Marš mira: Prvi put prolazak Kameničkim brdom

Bit će to još jedan dan u kojem će, umjesto riječi, govoriti tišina, jecaji i bol. Dan koji će svjedočiti još jednoj masovnoj dženazi i posljednjem oproštaju od novih identificiranih žrtava genocida. Dan na koji je Srebrenica doživjela pokolj bez presedana, a svijet pao na civilizacijskom ispitu za koji popravni ne postoji.

Bit će to još jedan 11. juli i još jedno, 24. obilježavanje godišnjice genocida nad Bošnjacima i podsjećanje na stravične zločine koje su počinile snage vojske i policije Republike Srpske, potpomognute snagama iz Srbije.

U srijedu, kolone učesnika, koji već godinama broje hiljade ljudi, slijevat će se u Potočare u Maršu mira, sa dosta onih kojima će to izazvati mučno sjećanje, onih  koji su tom rutom prolazili i prije 24 godine. Beznadni i očajni, bili su nemoćne i goloruke mete pobješnjele falange koju je mržnja prema tuđem navela na najmonstruozniji zločin koji moderna Evropa pamti, pokolja u kojem je masakrirano preko 8.000 ljudi.

Ove godine, U Memorijalnom centru bit će ukopani posmrtni ostaci 33 žrtve genocida, koji će 9. jula biti prevezeni iz Visokog u Potočare. Najmlađa žrtva koja će biti ukopana u Potočarima ove godine je Osman Cvrk, rođen 1979. godine, koji je u momentu ubistva imao 16 godina.

Svjedočenja preživjelih

Njihovi ostaci pronalaženi su u masovnim grobnicama na lokalitetima kojima prolazi Marš mira, a na kojima će se, kao i ranijih godina, održati kraći časovi historije, na kojima će se moći čuti svjedočenja preživjelih.

Projekt četiri kampa i dalje skuplja prašinu

Osim konstatacije da organizatori komemoracije svake godine „prose“ novac za manifestaciju, Habibović podsjeća i na projekat koji već godina skuplja prašinu u nekog ladici organa vlasti.

Radi se o projektu izgradnje četiri kampa za učesnike Marša mira.

„Taj dokument imali smo još 2015. godine, a planirali smo kupovinu zemljišta za te kampove, dovođenje vode, struje, izgradnju tuš-kabina… No, od toga još nema ništa. Projekat je vrijednosti od 2-2,5 miliona eura, no, siguran sam da, kada bismo našli donatora za jedan taj kamp, ostali bi, kada bi vidjeli kako to izgleda, došli sami od sebe“, tvrdi Habibović. 

Iz Organizacionog pododbora Marša mira tvrde da su aktivnosti na pripremi njegovog ovogodišnjeg izdanja gotovo završene i da Marš može početi odmah. Marštura ostaje gotovo ista, od Nezuka, iz kojeg će povorka krenuti u ponedjeljak 8. jula u jutarnjih satima, pa do Memorijalnog centra Potočari, u kojem će u četvrtak biti obavljeni komemoracija i dženaza.

Marš mira trajat će tri dana, sa isto toliko etapa, a svaka je duga od 25 do 30 kilometara – Nezuk – Baljkovica – Parlog – Crni Vrh – Snagovo – Liplje – Jošanica – Donja Kamenica – Bakrači – Glodi – Udrč – Cerska – Kaldrmica – Đugum – Mravinjci – Burnice – Kameničko Brdo – Ravni Buljim – Jaglići – Šušnjari – Budak – Potočari (Memorijalni centar).

Trasa uključuje teško prohodne brdsko-planinske predjele (Udrč, 1.043 metra), gusto pošumljene predjele sa potocima, a prolazi i kroz određen broj povratničkih naselja čije su gostoprimstvo ranijih godina osjetili mnogi učesnici ovog pohoda.

Kako kaže predsjednik Organizacionog pododbora Marša mira Munir Habibović, plan je da ove godine maršruta bude izmijenjena. Malo, ali značajno.  

„Dodali smo rutu na Kameničkom brdu, koju već tri godine bezuspješno pokušavamo priključiti, ali nam to okolnosti to nisu dozvolile. Ovo je jako važno, jer je na toj ruti ubijeno 1.000 ljudi, dok je još 1.000 zarobljeno, a poslije toga i pogubljeno. Ukoliko nam vrijeme bude išlo naruku, ove godine učesnici će proći njom“, ističe Habibović.

Asfaltiranje cijele dionice

Habibović dodaje i to da opasnosti od mina, koja je u ranijim godinama bila objektivna, više nema.

„U posljednje tri godine intenzivno smo rješavali  problem minskih polja na ruti. Imali smo ih na Parlogu i na nekim drugim mjestima u blizini trase kuda ljudi prolaze, ali to je riješeno. Sada na putu nigdje nema mina, sve su udaljene najmanje 150 metara od trase“, dodaje on.

Bivši načelnik norveške opštine stiže na biciklu

Srebrenicu će ove godine obići i Svein Arne Jerstad, bivši načelnik norveške opštine Kvinsdal i predstavnik organizacije „Mayors of Peace“, koji će s biciklistima iz Norveške obići još jekoliko mjesta u BiH.

„Naš cilj je da razgovaramo s ljudima iz cijelog svijeta, da budu prijatelji, grade mir i bolju budućnost. Osjećanja u vezi ovog pothvata su pomiješana ali sam uzbuđen što sam ovdje i nadam se da ću na ovaj način djeliću svijeta pokazati šta se ovdje dogodilo kako se ne bi zaboravilo”, izjavio je Jerstad za Anadoliju, uz napomenu da je o genocidu u Srebrenici dosta naučio, ali vjeruje da će ga ovo putovanje još više oplemeniti.

Do petka, primljeno je oko 3.200 prijava za Marš mira, a Habibović očekuje da bi se konačna brojka mogla kretati između pet i šest hiljada. Kako kaže, tu je dosta grupa koje u svojoj organizaciji dolaze u Potočare, a to su skupine iz Zagreba i Dubrovnika, ultramaratonci iz Austrije, motoristi iz Italije…

Prema riječima sekretara Organizacioog odbora Nermina Alivukovića, ove godine u funkciji će biti još jedna asfaltirana dionica na trasi Marša mira.

„Za nekoliko godina, nadamo se, cijela dionica trebala bi biti asfaltirana, s mogućnosti da se prelazi automobilom. Imamo toliko majki Srebrenice koje imaju želju doći u Potočare, proći onuda gdje su njihova djeca izgubila živote, ali to nisu u stanju. Želimo im omogućiti da i u poznim godinama doći u Memorijalni centar“, tvrdi Alivuković.

Kada je riječ o samoj komemoraciji i dženazi, pripreme za obilježavanje godišnjice genocida počele su još u martu, kada je novi Organizacioni odbor, s novim ljudima, krenuo s radom.

Ekspanzija veličanja četničke ideologije

Alivuković, koji je prošle godine vodio Odbor, a već 13-14 učestvuje u organizaciji komemoracije, kaže da je, kao po nekoj tradiciji, najveći problem s kojim su se suočili – novac.

„Kada je u pitanju organizacija jednog ovakvog, slobodno mogu reći, planetarnog događaja, to iziskuje mnogo truda, ljudi i aktivnosti. Najveći problem je bio kako zatvoriti finansijsku konstrukciju, jer smo uvijek suočeni sa teškom borbom za potrebna sredstva. Opština Srebrenica je samo protočni bojler za novac, ali ne finansiraju ovaj događaj, za koji nam je potrebno oko 250.000 eura“, kaže Alivuković, koji dodaje da izostaje i pomoć od Vlade Republike Srpske:

„Uglavnom se za finansiranje brine Federacija BiH. Oko polovine budžeta pokriju Ured premijera FBiH, Ministarstvo za raseljena lica i izbjeglice i Ministarstvo za boračka pitanja FBiH. No, ostalo tražimo od svih nivoa vlasti, dok bitnu stavku čine i donacije međunarodnih organizacija“. 

Obiježavanje 24. godišnjice genocida obavit će se u periodu ekspanzije zločinačkih pokušaja njegovog negiranja, ali i veličanja ratnih zločinaca i četničkih ideologa, kojima širom entiteta Republika Srpska niču spomenici i murali, a njihovim imenima se zovu čak i institucije. 

No, kako kaže Alivuković, činjenice se, uprkos trudu da se one izbrišu, ne mogu mijenjati.

Prst u oko žrtvama genocida

„Od stravičnog genocida prošle su 24 godine. Srebrenica je bila posljednje poglavlje zločinačke politike koja je sijala užas na ovim prostorima. Zločin nisu počinili neodgorovni pojedinci. Danas jeste jako rašireno negiranje činjenica, počev od obrazovanja u osnovnim i srednjim školama u RS-u u kojima se Radovan Karadžić i Ratko Mladić predstavljaju herojima.. Pa zamislite kako je bošnjačkoj djeci i šta oni moraju slučati i trpjeti? No, imamo presudu Međunarodnog suda u Hagu koja kaže da je politički i vojni vrh Republike Srpske, pa i Srbije, odgovoran za genocid. On je planiran i izvršen sistemski. To se ne može promijeniti“, ističe Alivuković.

Kada zadnji autobus krene, prepušteni smo sami sebi

O životu u Srebrenici ispisano je mnogo tekstova, previše onih koji svjedoče o iskušenjima i problemima ovog gradića kojeg se mnogi sjete tek 11. jula.

„Ako pitate kako je u Srebrenici, reći ću to da moje dijete uči srpski jezik i mora mirno stajati na himnu svetog Save. Eto kako je. Srebrenice se svi sjete samo 11. jula, a u 17 sati tog dana, kada završi sva priča, kada zadnji autobus napusti Potočare, i Srbi i Bošnjaci ostaju prepušteni sami sebi. O njima računa ne vode niti Sarajevo, niti Banja Luka. Imali smo dosta nade u novog načelnika, koji je tokom predizborne kampanje Milorada Dodika iz 2016. godine obećavao da će podići Banju Guber, ali ona i danas stoji onakva kakva je bila 2001. Ništa se nije desilo, isto je kao i ranije.

Privreda je mrtva, a jedino svijetli primjer je to što je nekoliko firmi prepoznalo šta treba Srebrenici, a to su Prevent, Alma Ras…, koji su imali potrebu pomoći ovom gradu, pa su podigli fabrike. To je ono što Srebrenici treba. Ne treba joj jednokratna pomoć ili besplatna krava, treba joj posao“, ističe Alivuković.

Isto tako, uoči ovogodišnje komemoracije, koja je proglašena visokorizičnom, pojačale su se provokacije onih koji negiraju genocid i kojima i Marš mira, i sama manifestacija u Potočarima, smetaju.

Tako su se na društvenim mrežama pojavili pozivi srpskom stanovništvu da izađe na rutu Marša i blokira prolaz, dok je još svjež slučaj postavljanja table u režiji „Istočne altenative“ na kojoj stoji da su „muslimanske horde ubijale Srbe“. Tabla je uklonjena, no, ovo udruženje planira da je ponovo postavi 13. jula, dva dana nakon dženaze u Potočarima.

„To je prst u oko žrtvama genocida. Ta tabla bila je postavljena upravo na zgradi bivše policijske stanice u kojoj su ubijani Bošnjaci. Ako bude pokušaja da se tabla vrati, i naša udruženja će reagovati, pa će policija zabraniti aktivnosti i jednima i drugima. I tako to ide ukrug godinama. Kada Srbima zatreba političkih poena, prave probleme, a ista je stvar i sa Bošnjacima. A ako govorimo o ovoj osobi koja poziva na blokade Marša mira, bolje mu je da to ne radi. Ne zbog naše, već zbog svoje sigurnosti, jer ne znam šta bi se desilo da izađe pred 5.000 ljudi“, govori Habibović, koji dodaje da ima uvjeravanja policijskih organa da je ta osoba „neuračunljiva“ i da je pod kontrolom.

Na pitanje šta je novo ove godine, Alivuković kaže da je program iz godine u godinu ustaljen, no, da će ovaj 11. juli imati poseban značaj po pitanju globalnog obilježavanja genocida, ali i za čuvanje sjećanja na njegove žrtve.

Marš mira čuvat će Srebrenicu od zaborava

„Otprilike se sve zna, šta se radi koji dan. Novost je to da će se, osim centralnog obilježavanja, odnosno, komemoracije i dženaze, te Marša mira, počast žrtvama genocida odavati širom svijeta, zahvaljujući Srebreničanima koji žive tamo. Također, ono što treba istaći je da jako veliki broj ljudi učestvuje u Maršu mira, te da je među njima mnogo mladih. To daje nadu da sutra, kada više ne bude dženaza, Marš mira može ostati kao snažna manifestacija koja će čuvati Srebrenicu od zaborava i koja će podsjećati na užasne događaje iz 1995.“, dodao je Alivuković.

Vjerski čin koji zahtijeva kodeks ponašanja

Dok Habibović poziva svakoga ko ima nijet da dođe, da to i učini, Alivuković je zainteresovanima za prisustvo komemoraciji i dženazi poslao apel, kako kaže, poučen dosadašnjim iskustvima.

„Ljude iz BiH, ali i iz svijeta molim da dođu isključivo radi komemoracije, dženaze i obilježavanja godišnjice genocida i da vode računa o kodeksu ponašanja. Ovo je islamski vjerski čin koji zahtijeva odgovarajuće ponašanje. Također želim reći da smo obezbijedili i dovoljno parking mjesta, tako da posjetioci ne smiju nasjedati na priče srpskog stanovnišva na granici sa regijom Bratunca da Organizacioni odbor nije osigurao parking, te da njima ostavljaju novac i nastave put pješice. Naš Odmor želi spriječiti takve stvari“, poručio je Alivuković.

Ove godine, u Potočarima će biti ukopane sljedeće žrtve: Mevlid (Redžo) Bektić) (1962), Nedžad (Osman) Bajraktarević (1975), Bajro (Alija) Salkić (1957), Muradif (Husein) Husić (1949), Šemso (Ahmet) Purković (1952.), Kasim (Muhizin) Isaković (1973.), Asim (Muhizin) Isaković (1975.), Šemso (Hasan) Avdić (1964.), Adil (Nazif) Suljić (1952), Rešid (Osman) Cvrk (1940), Šaha (Arif) Cvrk (1913), Fadil (Jusuf) Gabeljić (1974.), Sidik (Hasan) Memić (1960), Vakaz (Šuhrija) Tihić (1975), Enver (Hamed) Tahić (1976), Husejn (Hakija) Meholjić (1929), Sabahudin (Fadil) Salkić (1972), Mali (Džemail) Mehmedović (1959), Sabit (Salko) Suljić (1974.), Ismet (Suljjo) Mehmedović (1937),Behadil (Bajro) Hirkić (1973.), Esad (Haso) Nukić (1977), Ahmet (Halid) Jašarević (1950), Zijo (Ramo) Mujić (1968), Fahrudin (Ramo) Mujić (1970),Hajro (Zajko) Tabaković (1938), Omer (Ismet) Ahmić (1937) Osman (Behaija) Cvrk (1979), Zaim (Rasim) Pilav (1946), Fuad (Zaim) Pilav (1976), Sadik (Ševkija) Šaranović (1969), Smail (Nurija) Tabaković (1964), Hamed (Mustafa) Tihić (1928).

U identifikacijskom centru u Tuzli nalazi se još 140 identificiranih žrtava, ali uglavnom zbog nekompletnosti posmrtnih ostataka, porodice se još nisu odlučile za ukop.

U mezarju Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari do sada je smiraj pronašlo 6.610 žrtava genocida, a traga se za još više od 1.000 nestalih Srebreničana.

Izvor: Al Jazeera