Matikainen: ‘Unforgiven’ na jedinstven način govori o problemu oprosta

Esad Landžo bio je zatvorski čuvar logora u Čelebićima (Al Jazeera)

Suočiti se sa pričom ratnog zločinca nije jednostavna stvar, ali svaki dokumentarist koji želi snimati društveno relevantne filmove mora biti spreman da se odrekne komfora i upusti u istražiteljsku avanturu.

Kada je čuo za priču o Esadu Landži finski producent Ari Matikainen nije oklijevao niti jedne sekunde pružiti podršku scenaristu i reditelju filma Larsu Feldballe – Petersenu da realizira svoju ideju.

“Priča o Esadu Landži je jedinstvena jer ne postoji filmaš koji je u stanju privoliti ili nagovoriti čovjeka da se odvaži na nešto slično. A Landžo je pristao da se „suoči“ sa svojim žrtvama i zatraži oprost”, kaže Matikainen.

Film Unforgiven u programu je na AJB DOC festivalu u okviru programa Last Minute Cinema.

  • Šta jednog čovjeka iz Skandinavije motivira da se bavi pričom iz bosanskog rata i to ne bilo kaakvom pričom nego sudbinom čovjeka koji je bio čuvar u logoru i koji je, osim što je mučio ljude, bio i ubica?

Pitanje pomirenja je univerzalno pitanje pa kada je režiser Lars Feldballe – Petersen došao kod mene sa pričom odmah sam bio zainteresiran i zaintrigiran. Upravo sam bio završio dokumentarac “War & Peace of Mind” koji govori o mladom finskom vojniku iz Drugog svjetskog rata i načinu kako ga je on psihički preživio. Mi Finci smo imali i imamo reputaciju tihih ljudi i dio te mitske slave je i nemogućnost da govorimo šta smo sve prošli u našim ratovima sa Rusima, čak i danas 70 godina nakon što se rat završio. Ali, da skratim svoje obrazloženje: u filmu Unforgiven je na jedinstven i još uvijek univerzalan način predstavljen problem oprosta.

  • Kakav je osjećaj suočiti se, licem u lice, s čovjekom koji je osuđeni ratni zločinac i kakav je osjećaj slušati ispovjedi u kojima se opisuju mučenja, torture i ubistva ljudi?

Pa vidite, to nije stvar koja se filmašima baš dešava svakodnevno. Tužna je činjenica da su mnogi momci poput Esada u suštini normalni ljudi koji se nađu na pogrešnim tračnicama u svom životu. Dok slušate takvu priču zapitate se šta se moralo desiti nekome da bude u stanju počiniti takve strahote. Tokom snimanja filma razgovarali smo sa mnogim psihijatrima koji su radili u finskim zatvorima i koji su se susretali sa slučajevima kakav je Landžin i tada sam naučio da poštujem njihov rad.

  • U filmu ste zabilježili „preobrazbu“ Esada Landže. Koliko je njegovo kajanje zbog počinjenih zločina iskreno?

Iskreno, to je veoma lično pitanje i ne bih da se izjašnjavam o njegovoj iskrenosti. Ali, dozvolite mi da ovako postavim stvari; nema te sile ili volje koju jedan filmaš može upotrijebiti kako bi prisilio nekoga da se susretne sa svojim žrtvama i zatraži oprost.

  • S druge strane, koliko je za proces pomirenja, njegova potreba da okaje grijehe i pokuša da se izvine svojim žrtvama važna i bitna?

To su veoma teška i intimna pitanja i u Esadovom slučaju tako se desilo. Svaki slučaj je drugačiji i bojim se da nema jednostavnih odgovora na vaša pitanja. Ako bih opet mogao da se referišem na Finsku reko bih sljedeće: Mi smo imali građanski rat 1917. i još uvijek vodimo teške i komplikovane rasprave o njegovom karakteru. I tako kako bismo razbili začarani krug mržnje svaki miroljubljivi čin je dobrodošao – čim prije tim bolje.

  • Jeste li svjesni da je njegov slučaj apsolutno jedinstven i da, koliko je našoj javnosti poznato, nije zabilježen slučaj takve vrste pokajanja?

Da, svjestan sam toga.

  • Protiv su bili i njegova supruga i njegov otac uz obrazloženje kako niko „s druge strane“ nije ni pomislio da učini nešto slično. Iz takve perspektive koliko je njegov čin bio težak i izazovan?

Kako ste spomenuli te prepreke i potpuni nedostatak bilo kakve podrške to su bile stvari s kojima se susretao na svakom koraku. Ipak, nije to šetnja ili odlazak u park.

  • Kakve su bile reakcije žrtava Esada Landže nakon suočenja sa svojim krvnikom?

Prve reakcije su bile baš onakve kakve su pokazane u filmu, ali nažalost nismo imali priliku da se kasnije susretnemo sa žrtvama. Dobili smo poruku od jedne žrtve koja nam je rekla da je imala prvu spokojnu noć u dvadeset godina tako da se nadamo kako je naš film otvorio nešto dobro u svima njima. Svi su bili mnogo hrabri pristankom da učestvuju u filmu.

  • Da li je pomirenje moguće nakon počinjenja takvih strahota?

Nadam se da jeste, ali znam da nije lako. Previše je linija prekoračeno na mnogo različitih načina. Kako bi se izbjegla ova vrsta okrutnosti, u budućnosti, moramo naći način da riješimo stare probleme i da naučimo živjeti s njima u miru. Korak po korak.

Izvor: Al Jazeera