, boksački šampion, s perspektivom da s boksom ostvari svoju egzistenciju, možda i popularnost, slavu i sve ono za što mladi ljudi treniraju i žele postići u svojim mladim godinama, a danas nakon jednog ovakvog čina, njegova perspektiva je potpuno drugačija. Prijeti mu da ga upravo ovaj događaj obilježi kao čovjeka i da ga prati kroz sve što krene raditi.

Ja sam čovjek koji sam također bio niz puta u iskušenjima da na fizički način rješavam svoje probleme u životu i nema tu nekog recepta. To je, čini mi se, trenutak odluke kada se nešto dešava, kada se desi nešto što ti je teško prihvatiti. U tom trenutku odlučuješ hoćeš li krenuti jednim ili drugim putem. To je teško predvidjeti, predvidjeti je teško i samoga sebe kako ćeš reagirati. Danas smo civilizacija koja nije navikla na fizičku agresiju, koja je puno više navikla na jednu psihičku agresiju i koju će na određen način istolerirati ili barem podnošljivo promatrati, dok fizičku agresiju više ne trpi, ne podnosi i kažnjava. Čovjek koji naviknuo rješavati stvari na fizički način definitivno je danas u problemu. Nema opravdanja niti za psihičku niti za fizičku agresiju prema drugom čovjeku, a baš ova fizička agresija danas je izuzetno kažnjiva i društvo je se boji i ne tolerira.

  • Jeste li se i vi tijekom svoje karijere našli u situaciji da vam je, po vašem mišljenju, nanesena nepravda ili ste pretrpjeli nekakvu drugu frustraciju koja vas je dovela u iskušenje da prema nekome drugome, osim protivniku, primijenite fizičku silu?

– Ja se ne sjećam baš momenta da bih okrivljavao suca, pogotovo ne ringovnog suca, za nešto što mi se dešavalo u ringu. Na kraju, bodovni suci boduju. Taj dio mi se nije desio, međutim puno puta sam znao ostati u neko vrijeme mladenaštva satima u svlačionici, potišten, izgubljen pa čak i u suzama, razmišljajući o tome zbog čega sam izgubio meč, što mi se to desilo i je li moglo biti drugačije. I često se dešava ljudima ono pitanje tko je kriv, tko je kriv da se meni ovo dešava. Međutim, nekako sam naučio kroz život da sve manje ili nimalo ne tražim krivce jer krivac u biti ne postoji, postoji samo tvoja osobna odgovornost ili nekakva tvoja osobna sudbinska priča koja te vodi putem. A ja ću reći da danas ne vjerujem da postoji slučajnost i siguran sam da baš sve što ti se dešava u životu ima neki razlog i da ti je na putu da to na najbolji mogući način riješiš. A agresija prema bilo kome, bilo psihičkog ili fizičkog karaktera, ne dolazi u obzir. Odnosno ona je izazov, mogući odabir, ali onaj lošiji.

  • Kako ste vi kontrolirali svoje emocije i reakcije u takvim napetim trenucima?

– Kao i svi drugi vidovi životnih izazova, to se ne rješava, da kažem, tako da ti si u jednom  momentu odlučio da više nikada nećeš, nego jednostavno ti se dešavaju momenti iz godine u godinu u kojima ponovno i ponovno odlučuješ i odabireš tko si ti u tim momentima i kako ćeš reagirati. Zato kažem, malom Lončaru je ovo bio moment kada se nešto prelomilo u njemu i ja vjerujem da je odabrao krivo, da je odabrao pogrešan put. Pogotovo iz razloga što to nije samo neka trenutna situacija i pogreška, nego nešto što mu prijeti obilježiti život.

  • Koja je i koliko važna uloga trenera u takvim situacijama i koliko te kako trener može doprinijeti psihičkoj stabilnosti boksača da do ovakvih situacija ne bi dolazilo?

– Jedan kontinuitet dobrog rada trenera sa svojim boksačima, znači ne samo u onom djelu boksačke pripreme i tehnike boksa, već i pedagoškom pristupu, izuzetno je važan. Je li trener koji u Sesvetama vodi svoju ekipu bio na razini zadatka, je li on pogriješio? Moguće je. Međutim, tu ćemo sada opet tražiti krivca, je li netko drugi kriv. Ne, mali Lončar je napravio pogrešku. Prethodi li njoj nekakav njegov odgoj, roditelji, djetinjstvo ili neke traume, trener i mi kao organizacija boksačkog saveza, ne znamo. On se susretao s onima koji su na njegov odgoj više utjecali i s onima koji su bili tu negdje možda sa strane, ali sveukupno je dovelo do toga da je on donio krivu odluku u tom trenetku.

  • Neki, pogotovo oni koji se njime bave ili ga cijene i vole, boks smatraju plemenitom sportskom vještinom. Istovremeno, mnogi ga smatraju običnom tučnjavom. Vi ste zasigurno među prvima. U čemu je, po vama, njegova plemenitost, je li mu agresivnost kao takva svojstvena te ima li u njemu više ovakvih ili sličnih agresivnih ispada nego u drugim sportovima.

– I tu ću napraviti odmak od čovjeka do čovjeka. Svatko će ono čime se bavi napraviti to na jedan ili drugi način. Boksački sport se može prakticirati i živjeti s jednom plemenitošću i s jednom, da tako kažem, samurajskom usmjerenošću i filozofijom. Međutim, može biti i obično batinjanje. No, to se može prenijeti i na sve druge sportove pa čak i na sve druge vidove života jer ti možeš igrati i nogomet i košarku i rukomet i biti malo smeće koje drugima podmeće i želi ih ozlijediti i slično i na ne znam kakav nepravedan način doći do pobjede, slave i moći. A možeš isto tako svaku od tih djelatnosti raditi na jedan prekrasan način, uživajući u tome, razvijajući sebe kao osobu i poštujući protivnika s druge strane. Ukoliko je ova druga solucija u igri, onda boks može biti itekako plemenita vještina. Dapače, jer boks traži od oba sudionika da daju sve od sebe, da prođu kroz ogromnu količinu boli pa nazovimo to u krajnosti i patnje. Kada to dvoje ljudi potaknu jedan drugoga na takav izazov, kad prođu kroz sve to zajedno, a opet ne želeći u stvarnosti povrijediti čovjeka u drugom biću nego samo nadigrati svog protivnika u sportu, onda to stvarno bude plemenita vještina, kojoj agresija kao takva ne bi trebala biti svojstvena.

  • U kontekstu svega rečenog, kakav biste savjet mogli uputiti mladim boksačima ili onima koji razmišljaju da se time počnu baviti?

– Mladim boksačima mogu savjetovati posvećenost tom sportu. To je sport koji je opasan i ja ga svakako ne bih prakticirao kad ne bih svim svojim bićem bio u njemu i svaki svoj trenutak treninga i života posvetio upravo toj vještini.  To je opasan sport i ako u njega ulaziš sa, da kažem, pola sebe, s nekakvom kalkulacijom, s još nekim drugim obvezama i egzibicijama, onda je to opasan sport i po tebe, a isto tako tu se onda može desiti tvoja neuravnoteženost prema protivniku ili nekim trećim osobama. Boks može biti jedna lijepa životna priča, bez obzira na količinu nekakvih neugodnosti, neudobnosti, patnji i boli koja ti se dešava tokom treninga ili tokom mečeva. Upravo ta količina nečega što te preispituje kao čovjeka, ti daje mogućnost da prođeš neke stvari i budeš kvalitetniji čovjek.

  • Vas je boks doveo do zvjezdanih trenutaka – ne možemo se ne sjetiti legendarne borbe za svjetski naslov s Lennoxom Lewisom 1998. koja i nije morala završiti Lewisovom pobjedom. Kako danas gledate na tu borbu?

– I nakon više od 15 godina ne prođe dan da me netko ne pita za to. To je bila kruna moje boksačke priče, ja sam u toj priči sebe doživio dobro, kvalitetno, ponosan sam na taj meč baš iz razloga što sam dao najbolje od sebe, i na pripremama i u tom samom meču. Uvijek se postavlja pitanje jesam li mogao pobijediti. Da, naravno da sam mogao pobijediti i da sam neke stvari možda posložio drugačije bila bi to i pobjeda. Međutim, meni osobno je to bila velika pobjeda i kažem ponovno, ponosan sam na sebe i na taj meč.

Izvor: Al Jazeera