Mati Efimija protiv patrijarha u zemlji tabloida

Najprije se vječito narogušeni mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije, prilikom bogosluženja u Pećkoj patrijaršiji, ničim izazvano, obrušio na ženski rod tvrdnjom da su “naše majke postale čedomorke” i ocijenio da “Srpkinje u svojim utrobama pobiju za jednu godinu više djece nego što su pobili Musolini, i Hitler, i Broz, i svi koji su ovdje na Kosovu i Metohiji”. Naravno, osvanuo je na naslovnicama tabloida.

Potom je palicu u seriji skandaloznog ruženja žena, u intervjuu jednom od beogradskih tabloida, preuzeo prvi čovjek Srpske pravoslavne crkve, patrijarh Irinej, zapovjednički uskliknuvši da su žene “dužne da rađaju djecu”, što je bilo dodatno dolivanje ulja na vatru već uveliko zajapurenih rasprava na portalima i društvenim mrežama. Naravno, čvrsto podijeljenih na one “za” i one “protiv”, u zavisnosti iz kog ugla se posmatra odnos prema abortusu, odnosno pravu žene da sama ili u dogovoru sa muškim partnerom odluči hoće li i kada rađati potomke.

Potrebu ili zadatak da se uključi u polemiku iskoristila je i vicepremijerka Srbije Zorana Mihajlović, inače koordinatorka tijela za rodnu ravnopravnost, i sama zaradivši tabloidnu naslovnicu: “Zorana udarila na patrijarha”. Ona je prosto poručila da “treba pustiti ženama da rađaju onda kada to one hoće”, što je, usput, i većinsko mišljenje učesnica u raspravi. Onda se oglasio još jedan Irinej, episkop bački, koji obnaša i funkciju portparola SPC-a, optuživši Mihajlovićevu da je “potpuno svjesno podržala njemačku književnicu Hertu Miler, koja je samo dan ranije za ratove u bivšoj Jugoslaviji optužila srpski narod i SPC!”

Pljuvanjem Srba do Nobela

Njemačka je nobelovka, kao gost Sajma knjiga u Beogradu, javno ocijenila da su za bombardovanje i druge svoje nesreće uglavnom krivi sami Srbi, što je u tabloidima i drugim medijima, potpuno nesviklim na mišljenja različita od domaćih stereotipa, dočekano na nož… I to je, naravno, završilo na naslovnicama, a Milerovu niko nije ni htio ni stigao da pita o njenim knjigama, o čemu to ona i šta piše. I opet očekivan zaključak anonimnih “pisaca” sa društvenih mreža: Napljuvala se Srba, pa dobila Nobelovu nagradu!

Horsko pojanje visokih crkvenih velikodostojnika o jednoj zaista važnoj temi, ali nikako na bahat i zapovjedni način kako su je otvorili (ta, nismo li se još za Titova vakta izborili za ravnopravnost žena u svakom pogledu, pa i u tako delikatnim radnjama kao što su začeće i rađanje), neočekivano je poremetio jedan sasvim disonantan ton iz okrilja same crkve, ali iz jednog udaljenog pravoslavnog manastira u Francuskoj. Iz Išona, gdje jedna monahinja nepune dvije godine živi sama, moli se Bogu i – slika.

Mati Efimija Topolski, o njoj je ovdje riječ, nenadano se iz svoje iskušeničke samoće i sama našla u raljama srbijanskih tabloida, nakon što je u intervjuu jednoj mladoj novinarki izjavila da je “sloboda koju nam Bog daje jedino što je iznad ljubavi božje”. Potom je eksplicitno rekla da žene treba da rađaju onda kada to žele i da se ne usuđuje da govori o tome, “jer mi, monasi, šta mi imamo da pričamo o rađanju”.

“Možda neka žena koja je rodila desetoro djece, možda ona može da posavjetuje žene kako se to nosi. Ali. da to pominjem ja, ili bilo ko drugi ko nema svoje biološko potomstvo, mislim da nemam pravo na to”, rekla je monahinja kakvu crkva samo poželjeti može, vjerovatno ni svjesna da su njene riječi svojevrsna ćuška vrhu SPC-a.

Ostaje da se vidi hoće li i kako na njene iskrene i pomalo naivne riječi, jer je svaka iskrenost pomalo i naivna, reagovati oni koji su cijelu polemiku i započeli, dakle vladike i sam patrijarh SPC-a. Da li se i na njih odnosi poruka mati Efimije: Bog nas neće iz svoje ljubavi prisiliti nikad ni na šta. Da mi na bilo koga vršimo pritisak da radi ovako ili onako, žene da rađaju, to ne može!

Sjaj i bijeda novinarstva

Ali, ostavimo mati Efimiju za trenutak u njenom manastirskom miru, jer njena priča svakako nije iz reda onih o pobuni takozvanog malog čovjeka protiv autoriteta, pogotovo kada se radi o jednom sistemu skoro potpuno zatvorenom za protok informacija kao što je crkva. Ovdje dolazimo do mjesta gdje se sasvim ogoljeno vidi i sjaj i bijeda srbijanskog novinarstva danas. Ne vodeći računa o kontekstu, mlada je novinarka, zbog autocenzure ili vlastitog nepoznavanja strukturiranja teksta, pitanje i odgovor o slobodi rađanja ostavila za sami kraj intervjua, odakle ga je konkurencija, ne navodeći izvor, “pozajmila” i udarno postavila na svoj veb-sajt.

Konkurentska kuća je profitirala prodajući tuđu informaciju samo zato što je neko imao ono što se u novinarstvu zove “nos”, odnosno osjećaj za važnost i tajming i vještinu da informaciju atraktivno upakuje. Storija o mati Efimiji jeste sjajna i kao da je stigla iz nekog starog dobrog ruskog filma. Pogotovo što je bivša igumanija manastira Gradac i magistarka likovnih umjetnosti upravo je postavila izložbu slika u Beogradu, a naročito zbog toga što se zamonašila nakon velike i nesretne ljubavi… Sve to, međutim, pada u vodu pred naslovom “Monahinja protiv patrijarha”.

Kad je riječ o kontekstu, nužno je postaviti i pitanje otkud ovoliko buke, ili, što bi se u narodu reklo, “šta se ovdje iza brda valja”? Upadljive su, naime, bar dvije stvari koje, za sada, niko ne želi da vidi, a koje bi mogle biti u direktnoj vezi i tema posebnog podkasta koji sve više živi kao nova forma na internetu.

Prva je zato što prvi čovjek srbijanskog rijalitija i svega drugog, ako to drugo uopšte postoji u zemlji Srbiji – dakle, predsjednik republike Aleksandar Vučić – ćuti. Pažljiviji posmatrači su cinično izračunali da čak pet dana nije izgovorio ni riječ u javnom diskursu, smišljajući šta i kako da kaže pučanstvu o susretu sa pomoćnikom zamjenika državnog sekretara SAD-a Brianom Hoytom Yeeom. Podsjetimo, Yee je Vučiću ostavio poruku da Srbija više ne može sjediti na dvije stolice.

Kao beskrajna sapunica

Drugi je da halabuka koja dolazi iz vrha crkve nikako nije slučajna, pošto problem opadanja nataliteta nije od juče i da je crkva, što ne bi bilo prvi put, još jednom instrumentalizirana u dnevno-političke svrhe. Naravno da se to ne može decidirano ustvrditi, ali je činjenica da tabloidi, kao produžena ruka vlasti, neki od njih se time i ponose, sve više služe da se važne stvari za društvo i državu prikriju dok se javnost zabavlja izmišljanjem događaja.

Ne bi valjalo da se ova tema pretvori u beskrajnu sapunicu napravljenu od ubistva skoro anonimne pjevačice, koju su tabloidi eksploatisali kao top priču mjesecima, tragajući za ubicama na način da su izmišljali nove i nove nastavke, uopšte se ne baveći svojim osnovnim razlogom postojanja – informisanjem. Uz poštovanje pravila profesije, razumije se.

I kakve veze mati Efimija ima sa ovom neveselom pričom? Pa i nema mnogo. Pravoslavna iskušenica odavno nema problem ni s Bogom, ni s ljudima. Njena se veličina i dobrota prosto osjećaju iz svake njene riječi. Zato smo i sigurni da će neki sljedeći put, kada se pojavi u javnosti, tema biti njeno slikarsko stvaralaštvo, daleko od tabloida koji čak ni formalno nemaju stranice rezervisana za kulturu.

Pravo pitanje je koliko ima ljudi spremnih da sa punom posvećenošću kažu ono što stvarno misle, bez obzira koliku će cijenu platiti zbog toga?

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera