Matične stanice – potreba ili hir

Piše: Jelena Kalinić

Najranjiviji smo kada su u pitanju naša djeca. Ako očekujete bebu, imaćete mnogo odluka da donesete i nećete imati dovoljno vremena da to uradite. Možda ste razmišljali o krioprezervaciji stanica iz pupčane vrpce novorođenčeta. Možda ste na poslu čuli da je neko to već učinio. Možda je to učinio neko od vaših poznanika. Ili ste vidjeli reklamu za kompanije koje nude tu uslugu. Kakogod, sigurnost još nerođenog djeteta i socijalni oreol brižnog roditelja su stvari vrijedne danonoćnog razmišljanja i vaganja.

Kako je ovo nešto relativno novo u regionu, javljaju se mnoga pitanja koja se, ipak, svode na jedno – da li je pohrana matičnih stanica krucijalna potreba, osiguranje djeteta, odraz brige ili je to modni hir i samo novi produkt u zbrci potrošačkog društva?

Zašto su matične stanice toliko važne? U našem organizmu postoji skoro 200 različitih tipova stanica, ali sve one imaju isti genetički materijal. Razlike u izgledu i funkciji između ovih stanica su prouzrokovane različitom ekspresijom gena, odnosno dijelova genetičke informacije. Najprostije rečeno, neki geni su na opciji “isključeno”, dok su drugi na opciji “uključeno”.

Veliki broj vrsta stanica su tako usko specijalizirane u organizmu da se ne mogu više dijeliti. To, opet, znači da, ukoliko dođe do oštećenja tkiva izgrađenog od takvih visokospecijaliziranih stanica (npr. mišićno tkivo, nervni sistem), ne može doći do regeneracije, oštećenja su trajna ili imaju smrtni ishod.

Usluga za 2.000 eura

Za razliku od tih stanica, matične stanice su mlade, nediferencirane i posjeduju potencijal da se razviju u mnoge druge stanice. Diferencijacija obuhvata niz promjena u kojima stanica potpuno dobiva svoj identitet, prilagođava svoju građu i na kraju  počinje izvršavati svoju ulogu.

Ipak, matične stanice imaju svoja ograničenja i nisu “svemoguće”. Potencijal da se razviju u sve druge vrste stanica imaju samo matične stanice nastale netom nakon prvih dioba oplođene jajne stanice. Upotreba takvih, tzv. embrionalnih stanica u terapeutske svrhe je danas zabranjena iz bioetičkih razloga, jer se embrion za dobijanje ove matične stanice mora razoriti u laboratoriji, što tehnički predstavlja abortus.

Drugi vid matičnih stanica su tzv. “adultne”, odnosno neembrionalne. Bioetičkih prepreka za upotrebu ovih stanica u medicinske svrhe nema. Izvori ovih stanica su koštana srž, krv pupkovine i periferna krv, te pulpa kutnjaka (potonja daje vrlo malu količinu matičnih stanica). Upravo je krv iz pupčane vrpce vrlo bogata potrebnim matičnim stanicama (u struci poznatim kao CD34+, jer sadrže protein CD34), a do kojih se dolazi bez komplikovane i bolne procedure punkcije koštane srži.

Uzimanje krvi i tkiva iz pupčane vrpce obično radi obučeno osoblje ginekološko-akušerskih odjela klinika, a uzorak se šalje u centrale ovih kompanija (Belgija, Holandija, Njemačka), gdje se uzorci čuvaju posebnom metodom krioprezervacije na -196o C u tečnom azotu. 

Treći vid matičnih stanica jesu reprogramirane diferencirane stanice, tzv. “inducirane pluripotentne stem”, iPS-stanice. Prošlogodišna Nobelova nagrada za medicinu je bila upravo za istraživanja ovog novog vida matičnih stanica.

Privatne kompanije koje se bave krioprezervacijom matičnih stanica već neko vrijeme imaju svoja predstavništva u našem regionu. Cijena ove usluge od zemlje do zemlje regiona neznatno varira, ovisno o stopi PDV-a i o vrsti paketa koji odaberete, ali se može zaokružiti na nekih 2.000 eura za period od 20 godina čuvanja.

Plaćanje se vrši tek onda kada naručilac usluge dobije potvrdu da je uzimanje uzorka bilo uspješno, tj. da u uzorku ima dovoljno stanica koje bi se mogle koristiti za eventualnu terapiju.

Uzimanje krvi i tkiva iz pupčane vrpce obično radi obučeno osoblje ginekološko-akušerskih odjela klinika, a uzorak se šalje u centrale ovih kompanija (Belgija, Holandija, Njemačka), gdje se uzorci čuvaju posebnom metodom krioprezervacije na -196o C u tečnom azotu. Neke kompanije uzorke čuvaju čak na dvije lokacije, iz sigurnosnih razloga.

Potrebno je tražiti kompanije koje su stabilne i koje pružaju najveći nivo osiguranja, uključujući i osiguranje uzoraka za slučaj da kompanija bankrotira, te transparentan i jasan ugovor. Po isteku ugovora od 20 ili 25 godina, donor matičnih stanica, osoba koja će u to vrijeme već biti punoljetna, odlučuje šta će uraditi sa uzorkom – da li će nastaviti čuvanje u privatne svrhe i obavezati se na plaćanje godišnjeg iznosa (koji nije moguće predvidjeti u ovom trenutku) ili će donirati uzorak u neku javnu banku matičnih ćelija i time potencijalno spasiti nečiji život. Ili, možda, jednostavno uništiti uzorak.

Još se ne zna koliko se dugo ove matične stanice mogu čuvati navedenom metodom. Teorijski, beskonačno dugo. Praktično – još nije bilo slučajeva višedecenijskog čuvanja ovih stanica, koji bi dokazali ili opovrgli teoriju. Sama predstavništva kompanija već na svojim web-stranicama nude mnoštvo podataka i imaju podrobno razrađen plan marketinga i plan interakcije sa potencijalnim naručiocima.

Na ovim web-stranicama piše da je matičnim stanicama moguće liječiti skoro 70 bolesti. Prim.doc.dr. Meliha Sakić, specijalista pedijatar Kliničkog Centra Univerziteta Sarajevo, smatra da je ovaj vid liječenja naša sadašnjost i potvrđuje da danas postoji veliki broj bolesti koje se mogu liječiti na ovaj način. Sakić navodi nekoliko bolesti koje se liječe matičnim stanicama – razne leukemije, mijelodisplatični sindromi, limfomi, nasljedne abnormalnosti eritrocita, abnormalnosti trombocita, anemije, neki poremećaji imunog sistema, metabolički poremećaji, neka autoimuna oboljenja, te neki oblici raka koji nisu vezani za krvni sistem, poput retinoblastoma i neuroblastoma.

Komercijalne banke matičnih stanica

Također, ona naglašava da, osim terapija koje se danas primjenjuju, postoji i niz terapija koje se klinički istražuju (bolesti za koje se pokazalo da je tretman matičnim stanicama djelotvoran, ali da još nije prihvaćen kao standardna terapija), te niz onih koje se tek eksperimentalno istražuju.

Prof.dr. Srećko Gajović sa Hrvatskog instituta za istraživanje mozga jedan je od onih koji se bave istraživanjima matičnih stanica. On objašnjava kako se iz pupčane vrpce mogu dobiti krvotvorne i nediferencirane mezenhimske stanice. “Krvotovorne stanice mogu se koristiti već danas u postupku presađivanja koštane srži. Međutim, količina stanica je premala za odraslu osobu, pa se ovaj postupak većinom koristi kod djece. Od nedifirenciranih mezenhimskih stanica mogu se diferencirati razne vrste stanica, te su se počele testirati za neke terapijske primjene. Za sada ne možemo predvidjeti koliko bi ovi testovi mogli biti uspješni, jer se pacijenti moraju pratiti dugi niz godina.”

Sve više u svijetu razne asocijacije pedijatara i etičke komisije upiru prstom u privatne komercijalne banke matičnih stanica iz pupčane vrpce. Te stanice se, dakle, čuvaju za slučaj potrebe autologne transplantacije, tj. infuzije matičnih stanica (stanice donora se daju donoru, a ne nekom drugom licu, stanice maksimalno odgovaraju donoru).

Američka Akademija pedijatara želi obeshrabriti ovu praksu, jer su mišljenja da stanja za koja se može koristiti terapija matičnim stanicama već postoje kao premaligne promjene u stanicama krvi pupkovine pri autolognoj transplantaciji.

“Oni koji pokušavaju regrutovati roditelje da pohrane krv iz pupkovine govore o terapiji matičnim stanicama kao da je to alhemija i kao da znaju kako sigurno pretvoriti ove stanice u bilo šta potrebno za liječenje, baš kao što su alhemičari u prošlosti pokušavali pretvoriti neplemenite metale u zlato. Međutim, nauka još nije ni blizu tome”, kaže američki bioetičar Arthur L. Caplan.

Istovremeno, sve ove organizacije ne odriču terapeutsku vrijednost matičnih stanica, naročito onih iz pupčane vrpce i potiču stvaranje javnih banaka stanica koje bi služile za alogenu transplantaciju (sa jedne na drugu osobu, osobe mogu i ne moraju biti u srodstvu). Ipak, treba reći da u našem regionu nema prakse osnivanja javnih banaka matičnih stanica i mreže donora ovih stanica te da, za sada, komercijalnim bankama nema alternative.

Gajović ističe da zamjerka stanicama koje bi uzeli od bolesnika i onda ga njima liječili postoji, jer  će one ponovo razviti bolest od koje pacijenta želimo izliječiti. “To jako ovisi o prirodi te bolesti”, pojašnjava Gajović, “te od vrste stanica koje bi se upotrijebile. Ne mislim da su bolesti zbivanja koja neminovno pogađaju neku jedinku. Te stanice bolesnika mogu ponuditi vrijednu alternativu. Primjerice, ako je osoba dobila moždani udar, izliječimo li je s nekom vrstom stanica, ona će i dalje imati sklonost moždanom udaru, ali ne zato što je dobila svoje vlastite stanice, već jer je jednostavno krvožilni sustav mozga zbog nekog razloga slabiji i pridonosi riziku bolesti.”

Govoreći o terapeutskom značaju matičnih stanica danas, Sakić smatra kako bi procenat izlječenja djece oboljele od leukemije bio veći da je postojala mogućnost upotreba matičnih stanica iz pupkovine. Ona ističe da procenat djece oboljele od leukemije u BiH iznosi blizu 3,4% na 100.000 djece, što ne odstupa od svjetskih pokazatelja, a da je procenat izliječene djece 70-80%. “Terapija ovim matičnim stanicama skraćuje period hemoterapije za pola i omogućava kvalitetniji oporavak”, kaže Sakić.

Krv pupkovine – samo jedan izvor

Za neke bolesti matične stanice su jedina moguća terapija, a za neke druge bolesti one se koriste samo kada druge terapije nisu dale rezultat ili je bolest izuzetno agresivna i brzo se razvija.

Većina bolesti za koje je transplantacija matičnih stanica jedini tretman su poremećaji stanica krvi. Većina standardnih terapija su alogene, gdje pacijent mora imati odgovarajućeg donatora.

Kada govorimo o upotrebi matičnih stanica u budućnosti i eksperimentalnim istraživanjima ove oblasti, Gajović potvrđuje kako na Hrvatskom institutu za istraživanje mozga za sada koriste fetalne stanice dobivene iz mišjeg mozga, od kojih pripremaju živčane matične stanice.

Namjera im je uskoro uzgajati i mezenhimske matične stanice, dobivene iz mišje koštane srži, te potom preći na matične stanice dobivene od odraslih ljudi, pripremajući u daljoj budućnosti klinički eksperiment, kojim bi se djelovanje ljudskih matičnih stanica provjerilo na ljudima, u primjeni na bolesnicima. “Premda stanice jedne jedinke dajemo drugoj, nema odbacivanja stanica, zato što su svi miševi ove linije genetski identični”, dodaje Gajović.

Jedan od vodećih američkih bioetičara, prof.dr. Arthur L. Caplan sa Univerzitetea u New Yorku, smatra da su inducirane matične stanice obećavajuća tehnika, ali da je potrebno provesti još mnogo istraživanja.

“Oni koji pokušavaju regrutovati roditelje da pohrane krv iz pupkovine govore o terapiji matičnim stanicama kao da je to alhemija i kao da znaju kako sigurno pretvoriti ove stanice u bilo šta potrebno za liječenje, baš kao što su alhemičari u prošlosti pokušavali pretvoriti neplemenite metale u zlato”, kaže on.

“Međutim, nauka još nije ni blizu tome. Ako istraživači i budu u budućnosti imali uspjeha u tome, ne mora značiti da će matične stanice biti iz krvi pupkovine. Krv pupkovine može biti samo jedan i to limitiran izvor matičnih stanica. Inducirane matične stanice su obećavajuća tehnika dobijanja matičnih stanica. Ta je metoda, međutim, još u povoju i trebaće obaviti mnogo studija na životinjama prije nego što se isproba na ljudima.”

Izvor: Al Jazeera