Mate Parlov – dosljedan sebi do posljednjeg daha

Nesklon slavi, ulagivanjima, nikada nije bio tipična zvijezda. Bio je ono što u Bosni i Hercegovini najbolje pojašnjavamo pod „ters“ (Pixsell)

Piše: Anton Josipović

Da je kojim slučajem, danas živ i među nama, najveći bokser svih vremena bivše Jugoslavije, Mate Parlov bi sa svojim društvom u svojoj maloj kafanici koju je otvorio, kako je govorio „za svoju raju“ slavio pola vijeka od osvajanja svoje prve profesionalne zlatne medalje, one europske.

U toj kafanici, koju je nazvao „Mate“ u Fažani kraj Pule, skromnoj, malenoj, bio je i vlasnik i konobar. Turisti koji bi slučajno čuli da tu živi osvajač europskog, svjetskog i olimpijskog zlata i poželjeli da ga vide, popričaju sa njim, nisu mogli da vjeruju da Parlov pere čaše ili opušteno karta sa prijateljima.

Njemu nacionalizam nije bio nimalo blizak, a još manje drag [Pixsell]

Sarajevo je posebno volio. Uvijek je spominjao kako je tamo dobro jeo, dobro se ispjevao i proveo.

Mate je volio pjevati, što je manje poznato o njemu. Znao je napamet pet tisuća sevdalinki. U kafani „otme“ mikrofon i pjeva do šest ujutro raji i sebi. Nije volio ići „na spavanje“ prije šest ujutro. Volio je također, jedno vrijeme mnogo piti i pušiti po pola šteke cigara.

Jednom sam ga pitao:  „Šta to radiš sebi?“. A on mi je odgovorio: „Ante, sav život sam proveo po treninzima i asketski. Uzdržavao se od svega, valjda sad mogu sebi malo oduška dati“.

Niko nije ni slutio da će ga rak pluća „pokositi“ za manje od četiri mjeseca.

Iz javnog života se povukao na početku rata. Tadašnja hrvatska vlast ga je htjela uz sebe, a njemu nacionalizam nije bio nimalo blizak, a još manje drag.

‘Kako da budem nacionalista, ja sam prvak svijeta’

Rekao mi je: „Šta je svima? Bio sam Titov ljubimac, volio me… Boksovao sam za tu Jugoslaviju. I gdje sad da se ja svrstavam i za koga? Ni od koga ne zavisim, tako da me svi mogu komotno zaboraviti.“

I otvorio svoj kafić, birao ljude sa kojima će provoditi vrijeme, pjevao, igrao karte, vodio sasvim povučen način života, ne trudeći i ne morajući da dokazuje ništa i nikome.

Pred kraj njegovog života, jedan poznanik me zamolio da mu sredim intervju sa Matom. Nekako je i pristao.

Tada je rekao rečenicu koju svi sada pamte i spominju: „Kako ja da budem nacionalista, ja sam prvak svijeta.“

I nije, ostao je dosljedan sam sebi, do zadnjeg daha.

Ponekad slušam izjave mladih boksera, po mečevima koje organizuju političke partije. I znam da nećemo imati više nikada nikoga poput Mate. Jer je on bio i svoj i svačiji, a nažalost, oni nisu svoji.

Izvor: Al Jazeera