Mart kod Srba: Smrt, bombardiranje, nemiri, pogromi, hapšenja…

Zoran Đinđić je po mnogo čemu zagonetka, nerazjašnjena tajna, koju kao da bi svi da pohrane na skrovito mjesto, piše autor (Arhiva)

I ako niste sujeverni, mogli bi da se pripazite marta, naročito 15, i martovskih ida (lat. Idus Martii). To je dan kada se u Rimu priređivala svečanost u čast boga Marsa i održavala vojna parada. Sve do atentata na Gaja Julija Cezara (15. marta 44. prije nove ere) martovska ida nije bila loš datum.

Svedočeći o tom događaju, starogrčki istoričar Mestrije Plutarh zapisao je da je pre atentata Cezar od vidovnjaka bio upozoren da mu preti opasnost na Martovskih ida. Na putu ka Pompejevom teataru, gde će život skončati najpoznatiji Rimljanin, ponovo je susreo istog mudrijaša i podozrivo mu dobacio kako su Martovske ide došle, na šta mu je ovaj odgovorio: “Da, ali nisu prošle!”

Ide su i kasnije donosile zlu kob… Na taj dan 1536. glodine turski sultan Sulejman Veličanstveni ubio je svog vezira i najboljeg prijatelja Ibrahim-pašu; nacisti Adolfa Hitlera su 1939. godine okupirali Češku, Slovačku i Moravsku; godine 1917. abdicirao je poslednji srpski car Nikola II Romanov. (Ako ste pomislili da bi to ove godine mogao da učini i sadašnji srpski “car”, grdno ste se prevarili – on mnogo voli svoj posao.)

Treći mjesec koban po Srbe

Petnaestog marta umrli su jugoslovenski slikar i političar Moša Pijade, grčki brodovlasnik Arostotel Onazis, engleska spisateljica Rebeka Vest i srpski pisac crnogorskog porekla Miodrag Bulatović… Petnaesti dan marta za sada obilazi Srbe, ali im je za važne događaje ponudio ostale datume.

Krajem marta (25) 1941. godine u Beču je potpisan protokol o pristupanju Kraljevine Jugoslavije Trojnom paktu, a dva dana kasnije izveden je vojni puč i zbačeno tročlano namesništvo kneza Pavla Karađorđevića, Radenka Stanivukovića i Ive Perovića. Istog dana poterana je i vlada Cvetković-Maček, kao potpisnica Pakta. Trinaestog marta OZNA (Organizacija za zaštitu naroda, kasnije Uprava državne bezbednosti UDB-a) uhapsila je četničkog vođu Dragoljuba – Dražu Mihailovića. Nije poznato zašto je Vuk Drašković devetomartovske demonstracije 1991. godine, koje “drži u vlasništvu”, pomerio četiri dana ranije.

Krajem marta 1999. godine (24) otpočelo je NATO bombardovanje ostatka Jugoslavije, a o18 godina pre toga, 11. marta, na Kosovu su izbili nemiri, cepane slike Josipa Broza Tita i prvi put javno izvikivane parole “Kosovo Republika!”. Dvanaestog marta Srbija je ustrelila “prvog demokratski izabranog premijera Zorana Đinđića, između 17. i 19. marta 2004. godine desio se “pogrom Srba sa Kosova” i zločini tamošnjih Albanaca, a 11. marta 2006. godine u Haškom pritvoru umro je bivši predsednik Savezne Republike Jugoslavije i Srbije Slobodan Milošević.

‘Prihvatimo ko smo i našu stvarnost’

“Nas je snašlo ono što je trebalo da nas snađe. To je misao koja mi je prošla kroz glavu kada sam iščitao i poslednje poglavlje [Momčilo] Đorgovićeve knjige Tragedija jednog naroda. Reč je o ‘in your face’ literaturi, dakle ispred našeg nosa, kao što su svi događaji i ljudi opisani kod Đorgovića bili događaji i ljudi ispred našeg nosa. Ali smo se pravili kao da nisu, i još uvek se pravimo kao da nisu. A ako odbijemo da nešto prikažemo, negiramo da to postoji, i to je najgore što možemo sebi učiniti, jer jedini način da se nešto promeni jeste da prihvatimo ko smo i našu stvarnost.” (Nenad Prokić)

Podsećajući na tri za građane Srbije nešto značajnija martovska datuma, devetomartovske demonstracije, smrt Miloševića u Hagu i ustreljenje Đinđića u Beogradu, dramski pisac i profesor Fakulteta dramskih umetnosti Nenad Prokića na promociji trećeg izdanja pomenute Đorgovićeve knjige rekao je: “Intelektualno poštenje vibrira sa stranica koje evociraju tragične sudbine ljudi koji su hteli da modernizuju Srbiju, kao i onih drugih, koji su je pljačkali i razvaljivali. Neki od njih su, nažalost, premalo uticali na naše živote, neki, nažalost, previše. Nedostajanje javnog morala je glavna konstanta u Srbiji tokom poslednjih 200 godina. Dobre smo klali, loše smo tovili. I to nije moglo drugačije da rezultira.”

Đorgovićeva knjiga će još dugo obeshrabrujuće delovati na sve buduće srpske Ikare. Iz nje prozilazi da, ako pojedinci menjaju svet, kako kažu stari mistici, onda ih kolektivi unazađuju. I, jer bez sumnje da ne postoji kolektivna kazna, kaže Prokić ovih dana, sklon sam da, bez obzira na blebetanja pravnika, kažem da postoji i kolektivna krivica. Od političara u Srbiji izgleda da je pokvareniji samo narod, to je psihička struktura našeg naroda. Zato ne možemo abolirati narod koji je spreman da čini sve ono što i lideri koji proizilaze iz njega. Paradoksalno, i to je neki spas, poslednja linija odbrane pred poludelim liderima: narod ih šutne u guzicu kad su najsigurniji u sebe. Tako je od Miloša [Obrenovića] do danas.

Prema zvaničnoj verziji, Milošević je umro od infarkta u pritvoru Tribunala u Hagu, tokom suđenja za ratne zločine i zločine protiv čovečnosti počinjene na Kosovu i u Hrvatskoj, te za genocid i ratne zločine počinjene u Bosni i Hercegovini. Gradska i državna vlast nisu udovoljile porodici i visokim funkcionerima njegove Socijalističke partije Srbije da se Milošević sahrani u Beogradu uz državne počasti. Pokopan je u dvorištu porodične kuće njegove supruge Mire Marković u Požarevcu. Nakon višesatnog oproštaja i govora (u Beogradu i Požarevcu), obred je obavljen u sumrak, bez verskih lica i bez prisustva članova najuže porodice, koji, nisu dobili “dovoljne garancije za svoju bezbednost”.

U Požarevcu pod lipom i bez familije

Miloševićeva supruga Srbiju je napustila 23. februara 2003. godine (dan pre nego što je vođa radikala Vojislav Šešelj dobrovoljno otputovao u Hag), a sin Marko Milošević nakon što je Slobodan Milošević (5. oktobra 2000. godine) priznao poraz na izborima za predsednika SR Jugoslavije. Danas žive u Rusiji, a kćerka Marija je u Crnoj Gori. Slobodan Milošević je, na osnovu Uredbe Vlade Srbije, Tribunalu u Hagu izručen 28. juna 2001. godine, 12 godina posle njegovog čuvenog govora na Gazimestanu, a sahrani mu nije prisustvovao njegov naslednik na čelu SPS-a Ivica Dačić, kojeg je svojevremeno iz Haga čak i vređao, govorio da je kadrovski promašaj. Trinaest godina od pomenutog govora, kada je na proslavi 600 godina od Kosovske bitke, frenetično pozdravljen od oko milion ljudi, balkanski kasapin završio je pod lipom, bez familije i sa drugovima koji su jedva čekali da mu vide leđa.

Šesnaest je godina od ubistva Zorana Đinđića. Dve godine posle atentata napisao sam da su se nedaće u zemlji samo uvećale, reforme dovedene u pitanje, a politička borba se rasplamsala do neslućenih razmera. Njegov politički projekat Demokratske opozicije Srbije – DOS se raspao, nekadašnji saborci u borbi protiv Miloševića i njegovog režima raspršili se na sve strane, a deo “demokratskog bloka”, koji bi, umesto u Evropu, najradije da zemlju strovali u Srednji vek, prigrlio ostatke Miloševićeve partije i na velika vrata ih vratio u politički život zemlje.

Đinđić je za života uglavnom bio neshvaćen kod većine svojih sunarodnika, a prvih godina nakon ubistva uzdizan je do neba. Zapravo je on i dalje po mnogo čemu zagonetka, nerazjašnjena tajna, koju kao da bi svi da pohrane na skrovito, dobro čuvano mesto. Delom što su se njegovim imenom i za života, pogotovo nakon ubistva, kitili oni kojima je do njega bilo najmanje stalo, protuve koje su uz njega stasa(va)le zahvaljujući isključivo njemu, ali koje su – zalažući se za navedeno pohranjivanje – navukle (mnogi od njih) na sebe sumnju da im u vezi s njegovim nestankom nisu čiste ruke.

Dragoljub Žarković, urednik nedeljnika Vreme, zapisao je nakon sahrane da u sitnom politikantskom kolu koje se igra na Đinđićevom grobu nema baš mnogo nevinih s obe strane političke barijere – nema nevinih ni među onima koji ga posthumno napadaju, niti među onima koji su ga svojatali, ali dok ovi drugi ispadaju danas glupi u društvu, ovi prvi postaju opasni, promovišući govor mržnje kao legitimno sredstvo javne komunikacije.

Farsa se bez prestanka nastavlja

I ovogodišnji martovski dani u Srbiji tekli su i (pro)teći će kao i svi deceniju i po pre njih. Vuku Draškoviću je, zbog renoviranja Trga republike, uskraćeno polaganje buketa “kod Konja” (spomenik knezu Mihailu), a ni Vida Ognjenović nije vlasna da ga popne na balkon Narodnog pozorišta. Možda je nekoga bilo i ispod lipe u Požarevcu? Na mestu Đinđićevog ubistva i na njegovom grobu u Aleji velikana, gde je u mešovitom društvu (Ivo Andrić, Branko Ćopić, Koča Popović, ali i Radovan Stojičić Badža, načelnik zloglasnog Miloševićeve Službe državne bezbednosti) keziće se i sadašnji glavari, oni koji su se radovali njegovom smaknuću.

Neki su mediji podsetili na nešto iz bogatog arsenala Đinđićevih nenadmašnih komparacija. Kao ono: “Ako moraš da progutaš žabu, nemoj da je gledaš, progutaj je odmah”, što je govorilo i o njegovom utilitarističkom filosofskom učenju, koje priznaje za istinu samo ono što je praktički korisno i po kome je sve naučno saznanje samo sredstvo za održavanje života (pragmatizmu) i brzini delovanja. Verovatno Srbija nikad neće imati premijera koji će da trči uz stepenice i da grdi bliske saradnike zbog stomačina. Danas je sve više onih koji veruju da bi se sa Kosovom (“Kosovska državnost nastaje kao divlja gradnja. Skuplje je rušiti, lakše je legalizovati!”) stvari odvijale mnogo brže i bolje.

Na kraju nešto u stilu poznate narodne “mrtva glava ne govori”. Proći će još mnogo vode i Savom i Dunavom dok neko ne izgovori, kako bi Hrvati kazali, bedastoću kakvu je “izvalio” Goran Vesić, njegov nekad bliski saradnik, sada jastreb Srpska napredne stranke Aleksandra Vučića u Gradskoj skupštini: “Zoran Đinđić bi danas bio na onoj strani na kojoj se rešavaju problemi i sprovodio ono o čemu je sanjao, kratko i jasno – bio bi sa Vučićem!”

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Agencije