Oglasi

Masakr na Novom Zelandu: Tražeći mir, godinu poslije

Pred preživjelim u napadu na džamije u Christchurchu je dug put oporavka, dok ih slike masakra i dalje progone.
U napadu na džamije na Novom Zelandu ubijena je 51 osoba, a 49 je povrijeđeno Reuters

Mart 15., 2019. Popodne u Christchurchu bilo je tiho, dok naoružani napadač nije otvorio vatru u dvije novozelandske džamije, Al Nooru i Islamskom centru Linwood tokom džuma namaza.

U masakru je ubijena 51 osoba, a 49 je ranjeno.

Tačno godinu poslije, preživjeli i njihove porodice još pokušavaju pronaći mir, dok ih sjećanje na ono što se desilo i dalje proganja.

I – Mazhar

Način na koji tretiramo naše mrtve govori sve o tome kako biramo da živimo

Mazhar Syed Ahmed svaki dan počinje istom rutinom. Prije izlaska sunca, obavlja molitvu. Vjeruje da je svaka sreća odmjerena. Prije gotovo sedam godina, doselio se u Christchurch iz Saudijske Arabije da bi studirao arhitekturu. Ostatak porodice došao je za njim poslije šest mjeseci, tokom mjeseca ramazana. Prvo veče, otišli su u džamiju Al Noor, koja se nalazila blizu njihovog motela. Uskoro su zahvaljujući vezi sa džamijom uspjeli doći do kuće i posla.

Mazhar za život zarađuje tako što predaje arhitekturu. Njegove zgrade su zelene, dišu i opremljene su solarnim panelima.

No, Mazhar vjeruje da bi se njegova sreća mogla okrenuti u bilo kojem trenutku. Allah je možda zapisao nešto, misli on ovih dana – „ako on želi, umrijet ću danas“.

Većinu lica koje sam pripremao za ukop poznajem, neki su se još smiješili, priča MazharAl Jazeera

On zna da šerijatski zakon ima posebno poglavlje za ono što će se dogoditi kada duša napusti tijelo na sudbonosni dan. Izvršiti neophodan ritual njegov je zadatak, pa je njegova odgovornost je još veća. Tokom tog rituala, možete vidjeti ogrebotinu, rez, ranu. No, povrede ispisane na tijelu su ono o čemu se nikada ne govori.

„Kada vidiš mrtvo tijelo, govoriš samo o onom dobrom. Nije moralno pričati o bilo čemu drugom“, kaže.

Mazhar priprema tijela za sahrane. Ritual treba obaviti brzo, da bi se ukop obavio što je prije moguće. No, tih dana nakon masakra, procedure su se sudarale sa tradicijom – kako brzo ukopati žrtve, a da ispunite sve zahtjeve moderne forenzike?

Prva tijela su otpuštena dva dana nakon napada. U nekim slučajevima, identifikacija žrtve je trajala preko sedmicu. Radio je uz četiri policajca, a za neka tijela bilo je potrebno po nekoliko sati, zavisno od stepena ozljeda.

Tog dana prije godinu, Mazhar je došao u svoju školu u majici koja je bila natopljena krvlju njegovog prijatelja. Pokušavao mu je zaustaviti krvarenje. Dok je vozio bicikl, nazvao je majku koja živi u indiji.

„Možda ćeš čuti nešto na vijestima. Ne brini, dobro sam“.

Osjećao se kao pokretna meta. Mazhar se pripremao primiti metke. Napadač je stajao tačno pred njim kada mu je nestalo metaka.

Pozvan je da obavi ritual na 17 tijela.

„Većinu lica poznajem. Neki su se još smiješili“, kaže.

II – Hasan

Nakon što je Hasan Abdullah uspio pobjeći iz džamije dali su mu telefon. Prvo pitanje koje mu je policajac postavio bilo je – koja je etnička pripadnost napadača?

Dao je detaljan opis – bijelac, muškarac, snažne građe, u vojnoj opremi, sa pancirom i poluautomatskom puškom. Glas sa druge strane zvučao je kao da je bio u nevjerici što čuje da se radi o bijelcu.

„Ne želim biti rasist. Ali takav je bio moj razgovor s policajcem“, kaže Hasan.

Sjeća se i sljedećeg pitanja – koliko je ljudi pogođeno?

Nekoliko stotina vjernika pohodilo je džamiju, samo 10 minuta ranije.

„Pedeset“, odgovorio je.

Ranije tog jutra, nebo se otvorilo. Da nije bilo tako, Hasan bi molitvu obavio u Ashburtonu. Radi kao računovođa. No, tog jutra pozvali su ga klijenti iz Christchurcha koji su željeli hitno završiti posao. Čekao je da kiša stane.

Nije ni tako loše, mislio je. Na kraju, njegova sedmogodišnja kćerka Haniyah će se iznenaditi kada joj se pojavi u školi to popodne.

U džamiji je bio u drugom redu kada je počela buka. Okrenuo se i vidio naoružanog čovjek obučenog poput komandosa. Nije vjerovao šta se dešava.

Hasanova supruga Ayesha sa kćerkom HaniyahAl Jazeera

„Čekao sam svoj metak. Bio sam polumrtav tamo. Nisam očekivao da izađem živ“, priča.

Čovjek koji mu je spasio život napustio je ovaj svijet. Tijela su padala po Hasanu i sačuvala ga metaka.

Gdje god je čuo bilo kakav zvuk, napadač je pucao. Imao je kameru, a snimak je išao na internet. Hasan je uspio pobjeći kroz prozor.

„Još čujem vrisak. Ljudi gube živote, uzimaju posljednji dan“, kaže.

Više se osjeća osobom kakav je bio ranije. Zašto sam ja preživio, kada je bilo toliko mrtvih? Možda sam mogao učiniti nešto? Zašto nisam zaustavio napadača?

Pije tablete za spavanje i antidepresive, ali plaši se da će postati ovisan. Snagu mu daju djeca.

Možda sam preživio s razlogom, pokušava sebi reći. Možda sam izabran da učinim nešto dobro.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.