Oglasi

Maršalovi otoci - mogući novi Černobil na Pacifiku

Vjeruje se kako sa ove lokacije curi jedna od najotrovnijih supstanci na svijetu, radioaktivni izotop plutonij-239, nusproizvod nuklearnih bombi.
Dno kratera nije nikada bilo prekriveno otpornim materijalima koji bi spriječili curenje radioaktivnog otpadaWikipedia/ Ministarstvo odbrane SAD-a

Tropsko plavo nebo iznad južnog dijela Pacifičkog okeana bilo je prekriveno ogromnim oblacima u obliku gljiva, koji su poticali sa Maršalovih otoka 1954. godine, kada su Sjedinjene Američke Države testirale nuklearno oružje, piše magazin Forbes i navodi kako sada postoji velika opasnost da se na ovoj lokaciji desi nova katastrofa, slična onoj u Černobilu prije 33 godine.

Magazin piše kako je SAD od 1946. do 1958. godine izveo 67 provjera nuklearnog naoružanja na Maršalovim otocima.

"Najmoćnija provjera bila je ona s hidrogenskom bombom 'Bravo' 1954. godine, koja je bila približno 1.000 puta snažnija od bombe koja je bačena na japansku Hirošimu", nastavlja Forbes.

Djeca su se igrala u 'snijegu'

Dodaje se kako je opsežno testiranje nuklearni bombi prekrilo otoke radioaktivnim pepelom, s glatkim, bijelim prahom.

Djeca, nesvjesna šta je to radioaktivni pepeo, igrala se u "snijegu" i jela ga, navode iz Fondacije atomskog nasljeđa - AHF.

Forbes ističe kako postoji sve veća zabrinutost zbog privremenog uskladištenje nuklearnog otpada, koji je rezultat navedenih testova i curi u Pacifički okean, te kako bi zaštitu mogla razoriti već sljedeća jača oluja koja bi pogodila ovo područje.

Preciznije rečeno, vjeruje se kako sa ove lokacije curi jedna od najotrovnijih supstanci na svijetu, radioaktivni izotop plutonij-239, nusproizvod nuklearnih bombi, kojem poluživotno raspadanje traje 24.100 godina.

Američke vlasti su 1977. godine radile na čišćenju radioaktivnog otpada koji je bio raširen širom Maršalovih otoka.

Procjenjuje se kako je sakupljeno 73.000 kubnih metara radioaktivnog tla širom ovog područja.

Otoci nezavisni, SAD bez odgovornosti

Iskorišten je krater koji je ostao nakon provjere naročito velike nuklearne bombe na otoku Runit kako bi se uskladištio radioaktivni otpad.

Taj krater, od testa iz maja 1958. godine, bio je širok 100 metara.

Pošto se smatralo da je riječ o privremenom rješenju, dno kratera nije nikada bilo prekriveno otpornim materijalima koji bi spriječili curenje radioaktivnog otpada u Pacifik.

Nakon što je materijal nagomilan u krater, betonska kupola (debela pola metra) postavljena je preko kao privremena mjera.

Planovi za stalno skladištenje ovog radioaktivnog materijala nikada nisu finalizirani i zato ovo privremeno rješenje traje skoro 40 godina.

Nešto kasnije, Maršalovi otoci su 1983. godine postali nezavisni i tako su oslobodili SAD sve odgovornosti za ranije nuklearne testove, piše Forbes.

Rast nivoa mora, kretanje tla i vremenske nepogode izazvali su nove brige oko čvrstine "nuklearnog kovčega" i njegove mogućnosti držanja radioaktivnog otpada.

Morska voda ulazi u krater

Navodno, pokrov puca i lokalne vlasti se brinu da bi ga već naredna veća oluja mogla razbiti.

Dodatno, analize podzemnih voda ukazuju kako skoro sigurno morska voda ulazi u krater.

No, nije jasno koliko nuklearnog otpada da taj način izlazi.

Uprkos jačanju svijesti oko problema, vlasti Maršalovih otoka nemaju novca i stručnjaka da hitno riješe problem i izoliraju nuklearni otpad.

Tako su ovi otoci ostavljeni na nemilost, kao i kompletna okolina, da postanu ono što je doživio Černobil 1986. godine.

Izvor: Agencije

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.