Masovni egzodus u Libanu nakon smrtonosne eksplozije u Bejrutu

Mazin Kabbani, 50-godišnji IT stručnjak, je 4. augusta bio u svom domu na zapadu Bejruta, kada je eksplozija uzdrmala njegov stan, ostavljajući komadiće stakla razbacane po podu dnevne sobe.

Eksplozija, uzrokovana detonacijom gotovo 3000 tona amonijum-nitrata skladištenog u luci u Bejrutu, Kabbaniju je vratila mračne uspomene na 15-godišnji građanski rat u Libanu.

“Sav kisik je bio isisan iz zraka. Bilo je kao da smo ponovo u ratu”, rekao je Kabbani za Al Jazeeru, dok je stajao na ulazu u svoju stambenu zgradu u koju su došli majstori kako bi sanirali štetu nastalu usljed eksplozije.

No, Kabbaniju je mnogo traumatičnija bila pomisao da bi njegova 21-godišnja kćerka Alaa mogla biti među žrtvama eksplozije, da sreća tog dana nije bila na njenoj strani.

“Satima nakon eksplozije je nismo mogli dobiti”, rekao je otac četvero djece, prisjećajući se kako je njegovo srednje dijete u trenutku eksplozije bilo u restoranu u blizini luke.

“Da u posljednjem trenutku nije promijenila svoje planove, možda više ne bi bila s nama”, rekao je. Oči su mu postale crvene, a brišući suze zadržavao je riječi.

Već umorni od kontinuirane finansijske krize, pogoršanja javnih usluga i duboke političke nestabilnosti, eksplozija je za Kabbanija i njegovu porodicu bila kap koja je prelila čašu. Kao i mnogi Libanci, Kabbani sada odlazak vidi kao jedinu mogućnost. Uprkos tome što je ranije želio ostati u svojoj domovini do kraja života, sada je odlučan da se sa svojom porodicom odseli negdje drugo.

“Moja supruga i ja smo zasnovali život ovdje. Nakon što smo se vjenčali razmišljao sam o odlasku, ali moja supruga je insistirala da ostanemo i odgajamo djecu u blizini naših porodica”, rekao je.

“Ali nakon eksplozije, ona je ta koja forsira odseljenje”, objasnio je, dodavši da je porodica već bila u procesu popunjavanja migracijskih dokumenata za Kanadu.

Poput Kabbanija, eksplozija je i 38-godišnjeg biznismena Nizara podsjetila na građanski rat u Libanu i donijela strah za njegovu i sigurnost njegovog četverogodišnjeg sina.

“Kao dijete rata [neko ko je preživio građanski rat] krckanje prozora podsjetilo me na glas moje bake koji mi govori da se pomjerim, jer će bomba uskoro eksplodirati”, rekao je Nizar, prisjećajući se Bejruta 1980-ih.

“Da je moj sin tog dana bio kod kuće bio bi ili mrtav ili teško povrijeđen. Sama pomisao na to me izluđuje”, rekao je Nizdar, dodajući da su on i njegova supruga, koja ima američki pasoš, odlučili otići za dvije sedmice.

Nizar, koji je tražio da mu se zbog zaštite privatnosti promijeni ime, rekao je da ga osjećaj odgovornosti prema Libanu prethodno zadržavao te se zbog toga “nećkao” svaki put kad bi pomislio na odlazak.

“Osjećam se krivim što odlazim. Kriv sam što imam mogućnost da odem, a mnogi drugi nemaju, ali Liban više nije siguran. Jednostavno to ne mogu uraditi svojoj porodici”, rekao je.

Iako je samo indikator, Information International, istraživačka savjetodavna kompanija sa sjedištem u Bejrutu, koja je uradila opsežna istraživanja migracija u Libanu, rekla je da podaci pokazuju da se prosječan broj ljudi koji svakodnevno odlaze iz zemlje nakon eksplozije sa 3100  povećao na 4100.

“Još uvijek nema tačnih statističkih podataka o efektima eksplozije, ali broj ljudi koji napuštaju Liban definitivno će, kao posljedica toga, biti veći narednih mjeseci”, rekao je Jawad Adra, osnivač kompanije Information International.

Masovni egzodus

Fotografije prepunih redova na aerodromu Rafic Hariri kruže društvenim mrežama, a brojni Libanci iz svih dijelova zemlje rekli su da žele napustiti zemlju nakon eksplozije. Adra kaže da su među mnogima koji su otišli – bogate porodice i građani koji imaju dvojna državljanstva, dodajući da je “mogućnost odlaska privilegija”.

“Mnogi ljudi žele otići, ali ne mogu to sebi priuštiti, jer nemaju novac, obrazovanje, drugo državljanstvo ili rodbinu u inozemstvu koja bi im pomogla”, objasnio je, dodajući da iseljavanje također zavisi i od spremnosti zemalja domaćina da prihvate državljane Libana.

Nekoliko zemalja je ublažavanjem imigracijskih procesa pokazalo solidarnost s Libanom nakon eksplozije. Francuska je libanskim državljanima nastavila izdavati vize nakon što je taj proces bio zaustavljen zbog pandemije korona virusa, dok je Kanada uvela posebne imigracijske mjere kako bi pomogla libanskim državljanima i Kanađanima s prebivalištem u Libanu.

Ideja migracije sve je osim novosti u zemlji koja ima dugu historiju “egzodusa” zbog dugogodišnjeg rata, gladi te političke nestabilnosti i ekonomske krize.

“Desetine hiljada ljudi napustile su Liban u posljednjih 10 do 20 godina, a najveću demografsku grupu čime mladi profesionalci i ljudi mlađi od 45”, kaže Adra.

Proteklih nekoliko mjeseci bilo je naročito izazovno. Sve dublja finansijska kriza je brojne građane koji se bore da nađu posao i priušte sebi osnovne potrepštine primorala da napuste zemlju.

“Mnogi moji prijatelji i članovi porodice napustili su Liban u posljednjoj godini, naročito od oktobra”, rekao je Nizar, referirajući se na sve gore uvjete u zemlji u kojoj je na hiljade ljudi izašlo na ulice protestujući protiv vlade, korupcije i nedostaka osnovnih usluga.

Prema izvještaju Information Internationala, između sredine decembra 2018. i sredine decembra 2019. je 66.806 Libanaca napustilo zemlju i nije se vratilo, što je porast od 97.5 posto u odnosu na isti period godinu ranije.

‘Za moju djecu’

Iako su posljednjih godina cijene rasle, a život postajao teži, Shireen Anouti, 34-godišnja domaćica, protivila se odlasku iz zemlje sa svoje troje djece i suprugom Mohamedom, biznismenom koji ima i švedsko državljanstvo.

“Nisam željela otići uprkos ekonomskoj krizi”, rekla je.

“Ali nakon eksplozije se sve promijenilo”, dodala je, grleći trogodišnju kćerku Juliju i prepričavajući kako je njen ujak, dugogodišnji bolnički pacijent, preminuo u bolnici Roum nakon što su nakon eksplozije komadići stakla završili u njegovom tijelu.

Anouti je rekla da se u narednih nekoliko sedmica planira sa porodicom preseliti u Švedsku.

“Vrijeme je da odem. U Libanu nema sigurnosti za moju djecu. Zaslužuju budućnost bez straha, bez trauma.”

Izvor: Al Jazeera