Martin Bell: Zaboravljeni zločini se ponove

Kathryne Bomberger (ICMP), Martin Bell i dr. Waqar Azmi u Sarajevu (Al Jazeera)

Piše: Selma Milovanović

SARAJEVO – Kao ratni reporter Martin Bell je ostvario zapaženu karijeru, izvještavajući za BBC sa 18 ratišta. Njegove reportaže iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine korištene su kao dokazni materijal u Haškom tribunalu, gdje je pet puta i svjedočio. Ranjen je u Sarajevu tokom rata u BiH.

Nakon istaknute novinarske karijere povukao se iz medija i bio nezavisni poslanik u britanskom Parlamentu od 1997. do 2001. godine. Danas je UNICEF-ov ambasador dobre volje. 

Ove sedmice Bell boravi u Bosni i Hercegovini u sklopu britanske inicijative Remembering Srebrenica, kojoj je, uz punu podršku britanske Vlade, cilj očuvati sjećanje na genocid, te organizovati kampanje za sprečavanje mržnje. Pored toga, knjiga o Srebrenici biće dostavljena svim britanskim školama.

Nakon što je Evropski parlament 2009. godine usvojio Rezoluciju kojom je 11. juli proglašen Danom sjećanja na genocid u Srebrenici, grupa uticajnih Britanaca iz raznih sfera društva pokrenula je inicijativu koja je podstakla britansku Vladu da ove godine u Londonu prvi put organizuje Dan sjećanja na Srebrenicu.

Saradnja ICMP-ja i Remembering Srebrenica

Generalna direktorica Međunarodne komisije za nestale osobe (ICMP) Kathryne Bomberger i predsjednik inicijative Remembering Srebrenica dr. Waqar Azmi potpisali su u Sarajevu sporazum o saradnji.

Dvije organizacije održavaće konsultacije kako bi djelovale na ostvarenju zajedničkih ciljeva.

ICMP i Remembering Srebrenica ističu važnost sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici, kao i na sve druge žrtve rata u BiH.

Takođe, ističu da su ljudi koji su preživjeli rat često izloženi nepravdama, a da veliki broj nestalih prolongira traumu bolne prošlosti, ometa procese pomirenja i predstavlja prepreku u razvoju demokratskog društva zasnovanog na vladavini zakona.

Prošle sedmice grupa omladinskih lidera iz Velike Britanije posjetila je Srebrenicu i Sarajevo, a u ponedjeljak su u BiH doputovali britanski vjerski lideri. Bell je vođa njihove grupe.

  • Al Jazeera: Kako ste se uključili u inicijativu Remembering Srebrenica?

Martin Bell: Predsjedavajući inicijative, dr.Waqar Azmi, zamolio me da budem voditelj prvog državnog skupa povodom Dana sjećanja na Srebrenicu, 11. jula ove godine. Vlada je to organizovala. Trojica ministara prisustvovala su događaju, a protiv jednog [George Osborne] sam se jednom takmičio na parlamentarnim izborima u njegovoj izbornoj jedinici. Naravno, pristao sam i Dan sjećanja je bio vrlo dirljiv.

  • Bili ste svjedok istorije i nekih od najgorih zločina današnjice, na Balkanu i širom svijeta. Zašto je važno sjećati se masovnih zločina, podučavati druge o njima?

Bell: Ako se ne sjećamo, sve će se ponoviti. Moramo razumjeti zlo koje je u svima nama. I moramo razumjeti da mržnjom ne možemo ništa postići.

Izvještavao sam iz 18 ratnih zona i sve više sam mišljenja da oružana sila nikad ne ispunjava ciljeve koje političari očekuju. Silom nismo ništa postigli ni u Iraku ni u Afganistanu. Zadnji put je Britanija nešto postigla silom na Falklandima, a i tu smo imali sreće. Mogli smo taj rat vrlo lako da izgubimo. Nakon toliko godina izvještavanja o ratovima, sad se bavim mirom. Držim govore o miru.

  • Kao televizijski reporter tokom ratova u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini isticali ste važnost izvještavanja sa svake strane. Danas kažete da nikada ne biste učestvovali u organizaciji koja predstavlja samo jednu etničku grupu ili jednu stranu priče.

Bell: Ne želim nikoga da demonizujem. Pet puta sam svjedočio pred Međunarodnim krivičnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju. I Srbi su bili žrtve masakara na Kupresu, u Bratuncu…

Ovo nije pristrasna inicijativa, ali mislim da moramo biti svjesni mržnje koja leži u našim srcima. Anglikanac sam i vjerujem u doktrinu prvog grijeha. To je u nama. I to je kombinacija straha, ljutnje, neznanja, vjerovanja u različitost drugih ljudi, umanjivanja njihovih vrijednosti.

Nakon holokausta rekli smo ‘nikada više’. I šta se desilo? Ponovilo se.

Pokušavam sebi da razjasnim da li je zločin Srebrenice strašniji od ostalih zbog njegovih razmjera. Da li je ono što se desilo u Srebrenici jednako grozno, ali ne gore od onoga što se desilo muslimanima u Ahmićima?

Činjenica da je stotinu ljudi ubijeno na jednom, a 8.000 na drugom mjestu – da li je to zločin različitog intenziteta? Ne znam. Iskoristiću ovo putovanje da pokušam saznati.

  • Prije dvadeset godina izvještavali ste o ratu u Bosni i Hercegovini. Jeste li bili u Srebrenici?

Bell: Ne. Pristup srpskoj teritoriji bio nam je zabranjen od avgusta 1994. godine. Vijesti iz Srebrenice pristizale su vrlo sporo. Pretpostavljali smo šta se dogodilo, ali ne možete izvještavati o zločinama na osnovu onoga što ne znate. 

Amerikanci su prvi put objavili satelitske snimke iz okoline Srebrenice u avgustu 1995. godine. Moji prijatelji Srbi u Birminghamu i Londonu, koji su prilični tvrdolinijaši, negirali su da se bilo šta desilo dok zloglasni videosnimak Škorpiona nije prikazan kao sudski dokaz, kada je sve objelodanjeno.

  • Prije zabrane pristupa proveli ste mnogo vremena izvještavajući sa srpskih položaja u i oko Sarajeva.

Bell: Dobro se sjećam kako sam išao na Grbavicu [sarajevsko naselje koje je u ratu bilo pod kontrolom Vojske Republike Srpske] i razgovarao sa tamošnjim komandantom. Provodio sam dosta vremena na srpskoj strani, jer sam vjerovao da je bitno ispričati i taj dio priče, djelomično jer sam vjerovao da su oni počeli otimati teritoriju, a ja sam želio biti ‘mirovni dopisnik’. Mislio sam da bi bilo kakav mirovni sporazum morao zavisiti od njih, a oni bi ga morali prihvatiti. Ono što tada nisam shvatao je da su bili primorani da potpišu takav sporazum zbog svoje vojne slabosti.

Teško je sada ponovo pregovarati o odredbama Dejtonskog sporazuma. Naučili smo nešto od Sjeverne Irske, gdje je donekle došlo do pomirenja između strana sa nepremostivim razlikama. Sada te dvije strane sarađuju u zajedničkoj Vladi. Ne znam hoće li se to ikada ovdje dogoditi. Ova država nije ni federacija, već zajednica gdje ljudi žive različitim životima.

  • Brojni događaji koje ste iskusili kao ratni izvještač kasnije su postali predmet sudskih slučajeva. Kakva sjećanja nosite iz Haga, gdje ste u više navrata svjedočili?

Bell: To je bilo prilično grozno. Imam prijatelja, irskog majora, koji je svjedočio u Hagu, a kada je završio ridao je. Odjednom se morao prisjetiti brojnih teških iskustava. Bilo je to vrlo uznemiravajuće.

Svjedočio sam na suđenjima Mladiću i Karadžiću. Ima novinara koji kažu da to ne treba raditi, ali moja građanska dužnost je na prvom mjestu. Mislim da je to jako bitno, jer je to bio prvi pokušaj provođenja međunarodne pravde od Nirnberga.

Iskustva Međunarodne komisije za nestale osobe (ICMP) pokazuju da su oni koji su komandovali zločincima donekle počeli da se ponašaju drugačije, znajući da će biti dugoročnih posljedica.

Karadžić je uporno tvrdio da se dogovorio s Holbrookeom kako neće biti krivično gonjen, te da ga je Holbrooke iznevjerio.

  • Za vrijeme rata u BiH često ste intervjuisali ljude protiv kojih ste kasnije svjedočili.

Bell: S Mladićem se nisam često viđao. Jednom sam ga spriječio da ne zadavi Reutersovog dopisnika Kurta Schorka [poginuo na zadatku u Sijera Leoneu 2000], po kojem se danas zove ulica u Sarajevu. Mislim da me Nikola Koljević zamolio da obuzdam svog prijatelja. Rekao sam mu: “Profesore Koljeviću, obuzdaću svog prijatelja ako Vi obuzdate svog.”

Karadžića sam često viđao. Pozivao nas je na Pale, pričao o mapama i istoriji. Mladić je uvijek govorio da će istorija pokazati kako su njegovi postupci bili opravdani, pa mu zato mediji ne trebaju, ali razgovarao sam s njegovim zamjenicima i brojnim oficirima.

  • Kako je bilo suočiti se s Karadžićem i Mladićem u sudnici?

Bell: Čudno je to iskustvo, jer je sudnica velika. Svjedok gleda u sudiju, a optuženi sjedi s lijeve strane. Karadžić je bio učtiv, a nazvao me i ‘dragocjenim svjedokom’, iako sam svjedočio o svemu što se ranije događalo u BiH.

Znao sam ljude koji su prilično dobro poznavali Mladića. Njegovi vojnici su ga cijenili na način na koji nisu cijenili svoje političke vođe. Ko god je htio dobar intervju s vojskom bosanskih Srba morao je provesti dosta vremena pričajući o drevnom prijateljstvu Britanaca i Srba. Govorio sam da sam “šef delegacije BBC-ja” i takav jezik su razumjeli. Odlazio sam na artiljerijske pozicije iznad Pala. Sve se vidjelo kao na dlanu. Mogli su sravniti grad [Sarajevo] sa zemljom.

  • Šta mislite o ulozi koju je međunarodna zajednica odigrala tokom rata u BiH?

Bell: Sjećajući se tih vremena mislim da bismo se svi složili kako je njena uloga bila prilično sramotna.

  • Izvještavali ste sa 18 ratišta. Kako poredite svoje iskustvo u BiH sa ostalim ratnim zonama?

Bell: Ovo je jedina država u kojoj sam boravio tokom rata i koju sam tada zaista volio, a i danas je volim. Kada je Velika Britanija ušla u rat sa Irakom, razmišljao sam o tome da uzmem bosanskohercegovačko državljanstvo!

Izvor: Al Jazeera